U Splitu predstavljena knjiga o povijesti hrvatske političke emigracije u vremenu od 1974. do 1980.
U četvrtak, 17. svibnja 2018., u prostoru Hrvatske udruge Benedikt organizirano je za članove i prijatelje udruge predstavljanje knjige prof. Kazimira Katalinića “Od poraza do pobjede”, Povijest hrvatske političke emigracije 1945. – 1990. Svezak III. 1974. – 1980. Knjigu se predstavili mr. sc. Ante Šošić i prof. Željko Primorac, a događajem je moderirao član HUB-a Marijo Popović, mag. iur. U nastavku donosimo osvrt prof. Željka Primorca na ovu knjigu u kojoj je pisano o povijesti hrvatske političke emigracije u vremenu od 1974. do 1980.
Prije svega treba reći kako je velika sramota hrvatskog obrazovnog sustava, odnosno Sveučilišta u Republici Hrvatskoj, što se na katedrama povijesti ne izučava Povijest hrvatske političke emigracije. Nešto je po ovom pitanju počelo raditi Sveučilište u Zadru uvodeći kolegij Povijest iseljeništva, međutim, i dalje ne postoji sustavno izučavanje hrvatske političke emigracije u današnjoj Hrvatskoj. To se odnosi na politički, medijski i književni rad naše emigracije. Bez sustavnog izučavanja procesa hrvatske emigracije nemoguće je do kraja shvatiti i izučavati noviju hrvatsku povijest.
Djelo Kazimira Katalinića „OD PORAZA DO POBJEDE“ Povijest hrvatske političke emigracije 1945. – 1990. predstavlja dragocjen uvid u političke procese u hrvatskoj emigraciji, a III. svezak, kojeg imam čast predstaviti, možda je najzanimljiviji od svih jer je u njemu oslikane najturbulentnije i najzanimljivije godine emigrantskog djelovanja. To su godine u kojima Bruno Bušić dolazi u emigraciju i vrlo brzo biva prepoznat kao jedan od glavnih vođa emigracije. To su godine u kojima Hrvati u emigraciji počinju i ofenzivnu borbu protiv komunističkog režima u Domovini.
Katalinić nam na majstorski način oslikava svakodnevnicu hrvatske emigracije kroz prizmu Hrvatske republikanske stranke. Ova stranka nije najveća i najsnažnija u hrvatskoj emigraciji, ali je po idejama, programu i ljudima koje je okupljala neizostavan dio svih važnijih događaja u političkom i medijskom životu naše emigracije. Razdoblje koje je obuhvaćeno Katalinićevim trećim sveskom obuhvaća događaje koji su se u emigraciji događali nakon Karađorđeva, ali i nakon akcija Bugojanske skupine. Nakon sloma Hrvatskog proljeća u emigraciju odlazi veći broj pripadnika mlađe generacije koji nisu bili pripadnici ustaškog pokreta, a neki od njih su čak bili u vrhu Saveza komunista Hrvatske. Kroz Bruna Bušića i Franju Mikulića, koji na drugom zasjedanju Hrvatskog narodnog vijeća izbijaju u vodstvo hrvatske emigracije, najbolje možemo pratiti tektonske promjene u emigraciji.
No, prije pojave Bruna Bušića, jedna velika, a danas malo poznata osoba, Mate Prpić, udara temelje revolucionarnoj aktivnosti Hrvata u iseljeništvu. Prpić udara temelje Hrvatskoj narodnoj fronti čije osnovne postavke najbolje možemo vidjeti iz poruke „Dok se Hrvati budu žrtvovali Hrvatska će živjeti.“ Uprava ova poruka, izrečena malo prije Prpićeve pogibije na Velebitu, najbolje objašnjava fenomen njegove žrtve, žrtve Marijana Buconjića, žrtve Bruna i Zvonka Bušića, ali i stotina drugih znanih i neznanih junaka koji su bez imalo razmišljanja odlučili položiti svoje mlade živote za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.
Pojavom Prpića u iseljeništvu dolazi do krupnih pomaka u razmišljanjima i projiciranju buduće borbe za oslobođenje Domovine. Mlađa generacija odbacuje dotadašnje poglede emigrantskih vodstava kako će Hrvatska do slobode doći oslanjajući se isključivo na velike sile. Odnosno, kako će se Hrvatska država obnoviti nakon sukoba Amerike i Rusije što je bila osnova političkog razmišljanja dotadašnjeg vodstva emigracije. Zbog takvog razmišljanja emigrantska scena se potpuno uspavala iščekujući ključni trenutak u sukobu titana. Prpić i nova generacija odlučuju stvari preuzeti u svoje ruke, te formuliraju tezu koja će imati dalekosežne posljedice za sve kasnije aktivnosti političke emigracije – „BORBA SE MORA VODITI U DOMOVINI.“ Ubiti tiranina nije nemoralno, naprotiv – nemoralno je bez otpora tiraninu ropski živjeti – teza je s kojom je u akciji na Velebitu poginuo 1974. hrvatski revolucionar Mate Prpić.
Treba napomenuti kako je hrvatska emigrantska scena u to vrijeme bila podijeljena, posvađana i potpuno nesposobna artikulirati neki zajednički stav kao stav hrvatskog naroda u emigraciji, kao glas slobodne Hrvatske. Veliki pomak u pravcu jedinstva iseljene Hrvatske napravljen je 1975. osnivanjem Hrvatskog narodnog vijeća, koje je kroz svoj Sabor pokušalo objediniti sve političke opcije u iseljeništvu. No već tada, na prvom zasjedanju Sabora, na vidjelo izbijaju suprotne koncepcije HNV-a. Dok jedna, okupljena oko Hrvatske republikanske stranke, zastupa ideju da HNV ne treba postati nova stranka i monolitno tijelo već treba postati pluralističko tijelo koje okuplja razne političke frakcije koje bi time i dalje bile slobodne u svom djelovanju, druga koncepcija okupljena oko Kušana i njegove Nove Hrvatske, Hrvoja Luna, Vrančića i pukovnika Babića misli kako Vijeće treba biti monolitno, ali bez prevelike unutarnje demokracije. Hrvatska republikanska stranka, koja je na izborima za prvi saziv HNV-a dobila dva mjesta od 30, na ovim je izborima kandidirala mlade ljude i po prvi put ženu. Koliko je ovo bilo važno vidjeti će se po budućim akcijama.
Unatoč svim manjkavostima osnivanje HNV-a i njegov prvi Sabor od ogromne su važnosti za povijest hrvatskog iseljeništva. Kao izravna posljedica osnivanja HNV-a osnivaju se brojni Mjesni odbori HNV-a po Europi, SAD-u, Kanadi, Australiji i Južnoj Americi. Dolazi do okupljanja našeg iseljeništva oko navedenih mjesnih odbora, poboljšava se promidžba, a borba za hrvatsku slobodu u emigraciji dobiva novi zamah.
Hrvatska emigracija se budi. Na scenu stupaju mladi ljudi koji su voljni slijediti Prpićevu poruku. Diljem svijeta Hrvati prosvjednim akcijama skreću pozornost svjetske javnosti na položaj Hrvatske u Jugoslaviji. Marijan Buconić upada u jugoslavensku misiju pri UN-u i traži da američki mediji objave proglas o položaju Hrvata u Jugoslaviji. Hrvati u Australiji prekidaju nogometnu utakmicu između Veleža i reprezentacije Australije sa zapaljenom jugoslavenskom zastavom. Međutim, najveću pozornost svjetske javnosti na položaj Hrvata i hrvatske skreće otmica zrakoplova od strane Zvonka i Julijana Bušića. Hrvatsko pitanje je nezaobilazno pitanje svjetske politike nakon ovog čina.
SINTEZA ILI POMIRBA HRVATSKOG NARODA
Svi ovi događaji uvod su u najveći politički pomak koji će se dogoditi na emigrantskoj političkoj sceni, a to je Sinteza ili Pomirba. Radi se o programskim načelima pomirbe hrvatskog naroda koja su formulirali bivši partizan prof. Vjekoslav Šetka i dr. Ivo Korsky, predsjednik Hrvatske republikanske stranke i bivši dužnosnik ustaške mladeži. Šetka dolazi u emigraciju nakon Hrvatskog proljeća duboko razočaran u prirodu jugoslavenskog komunističkog sustava. Bio je partizan i dužnosnik na raznim funkcijama u Jugoslaviji, vrlo dobro pozna strukturu jugoslavenske vlasti. Po dolasku u emigraciju upoznaje se sa tiskovinama Hrvatske republikanske stranke – Republikom Hrvatskom i Rakovicom. Oduševljen je novim idejama o nacionalnoj borbi koje zastupa HRZ. Tada počinje dopisivanje između njega i Ive Korskog koje će poslije biti objavljeno kao Sinteza nacionalne pomirbe i programska platforma za buduću neovisnu Republiku Hrvatsku. Korsky i Šetka definiraju temeljne odrednice budućeg hrvatskog nacionalnog pokreta. One otprilike glase: „Danas se hrvatski narod ne dijeli više na ljevicu i desnicu, na komuniste i antikomuniste, nego na Hrvate, koji žele punu slobodu svom narodu i na izdajice, koji se zbog svojih posebnih interesa stavljaju u službu narodnih neprijatelja.“ Ova će Sinteza biti temelj na kojoj će Franjo Tuđman nakon 15-tak godina povesti hrvatski narod u oslobođenje.
Puni zamah hrvatska politička emigracija dobiva 1977. izborima za II. Sabor Hrvatskog narodnog vijeća. Na temeljima programskih osnova Mate Prpića i Sinteza, koju su napravili Korsky i Šetka, stvara se koalicija u Saboru HNV-a koju čine Republikanci (ovaj put su dobili 4 mandata), pojedini nezavisni zastupnici i Proljećari predvođeni Bušićem i Franjom Mikulićem. Izbori za II. Sabor HNV-a odrediti će dalekosežno sudbinu ne samo hrvatske političke emigracije već i sudbinu Domovine za koju su se borili. Pokazati će kako je moguća suradnja između bivših komunista i ustaša, između domovinske i iseljene Hrvatske. Nažalost, ove pozitivne pomake u hrvatskoj političkoj emigraciji glavom će platiti Bruno Bušić.
Zašto je važan II. Sabor HNV-a? Prvo, najveći broj glasova dobio je Bruno Bušić koji je bio relativno nov u emigraciji. Drugo, na čelo Sabora dolazi bivši komunist Franjo Mikulić pa se sa vrhovnog predstavništva Hrvata u iseljeništvu skida hipoteka fašističke i terorističke organizacije. Uz sve to Bruno Bušić preuzima ured za odnose s javnošću HNV-a, odnosno propagandnu djelatnost. Bušić odmah napušta dotadašnji način rada emigrantskih novina i redakcija koji je bio usmjeren na plaćene oglase u vodećim svjetskim medijima kako bi se aktualiziralo hrvatsko pitanje. Bušić zna da uspješne borbe nema bez buđenja Domovine. Zato sve svoje napore usmjerava na letke za hrvatske radnike koji tih godina masovno dolaze u Zapadnu Europu. U kratkim, prilagođenim lecima, koji se tiskaju u desecima tisuća primjeraka Bušić poziva Domovinu na buđenje. Tisuće letaka radnici unose u Domovinu, a istodobno propagandne akcije diljem svijeta doživljavaju svoju kulminaciju.
Nakon izbora Franje Mikulića, Sinteze hrvatske nacionalne borbe i reformiranja rada HNV-a od strane Bušića bilo je jasno kako UDBA neće sjediti skrštenih ruku. U Jugoslaviji je upaljen alarm. Koliko su ozbiljno shvatili Bušića i HNV dovoljno govori činjenica da je UDBA tiskala interni priručnik sa više stotina stranica o strukturi i odnosima u HNV-u.
Reakcija Jugoslavije išla je u dva smjera prema novoj opasnosti koju je predstavljao HNV i Bušić. Jedan smjer je bio prokušana eliminacija prvaka opozicije, a drugi smjer bio je difamiranje hrvatske emigracije kao terorističke i fašističke kod država u kojima je djelovala, ali i poticanje sukoba unutar emigracije infiltracijom agenata i prikazivanje Udbinih ubojstava kao unutarnjih hrvatskih razračunavanja.
Nedugo nakon okončanja II. zasjedanja Sabora HNV-a izvršena je otmica prof. Vjenceslava Čižeka, filozofa, pjesnika, karikaturista i suradnika republikanskog glasila Republike Hrvatske. Otmicu je u Njemačkoj izvela UDBA. Čižek je u emigraciju došao nakon sloma Proljeća, a svojim tekstovima i karikaturama savršeno se uklapao u Bušićev plan djelovanja emigracije. Budući je bio vrhunski intelektualac bez „fašističke mrlje“ predstavljao je ogromnu opasnost za Jugoslaviju. Nakon otmice Čižek je u Sarajevu osuđen na 15 godina zatvora. U zatvoru je potpuno oslijepio od zlostavljanja i uskraćivanja liječničke skrbi. Međutim, Čižekov će slučaj kroz 80.-te zahvaljujući Republikancima, PEN klubu, Amnesty Internationalu i ostalim organizacijama biti najslikovitiji prikaz odnosa Jugoslavije prema Hrvatima. Čižek je žrtvovao svoj život za slobodu Hrvatske, baš kao što je Mate Prpić u svom proglasu napisao nekoliko godina ranije.
Sljedeća akcija UDBA-e bila je fizička likvidacija Bruna Bušića koja je izvršena u Parizu. Bio je to udarac koji je teško potresao hrvatsku emigraciju i na neko vrijeme obezglavio političku platformu Sinteze, ali i dao poticaj onim skupinama u iseljeništvu koje su bile duboko infiltrirane od stranih i jugoslavenskih obavještajnih službi da na III. zasjedanju HNV-a preuzmu Sabor HNV-a. Ubrzo nakon toga pokušana je i otmica Franje Mikulića.
Međutim, vrhunac svojih potencijala UDBA je pokazala u tzv. australskom bombaškom procesu. Skupinu Hrvata, Republikanaca iz Sydneya, UDBA je u suradnji sa australskom tajnom službom i tadašnjom socijalističkom vladom optužila da su u Sydneyu pripremali dizanje u zrak glavnog vodovoda i kazališta u kojem se trebao održati koncert jugoslavenskih pjevača. Pomoću UDBA-ina infiltratora Vice Virkeza (ustvari Srbina Vitomira Mišinovića), koji je „priznao“ da je hrvatska skupina pripremila stotinjak kilograma eksploziva za navedene akcije, hrvatska je skupina osuđena na kazne zatvora od 15 godina. Tijekom procesa na vidjelo je izišlo kako je policija podmetala dokaze, kako je Virkez bio u dogovoru sa jugoslavenskim konzulatom te kako je sudac bio u dogovoru sa tužiteljstvom. Pa ipak, Hrvati su morali biti osuđeni kako bi se zaustavilo hrvatsko podrivanje temelja Jugoslavije. Cijeli slučaj će se razjasniti tek početkom rata kada je australski novinar u Bosni intervjuirao Virkeza koji je priznao kako je bio agent UDBA-e, te kako je sve namještaljka obavještajnih službi.
UDBA je imala veliku pomoć stranih obavještajnih službi u ratu protiv hrvatske emigracije, jer se bližio biološki kraj Josipa Broza Tita i Zapad je strahovao od sovjetske intervencije u Jugoslaviji, pa je trebalo oslabiti sve snage koje su nakon Titove smrti mogle ugroziti „nesvrstanu“ Jugoslaviju. A tu je HNV bio na prvom mjestu.
Akcije UDBA-e i stranih obavještajnih službi oslabile su Bušić – Korsky – Šetka viziju hrvatskog nacionalnog pokreta. Sve je to dovelo do III. zasjedanja HNV-a u Londonu gdje je, pod patronatom Velike Britanije, Kušanova struja preuzela HNV. Nakon toga je „Juga“ još deset godina mogla mirno postojati, jer je skupina oko Kušana bila cijepljena od bilo kakvih akcija, a također je bila duboko kontrolirana od strane engleskih i američkih tajnih službi.
Iako za kratko vrijeme poražena, Sinteza Bušić – Korsky – Šetka zaživjela je u hrvatskoj političkoj emigraciji jače i više nego ijedna ideja prije ili poslije. Ona će na koncu biti temelj Pomirbe Franje Tuđmana i nacionalnog programa oslobođenja Hrvatske. Zato – slobodno možemo kazati kako je ovaj program na kraju pobijedio, a njihove žrtve nisu bile uzaludne. Njihova trajna baština je samostalna Republika Hrvatska.
Izvor: hu-benedikt.hr
