Eliminacijom Hrvata iz BiH bila bi uzdrmana sigurnost RH, ali i čitavog Balkana koji je danas još veće bure baruta nego 1914.
Pred oko dva mjeseca u hrvatskoj je medijsko-političkoj džungli posve nezapažen prošao ratnohuškački „performans“ turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana s djevojčicom od četiri-pet godina. Na njega je upozorila tek Višnja Starešina u kolumni za jedne dnevne novine.
Naime, turski je čelnik pred dvoranom sljedbenika na pozornicu izveo djevojčicu u maskirnoj odori i s beretkom na glavi. Sultan (kako ga nazivaju pojedini mediji) upitao je djevojčicu: „Jesi li ti spremna postati mučenica?“. Na to pitanje djevojčica se rasplakala, a Erdoğan je dodao: „Vojnici ne plaču. Ako padnu kao mučenici, pokrit ćemo ih zastavom. Sve je spremno“.
Što se ovaj sultanov političko-vojnički performans tiče Hrvatske, zapitat će se pojedini čitatelji? Tiče ju se već iz razloga što je u prošlosti bila na udaru otomanskih osvajača, a još više ju se tiče zbog političko-sigurnosne situacije u Bosni i Hercegovini gdje osim ruskog utjecaja u tzv. Republici Srpskoj sve više jača i turski utjecaj u Federaciji BiH u kojoj živi i hrvatski korpus. Taj utjecaj nije samo ekonomski (ekonomski utjecaj Turske još je jači u Srbiji gdje je do sada uloženo dosta turskog kapitala, a Turska gradi i autocestu Sarajevo-Beograd), nego još više političko-vjersko-ideološki odnosno vrijednosni. Kao što je poznato, turski je predsjednik prošlu nedjelju u sarajevskoj Zetri održao predizborni skup nakon što je prethodno dobio odbijenicu za isti u Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj.
„Turčenje Bošnjaka“
Erdoğanove poruke iz Zetre bile su na tragu već dobro poznatih oporučnih deklamacija. Još jednom turski je predsjednik ponovio da mu je Alija Izetbegović ostavio BiH u „amanet“. No, ono što posebno treba zabrinuti jesu poruke Izetbegovića juniora koje je na tom skupu uputio okupljenima. Izetbegović je „sultana“ nazvao „Božjim izaslanikom“, a govorio je vrlo pozitivno i o Osmanskom imperiju, što je svakako bitna novina u bošnjačkom identitetu koji se do sada uglavnom temeljio na jugoslavenskim vrijednosnim matricama. „Dugo smo mi zajedno i dobro smo živjeli zajedno i dobro smo se borili zajedno. Zadnji put na Čanakaleu (Galipolju) Bošnjaci su branili Tursku kao svoju domovinu, a ako nas je povijest razdvojila sudbina nam je opet bila slična“, kazao je Izetbegović pritom, dakako, potpuno prešućujući pobune islamiziranih Hrvata i Srba protiv Istanbula za vrijeme trajanja Osmanskog carstva. Pojedini analitičari komentirajući ovakve poruke iz Zetre govorili su o „turčenju Bošnjaka“.
Iako se Erdoğan javno ne odriče kemalizma i ideje o sekularnoj Turskoj, u stvarnosti ta je zemlja posljednjih godina zahvaćena valom re-islamizacije. Ti procesi prelijevaju se iz Turske i u BiH, gdje za to već imamo plodno tlo s obzirom na postojanje vehabijskog pokreta, ali i jačanje arapskog i iranskog utjecaja. Kampovi za obuku djece, koje Izetbegović želi prikazati kao gimnastičarska druženja, zapravo predstavljaju – kako su neki politički analitičari primijetili“ – „islamistički kurukul“ koji podrazumijeva vjersku obuku, ali i onu vojnog karaktera. Posve je to u skladu s uvodno spomenutim Erdoğanovim shvaćanjima o ulozi djece kao potencijalnih mučenika koji će poginuti u borbi za sultan će znati koje ideje. Takvi kampovi nisu nikakva novina u islamskim zemljama. U susjednoj BiH radi se tek o prihvaćanju trendova. Istini za volju, treba spomenuti da slične obuke prolaze i srpska djeca u ruskim vojnim kampovima.
Allahu ekber, Izetbegovićeve haubice, VBR-ovi, dronovi i potpora Turske
Tekbir! Allahu ekber – orilo se Zetrom prošle nedjelje. Identičan narativ mogli smo vidjeti pred nekoliko tjedana i u Zenici, gdje se Šerif Patković, ratni zapovjednik 7. Muslimanske brigade Armije BiH i aktualni savjetnik federalnog ministra za „boračku“ populaciju, nazočnima nekoliko puta obratio pozdravom „Tekbir!“, na što je dvorana frenetično odgovorila „Allahu Ekber“.
Sve ovo događa se u okolnostima u kojima u BiH boravi sve više migranata iz Bliskog istoka koje se očito želi naseljavati u većinski hrvatske enklave u BiH (s ciljem promjene etničke i vjerske strukture stanovništva) i u situaciji kad Izebegovićev SDA unatoč ustavnim odlukama ne želi promjenu izbornog zakonodavstva koje u FBiH brojnijim Bošnjacima pod krinkom kvazigrađanskog modela omogućuje politiku dominacije i preglasavanja (slučaj Komšić). Na najave trećeg entiteta (u koji Hrvate gura upravo šovinistička politika Sarajeva) Izetbegović prijeti ratom, a nedavno je u jednom razgovoru spominjao proizvodnju haubica, VBR-ova i dronova i prijetio da svatko mora razmisliti prije nego takne u Bošnjake (nije pritom naznačeno tko to planira rat protiv Bošnjaka).
Jasno je kako Izetbegović u svojim bahatim političkim postupanjima ima potporu Turske. Predizbornim skupom u Sarajevu Erdoğan je poslao nedvosmislenu poruku Europskoj uniji da joj je spreman prkositi u njezinu predvorju. A poslao je i poruku da je on saveznik i pokrovitelj Bošnjaka i Izetbegovića i da je napad na Bošnjake napad na Tursku. Turski je šef države u Zetri rekao da će se potruditi da BiH aktivira MAP i da Turska nikada neće ostaviti BiH na putu k NATO-u. „Nastavit ćemo pružati potporu BiH na svim poljima. Mi nemamo nikakvu prikrivenu namjeru osim namjere prosperiteta“, dodao je.
Turske namjere nisu samo ekonomske, nego i vjerske i geopolitičke
Ove su izjave, dakako, odmjerene i diplomatske jer niti jedna ozbiljna sila (a Turska nesumnjivo jest regionalna sila) ne odaju javno svoje namjere. A one, mišljenja sam, nisu samo ekonomske (investicije na Balkanu koje su sve veće), nego se odnose i na širenje vjerskog i geopolitičkog utjecaja.
Ahmet Davutoglu („turski Kissinger“), od 2014. do 2016. turski premijer (razišao se s Erdoğanom zbog uvođenja predsjedničkog sustava), 2001. objavio je knjigu „Strateška dubina“ u kojoj je definirao novu vanjskopolitičku strategiju Turske na početku 21. st. Definiravši Tursku kao središnju državu Euroazije, kao epicentar Bliskog istoka, Kavkaza i Balkana, Davutoglu se u navedenoj knjizi založio za ponovno jačanje turskoga utjecaja na prostorima koji su nekada bili dio Osmanskog carstva. Kritičari „Strateške dubine“ takvu su strategiju nazvali politikom „neoosmanizma“.
Davutoglu je 2009. kao šef turske diplomacije posjetio Sarajevo gdje je održao predavanje. U predavanju je istaknuo da turska ima pravo i interes utjecati na uređenje odnosa na području Balkana, Kavkaza i Srednjeg istoka kako bi zaštitla svoje povijesno naslijeđe i vlastitu sigurnost. „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan…“ bio je Davutoglu vrlo decidiran u svom govoru.
U međuvremenu Turska je ojačala svoj utjecaj u BiH, na Kosovu, Albaniji, Makedoniji, ali i Srbiji. No, na široj gepolitičkoj razini, Turska nije identična onoj iz 2009. Nakon neuspjelog puča protiv Erdoğana u srpnju 2016. za koji je optužen sultanov rival Fetulah Gulen, ali i oni koji mu pružaju potporu (SAD), na vanjskopolitičkom plan Turska se – nakon loših odnosa koji su prethodno postojali s Rusijom prouzročeni rušenjem ruskog zrakoplova od strane turske vojske – okrenula prema Moskvi. Od tada Istanbul i Moskva ostvaruju snažniju političku, ali i vojnu (isporuka ruskih sustava S-400) i energetsku suradnju (Turski tok kao ekvivalent nerealiziranog Južnog toka). Okretanje Rusiji bilo je praćeno poboljšavanjem odnosa s Iranom, ali i narušavanjem odnosa sa SAD-om čemu su doprinijeli i sporovi oko statusa Kurda u Siriji. Poboljšavanje odnosa s Rusijom pridonijelo je, nema sumnje, i boljim odnosima sa Srbijom.
Povijesno iskustvo nas uči da se imperiji nikada ne obnavljaju, pa se tako ne će obnoviti ni Osmansko carstvo. No, Turska nesumnjivo i dalje ima neootomanske aspiracije, pa je tako Erdoğan u veljači ove godine poručio da nisu u pravu oni „koji misle da smo iz svojih srca izbrisali zemlje iz kojih smo se povukli prije stotinu godina. Svakom prilikom kažemo da se Sirija, Irak i druga mjesta u geografiji naših srca nimalo ne razlikuju od naše domovine“.
RH, EU, SAD i hrvatski položaj u BiH
Turski interesi za širenjem geopolitičkog utjecaja utjecaji legitimni su u borbama na „velikoj šahovskoj ploči“ Euroazije. Turska je, kako smo istaknuli, regionalna sila koja jasno definira svoje geopolitičke, geostrateške i geoekonomske interrese. No, problem je u tome što bi novoupostavljeno partnerstvo Turske i Rusije (za koje nismo sigurni koliko je iskreno i koliko će dugo trajati) moglo u Bosni i Hercegovini biti na štetu najmanjega naroda, a to su Hrvati, koji do sada nisu imali saveznika u ostvarivanju svojih interesa.
Republika Hrvatska je, na žalost, država u rasulu koja niti na jednom području državne djelatnosti nema jasno definirane strateške ciljeve (što nije čudno s obzirom na negativnu selekciju i tiraniju mediokriteta i partijskih diletanata po državnim ustanovama), pa ne treba čuditi niti sramotan odnos prema sunarodnjacima u BiH. Onda kad se Hrvatska i „miješala“ u situaciju u BiH (što je posve legitimno s obzirom na status jamca Daytonskog sporazuma) činila je to u pravilu na štetu hrvatskog naroda.
Nadalje, Europska unija očito ne zna što bi s tzv. Zapadnim Balkanom. Zamor proširenjima evidentan je, pa se u posljednje vrijeme puštaju probni baloni o tome da bi zemlje tzv. Zapadnog Balkana izgradile prisne odnose s EU, ali ne bi bile primljene u punopravno članstvo. Takva politika Bruxellesa jasno je da hrani turske, ali i ruske geopolitičke apetite na „ovim prostorima“. S druge strane, Sjedinjene Američke Države do sada su vodile posve iracionalnu politiku prerma Bosni i Hercegovini koja nije pogodovala, da se eufemistički izrazimo, hrvatskim interesima. Novi američki državni tajnik Mike Pompeo nedavno je izjavio da Turska i Rusija destabiliziraju Balkan i Bosnu i Hercegovinu i poručio da se radi na strategiji koja bi SAD stavila u bolji položaj na tim prostorima. Za sada nije poznato što će ta strategija sadržavati, no nadamo se, valjda ne opet uzaludno, da će u Washingtonu shvatiti da bi eliminacija Hrvata iz BiH, koja je u punom jeku s obzirom na procese potpune desubjektivizacije hrvatskog korpusa u susjednoj državi, tu zemlju pretvorila u trajni izvor nestabilnosti na Balkanu.
Ni Bošnjaci ni Srbi nikada ne će iskreno prihvatiti članstvo u Europskoj uniji, a niti u NATO savezu. Eiminacijom pak Hrvata iz BiH kao iole relevantnog faktora bila bi uzdrmana sigurnost Republike Hrvatske, ali i čitavog Balkana koji je danas još veće bure baruta nego 1914. godine.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
