Vjekoslav Krsnik: Hrvatska pred političkom prekretnicom
Posljednji događaji i zbivanja na političkoj sceni ukazuju da se hrvatska država nalazi na početku jedne nove faze političkog prestrojavanja, odnosno da postojeća struktura države više ne odgovara zahtjevima vremena i unutarnjopolitičkim i vanjskopolitičkim izazovima. Postavlja se pitanje je li nakon četvrt stoljeća hrvatske državnosti na dnevnom redu politička prekretnica sa silnicama koje bi trebale dovesti do radikalne rekonstrukcije države u novim okolnostima s kojima se suočava Europa s uzdrmanom Europskom unijom i Svijet s višepolarnim glavnim geopolitičkim akterima.
Pogledajmo koje su glavne značajke stanja u kojemu se našla Hrvatska kao mlada država nastala nakon raspada Jugoslavije i suočena s ideološkom i ekonomskom tranzicijom. Ključni čimbenik je postojeći Ustav usvojen prije stvaranja demokratske i nezavisne Hrvatske, a u ovih 27 godina dopunjavan po potrebama dvije vladajuće stranke. Posljednji događaji s usvajanjem protunarodne Istambulske konvencije i sasvim otvoreni sukobi predsjednice Republike i premijera ukazuju na ustavne nepreciznosti. Sve je to dosad moglo biti kontrolirano kad su se dvije vodeće stranke stožerni HDZ i jugohrvatski SDP u ključnim ustavnopravnim problemima dogovarali mimo volje birača. To međutim nije nikakva novost, jer je pokojni Šime Đodan u zadnjem intervjuu prije smrti naglasio da se hrvatska politika u godinama osamostaljenja države kreirala u svojevrsnom „politbirou“ u kojemu su bili Tuđman, Račan, Manolić, Boljkovac i Bilandžić, a ono što je u tom političkom tijelu odlučeno, HDZ je kao vodeća stranka u stvaranju države jednostavno amenovao. To je međutim tema za neku drugu analizu, ali je važno ukazati da koalicijsko glasovanje o Istambulskoj konvenciji nije došlo preko noći, jer HDZ i SDP od samog stvaranja države i te kako dobro surađuju. Najbolji je primjer svojedobni izbor 10 novih sudaca Ustavnog suda kad su se dvije stranke brzo dogovorile kako bi se izbjegla ustavna kriza. Rezultat tog kompromisa jest da je Ustavni sud sastavljen gotovo isključivo od bivših komunističkih sudaca i pravnika na čelu s predsjednikom Miroslavom Šeparovićem kojeg Josip Perković iz njemačkog zatvora optužuje da je bio aktivni suradnik Udbe. Najbolju ocjenu Ustavnog suda dao je bivši Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić koji je svakako ne bez razloga izjavio da cijeli Ustavni sud mora podnijeti ostavku, jer predstavlja najveću prijetnju nacionalnoj sigurnosti, te da je direktna posljedica klijentelističke politike. Nitko se u Hrvatskome saboru zbog te upozoravajuće izjave nije uzbudio, kao što se zastupnici nisu uzbudili ni nakon jedne ranije ocjene SOA da 20 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost.
Prevladanost postojećeg Ustava i političkog sustava u posljednjim događajima indikacija je da je Hrvatska suočena s ozbiljnom rekonstrukcijom kako bi se na demokratski način mogli prevladati narasli problemi. Još prije 12 godina u svojim američkim novinama „The Croatian American“ u tekstu pod naslovom „Prijedlog koncepta za novu Hrvatsku“ napisao sam: „Hrvatskoj je potrebna temeljita rekonstrukcija države, strukturna i politička, operativna, pravna, gospodarska i socijalna. Postojeće političko uređenje nije sposobno ponuditi ništa novo, jer se stanje, bez obzira na stranačke smjene vlasti, jednostavno reciklira. Tzv. Božićni Ustav usvojen je 1990. godine pod predsjednikom Tuđmanom u doba kad je Hrvatska bila suočena s velikosrpskom agresijom. Takav Ustav je u to doba bio potreban, pa čak i s preambulom koja se pozivala na ZAVNOH, da bi se pariralo optužbama iz svijeta o Hrvatskoj kao slijednici NDH. Moderna hrvatska država je, međutim, stvorena u krvi Domovinskim obrambenim ratom, kad su se Hrvati prvi put nakon 1.102 godine borili za vlastite nacionalne i državne interese. Božićni Ustav izmijenio je bivši komunistički čelnik Ivica Račan, skrojivši ga po svojoj mjeri kao kancelarski Ustav. Uloga Sabora svedena je na servis vladi. Novi Ustav trebao bi konačno vratiti državnopravnu snagu narodu, odnosno Saboru kao najvišem narodnom predstavništvu. Hrvatski sabor je danas potpuno marginaliziran, jer djeluje kao interesna udruga postojećih stranaka“.
U ovih 12 godina otkad je napisan taj koncept ništa se bitnog nije promijenilo, osim što je simbioza HDZ-a i SDP-a postala očiglednija, pa su se kao alternativa pojavile nove stranačke inicijative prije svega s Mostom i Živim zidom. Treba uzeti u obzir biološku činjenicu da je u Hrvatskoj kroz četvrt stoljeća stvorena potpuno nova odrasla generacija koju ne zanimaju spinovi dvije vodeće stranke o ustašama i partizanim nego organizacija države koja će joj osigurati ugodan život. Budući da ni HDZ ni SDP zbog klijentelizma to nisu u stanju ostvariti došlo je masovnog iseljavanja mladih obrazovanih ljudi čime se država suočila s najozbiljnijom demografskom krizom. Uz to došao je na naplatu najveći gospodarski problem bankrotom „Agrokora“ koji je u tobože tržišnoj ekonomiji nove države rastao zahvaljujući praktički hibridnoj samoupravnoj ekonomiji s državom kao glavnim jamcem Todorićevog koncerna. U takvim novim političkim okolnostima iz Bruxellesa je u Hrvatsku poslan Andrej Plenković kao tipični eurounijski birokrat sa zadaćom da po mjeri lijevog liberalizma kao ideje vodilje Europske unije pacifizira Hrvatsku. Kao i sa Sanaderom poslušno članstvo HDZ-a na koje bi se sarkastično mogla primijeniti Tuđmanova opaska o „stoci sitnog zuba“ prihvatilo je Andreja Plenkovića kao navodnog spasitelja. Kao dijete jugoslavenske obitelji povezane s tajnim službama on je međutim pokazao da mu je prioritet politika Europske unije prema Hrvatskoj, a ne „Hrvatska na prvom mjestu“, kao što je to s Amerikom „urbi et orbi“ lansirao kontroverzni novi američki predsjednik.
Da je u narodu porasla svijest da politiku ne smije prepustiti odnarođenoj političkoj kasti pokazale su dva događaja u posljednjih mjesec dana. Naročito je znakovito da i pored toga što se država nalazi i u socijalnoj krizi ona nije bila okidač za izlazak naroda na ulice, nego je to bilo svjetonazorsko pitanje potaknuto izglasavanjem u Hrvatskome saboru Istambulske konvencije koja zadire u tradicionalne vrednote hrvatskoga društva. Takvih masovnih prosvjeda za zaštitu temeljnih odrednica hrvatskoga naroda u Zagrebu i Splitu nije bilo već godinama. Na to su se nadovezale dvije referendumke inicijative. Prva o izbornom sustavu i druga o poništenju Istambulske konvencije. Valja pripomenuti da je politička kasta, dakle i HDZ i SDP, svojom glasačkom mašinerijom odredila u Europi najstroža pravila za referendum kao najneposredniji način ispoljavanja političke volje birača. Iako u članku 1. Ustava Republike Hrvatske piše da „vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu“ te da „narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika neposrednim odlučivanjem“ za raspisivanje referenduma zahtijeva se čak 10 posto biračkog tijela, a potpisi se moraju sakupiti u samo dva tjedna.
Nepreciznost Ustava u pogledu ovlasti predsjednice Republike i predsjednika Vlade dodatno je opteretilo političku scenu, ali je ukazalo i u tom segmentu da je Hrvatskoj potreban novi temeljni pravni akt. Dok je za vrijeme Tuđmana tzv. Božićni ustav davao velike ovlasti predsjedniku države što je bilo razumljivo s obzirom na ratno stanje prilikom stvaranja suverene i demokratske Hrvatske, Ivica Račan na čelu koalicijske Vlade poslije izbora 2000. godine razvlastio je Pantovčak od brojnih ovlasti uvjetno nazvanog polupredsjedničkog sustava. Međutim on kao mentalni komunist nije vlast vratio narodu, kako je to precizirano u članku 1. Ustava, nego je praktički inaugurirao kancelarski sustav. Njime se obilato koristio Ivo Sanader, a poslije njega oktroirana premijerka Jadranka Kosor, pa potom Zoran Milanović, da bi sada te kancelarske ovlasti koristio Andrej Plenković što je autokratski demonstrirao izjavom „mogu što hoću“. To što on hoće ne uklapa se u posljednje političke inicijative Kolinde Grabar Kitarović koja ustrajava na rješavanju ozbiljne demografske krize kao najvažnijem političkom problemui države. Dok pitanje razgraničenja ovlasti između Pantovčaka i Banskih dvora ostaje otvoreno, pri čemu bi narodskim referendumom trebalo odlučiti žele li birači predsjedničko ili parlamentarno ustrojstvo Hrvatske, novo ulje na vatru dolio je bivši ministar vanjskih poslova i bliski europarlamentarni suradnik Andreja Plenkovića Davor Ivo Stier. Već sama njegova ostavka zbog neslaganja s koalicijskom politikom Andreja Plenkovića pokazala je prvu ozbiljniju napuklinu u Plenkovićevoj stranačkoj čvrstorukaškoj kontroli, ali je programatski još jači dojam o rascjepu u stožernoj hrvatskoj stranci predstavljao njegov istup na Izvještajnom saboru HDZ-a. On je ukazao na pogubne posljedice klijentelističkog vođenja stranke, odnosno na ortački kapitalizam koji je svojom pogrešnom politikom pretvorbe i privatizacije inaugurirao predsjednik Tuđman. To međutim nije problem samo HDZ, nego i SDP-a, a da se ne spominje HNS kao stranka koja spašava u Saboru Plenkovićevu većinu. Zahvaljujući tom ortačkom kapitalizmu iz Hrvatske je u prvih 10 godina po procjeni američke institucije „Global Financial Intregrity“ izneseno 10 milijardi dolara, a u razmaku od 2004. do 2013. godine dodatnih 34 milijarde dolara. Kad je bivši američki veleposlanik William Montgomery ponudio Račanu da se veći dio tog opljačkanog novca u prvih deset godina vrati u Hrvatsku predsjednik SDP-a poznat po izreci „izbore možemo izgubiti, ali obraz ne“ tu je ponudu odbio.
Sve u svemu hrvatska se politika nalazi na raskrsnici. Ili će proces prekretnice biti nastavljen sa završnom konfrontacijom predsjednice države s premijerom, ili će premijer pristati na veliku koaliciju koja je potrebna SDP-u, ali ne i članstvu HDZ-a, kojeg treba razlikovati od predsjedništva stranke. Konačni ishod je u ovom trenutku teško predvidjeti, ali je jedno sigurno: jugohrvatski SDP koji se nikad nije oslobodio svojeg komunističkog mentaliteta je u raspadu, dok je vladajući HDZ prvi put suočen sa stranačkim raskolom. Ni provincijalni Most ni anarhistički Živi zid nisu alternative za novi hrvatski smjer. On se može okarakterizirati kao jači ulazak naroda u politiku, što se manifestiralo visokim odzivom na predložene referendume koje će vladajuća kasta nastojati blokirati, te jačanjem narodske pozicije predsjednice Republike godinu i po uoči predsjedničkih izbora.
Vjekoslav Krsnik
