Dr. Zdenka Čorkalo: Ulomak iz romana “Šimun”
U nastavku donosimo ulomak iz romana “Šimun” autorice književnice i liječnice dr. Zdenke Čorkalo koji bi trebao biti javnosti predstavljen u rujnu.
Bez zvonjenja i kucanja, jer su vrata još bila otvorena, ušao je naš prijatelj brodograditelj, kojeg smo očekivali a, opet, kao da nas je iznenadio, možda zato jer je izostala ona minuta- dvije pred zatvorenim vratima, nije bilo po pravilima i odmah je drukčiji dojam. Način kako je sjeo uz nas, prekrižio dlanove ruku pred sobom na stolu i mučenički izraz lica, pretpostavilo je da se s nadanjem dogodilo kao s tugom na križu, na kojem nitko ne mora visiti razapet, ali sliku raspetoga vidimo i kad je križ gol, jer znamo čemu su ta dva drvena pravca u povijesti poslužila. Evo što se dogodilo.
Prije nego je otišao po tim nepoznatim selima, a otišao je vodeći se usmenom predajom i nekim vijestima da će možda, tamo i tamo dobiti podatke o sudbini svoga ubijenog sina tijekom Domovinskog rata, gdje je viđen zadnji put, tko ga je zarobio i gdje je odveden. Prije odlaska proučio je kamo ide, tko tamo živi, i to ne u zadnjih trideset godina nego prije pedeset, sedamdeset, odakle su došli, od čega se uzdržavaju, što rade, jesu li više na zemlji ili u nekim drugim zanimanjima, ako su siromašni jesu li i nesretni i nose li svoju oskudicu vjerno, ne htijući je zamijeniti za nešto što će im više uzeti nego dati, a ako su dobro stojeći bez velikog rada i škole, kako su do toga došli. Time se ispisuje povijest svega, pa i mržnje. Dobro da se tako u glavi pripremio, mogao je vidjeti više nego se htjelo reći, ali, kad bi osjetili da su „pročitani“, brže bi zatvarali i pritvorena vrata, ne vjerujući mu da traži „ostatke“ od svoga djeteta nego tko zna što se krije na ovom putu traženja. On ih je ispravljao govoreći da traži sina a ne njegove ostatke, nije okolišao ni u nuđenju svega što ljudsko, pohlepno srce može zatresti i probuditi kad je korist u pitanju. Pod dojmom je samo jednog starca, koji ga je primio u kuću, saslušao, mirno ga gledajući oči u oči, ne dajući mu ništa ali ni oduzimajući ništa, uz jedno malo, jedva naslućeno obećanje u zajedništvu. Nitko nije htio reći ni svoje ime a kamoli prezime, samo on, Nikola, on mu je preporučio u koje kuće više ne treba odlaziti, a dao mu je i savjet neka prouči ove sadašnje koji su u mjesnoj vlasti. Oni su mladi, nemaju vlastitih zasluga da budu tu gdje jesu, za to je zaslužan netko drugi, dugovi se „prebijaju“ na razne načine. Svaka nova rečenica započinje velikim slovom!
Najgore, neosjetljive i odmah ratoborne su bile stare žene. Graktale su baš uglas, skoro vičući, kako ga nije sram očekivati da one njega razumiju a hoće li on njih razumjeti jer im se raselila stoka, jer su im neobrađena polja još nerazminirana, a u nerazminirano se ne usude ući, tko zna što se sve nalazi među tim minama. I Nikola mu je spominjao minirano područje, ono im je najveći problem. Čudno je da se tu zaustavilo razminiranje, a da nitko ne zna zašto.Je li mu starac Nikola još nešto kroz to htio reći, pitanje je. Dodao je da bi bilo bolje dolaziti obučen kao težak, radnik, a ne ovako, po gradsku. Odjeća prva upada u oči onima koji za drugo oči nemaju, a takvih je po selima najviše. Kad se pozdravljao sa starcem htio mu je pružiti ruku, ali su njegove ruke bile zauzete razmrsivanjem klupka tanjeg konopca, tako je pozdrav, ruka u ruci, bio izbjegnut.
Put je nastavio u zaseok od desetak razbacanih kuća obnovljenih krovova. Na zidovima kuća nije bilo nikakvih oštećenja. Uz kuće su velike okućnice a u njima, od poljoprivredne mehanizacije najčešći je manji traktor.Nema crkve, ni groblja, ni trgovinice, za sve se ide u dva kilometra udaljeno selo. Ljudi se ipak okupljaju, sastaju se „na širini“, pod nadstrešnicom gdje je nekada, u bolja vremena, dolazio autobus. Nadstrešnicu čuvaju i ograđuju, umjesto drvenih klupa tu je nekoliko ravnih, većih komada kamenja, na tomu sjede ako se duže zadrže zajedno. Uza zid nadstrešnice poredane su prazne staklenke od piva, koje pokupi tko može, i opet kupi pune, pa se tu razdijeli i naplati, bez varanja i zarade. Odnedavno, od kad je jedan njihov zasjeo u osunčano radno mjesto, svako jutro mali kamion, kojemu je stražnji, otvoreni dio, prekriven labavo vezanom ceradom, tako da ima zraka na sve strane, donosi kruh i osnovne namirnice, vreće umjetnog gnojiva, plinske boce, dodatak hrani za stoku, plastične kante raznih veličina, što god tko naruči. Dogovor je bio da on, naš prijatelj, kao slučajno, naiđe u vrijeme kad kamioncin prođe, ali su došli u isto vrijeme, tako od razgovora nije bilo ništa. Da je obučen kako mu je starac preporučio ne bi bio upadljiv, a ovako, protumačen je kao zalutali stranac u tuđoj zemlji. A što takav ima ovdje raditi? Špijunirati? Što drugo? Zamolio je vozača kamiona da ga preveze samo do prvog autobusa, pravdajući se da je pogriješio, u glavi mu je nekakva smanta, nema bistrine. Mladi vozač, nije analizirao ništa, briga njega za istinu, njemu su u glavi samo brzi automobili. I on je iz ove okolice, nema posla ali ni obrazovanja, samouk je naučio popravljati strojeve, nešto popravi nešto ostavi, ljudi nisu bez novaca, pošalju im njihovi izvana, ovdje se prije mirno živjelo, samo eto, sada se oko tih šuma nešto čeprka, bespotrebno, mogu oni prekopati cijelu šumu pa što će im, kakva je korist od kostiju. Da je njemu „stari“ živ, kupio bi svomu sinu dobro auto i ode on, tamo gdje nema straha. Na potpitanje tko ih podupire u obnovi, rekao je „ovi“, i tu je putovanju bio kraj.
Čekajući autobusnu redovnu liniju prema kući, mislio je o upravo potvrđenom, beskonačnom kalupu istih, starih, mladih, svih, bez razlike, svi su kroz taj kalup prošli i ostali mu vjerni, braneći ga do smrti. Najveća zabluda je misliti da to nije tako. U naišlom autobusu s puno praznih mjesta, on je želio sjesti na prvo sjedalo, kod samog ulaza, ne iza vozača, za ta dva mjesta se ne prodaju karte, želio je da ga zaokupi cesta i promet na njoj, gledajući ispred sebe manje bi mislio na ovo iza sebe. Vozač mu je rekao neka ne sjedne tu nego neka se pomakne prema sredini. Porječkali su se, pitao je vozača zbog kojeg razloga ne bi smio sjesti gdje je htio, baš zato jer je autobus skoro prazan. Po govoru,ali i po ponašanju, vozač je iz istog kalupa kao i ovi od kojih se vraća.Tijekom vožnje raspaljivale su ga misli o djelovima Domovine u kojima je on manji od ikakvog zrna, gdje se neprijateljstvo pokazuje odmah i otvoreno, njih se ne tiču nečije kosti, tko ih je poslao neka ih traži i skuplja, oni nemaju ništa s tim, nemaju danas, a sve što o tomu znaju – znaju za sebe i ne će reći ni gdje su ni kako su tamo dospjele. To je njihovo pravo, njihovo vrhovno pravo. A njegovo, njegovo malo pravo na traženje svoga mrtvog sina, ono je upitno, na ovom dijelu zemlje upitno je i nepotrebno. Kakvo čeprkanje po šumama, čemu remetiti mir njihovog prava. Ljut je na sve tješitelje, nesuočene, ponizne, koji ne vide u toj poniznosti poniženje, pune oprosta ovima koji oprost ne traže, ne osjećaju krivicu. U oprostu nisu kao Bog, veći su od njega, jer i Bog traži da mu se čovjek obrati, da se oprost dogodi iza susreta, da se oprost i kajanje zagrle kao dvije strane obične, ranjive ljudske naravi, i tada se može prodisati. Oko u oko može gledati, netremice, i izdržati pogled.
Napravio je plan za one kojima je žao što nisu dovršili započeto. Njihove živote će proučiti, prozvat će ih, pitat će ih, jednog po jednog, bi li oni zamrzili svoju jedinu želju, bi li oni svoje dijete nazvali „ostatkom“? I traženje mrtvih, prekopavanje šume nazvali čeprkanjem. Bi li? Do tada će na svakom groblju, na koje naiđe, zapaliti svijeću, neka gori obojici: njemu i njegovom djetetu.
Zdenka Čorkalo
