Unatoč iskustvu koje nas uči da uvijek može gore i niže, ovaj tjedan sam došao u napast zaključiti kako smo u Hrvatskoj konačno dotaknuli moralo i političko dno. 
Kako prenosi Večernji list, na sjednici Predsjedništva HDZ-a Plenkovićeve ulizice su iznosili koliko je dugo, u sekundu precizno, trajao pljesak koji je voljeni vođa dobio na nedavnom stranačkom saboru.

Analiziraju se tako aplauzi 65 godina nakon smrti Staljina i 28 godina od uvođenja demokracije i višestranačja u Hrvatskoj. Na toj je sjednici Predsjedništvo HDZ-a, na Plenkovićev prijedlog, smijenilo političkog tajnika stranke Davora Ivu Stiera i međunarodnog tajnika Miru Kovača jer su u svojim govorima na stranačkom Saboru odstupili s linije koju je zacrtao vođa, piše Nino Raspudić za Večernji list.

Unatoč špekulacijama kako bi novi politički tajnik HDZ-a mogao postati Milorad Pupovac, a Ivan Vrdoljak preuzeti stranačku vanjsku politiku, Plenković je ipak odlučio ispuniti najavu o pomlađivanju stranke pa je vodstvo pomladio Kuščevićem i Božinovićem.

Demokratski duh im je isti kao u sovjetskoj partiji, samo su okolnosti drugačije pa su za razliku od Staljinovih, Plenkovićeve čistke anemične i mlitave. Niti on ima odlučnosti da nedovoljne pljeskače šutne iz stranke, niti disidenti poput Stiera i Kovača imaju petlje da mu jednostavno sruše većinu u Saboru, već čekaju da se sam surva, ne pitajući se koliko će u međuvremenu štete napraviti državi i što će im do tada uopće ostati od politički i moralno devastirane stranke. Zanimljivo je da je na smjenu tajnika prvi javno pozvao Božidar Kalmeta.

Posebno ga je zasmetao, tko bi znao zašto, Stierov govor o klijentelizmu i elitizmu na Saboru HDZ-a.


Vrhunac ulizištva ipak je pokazao predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a Mario Kapulica, koji je, kako prenosi Večernjak, zamjerio Stieru da je u Ciboni vođi ukrao show. Nasuprot dojmu u javnosti kako je Stier dobio najveći pljesak prisutnih, revni Kapulica je izbrojio i istaknuo kako je Plenković na Saboru stranke 57 puta prekidan ili nagrađen pljeskom, a da je jedan aplauz posvećen njemu trajao čak 2 minute i 47 sekundi.

I onda takav izraz ljubavi i jedinstva padne u sjenu zbog Stiera!


Budući da je Kapulica jedan od utemeljitelja, očito je problem u samim temeljima HDZ-a.
Informaciju kako se u HDZ-u broje, mjere i analiziraju aplauzi na upit novinara potvrdio je i novi politički tajnik stranke Kuščević.


Vrijedi se prisjetiti kako je prije samo dvije godine, u trenucima kad je svima bilo jasno da je Karamarko gotov i da od njegove najave preslagivanja nema ništa, pred novinare izašao, tada ministar graditeljstva, Lovro Kuščević i važno rekao: “Odlazak Tomislava Karamarka iz Vlade nije prihvatljiv”. Već sutra je nestalo Karamarka, a taj isti Kuščević sada izjavljuje “jučer smo imali analizu svih govora, svih aplauza, svih negodovanja i jasno se vidi da su svi govori članova Predsjedništva stranke, naročito predsjednika Plenkovića, naišli na sveopće odobravanje svega članstva”. Da sam na Plenkovićevom mjestu, ja bih se ozbiljno zabrinuo.


Kako su analizirali aplauze? Imaju li snimke svih kamera u Ciboni? Jesu li pregledavali tko je i koliko pljeskao, tko je započinjao, a tko prvi odustajao? Kako bi obračunavali aplauz ako je netko i ustao i pljeskao, treba li tada vrijeme pljeskanja pomnožiti s koeficijentom 1,5 ili čak 2?


Aplauz je inače vrlo zanimljiv i slojevit fenomen. To je način da se vanjski, vidljivo i zvučno iskaže slaganje, odobravanje, pohvala, konsenzus. Neki antropolozi tvrde da je pljesak simbolički zagrljaj na daljinu. On u sebi uvijek ima nešto performativno. Često je nekontroliran izraz individualnog oduševljenja, no uvijek ima i kolektivnu dimenziju. Kad se masovno plješće, teško je definirati tko u milisekundi prvi okine, pa se pa se potom “prolomi” opći pljesak, Kako i zašto aplauz okončava? Je li razlog fizički ili auditivni zamor ili do kraja iskanalizirano oduševljenje nakon čega pljeskač ostaje bez emotivnog pogonskog goriva za udaranje dlanom o dlan? Najviše se plješće u kazalištu, posebno u operi, ali i na nogometnom stadionu. Vrhunac za igrača je kad za iskazanu bravuru dobije iskren pljesak protivničkih navijača.

Takav aplauz ima u sebi nešto uzvišeno. 
No rano je započela i zlouporaba pljeska. Trgovina i manipulacija aplauzom dokumentirana je već u antičkom Rimu, gdje su postojali plaćeni pljeskači i bukači, koje su mogla unajmiti kazališta. Neron ih je znao platiti i po pet tisuća da bi bio siguran u izraz potpore mase, ističe Nino Raspudić za Večernji list.


Koliko može biti opasno prvi prestati pljeskati možemo čitati kod Solženjicina u Arhipelagu Gulag. Tako se na jednom partijskom kongresu niti nakon desetominutnog pljeska Staljinu nitko nije usudio prvi prekinuti i sjesti. Kad je to konačno učinio jedan direktor tvornice papira, malo po malo su prestali i sjeli i ostali. Nakon završetka sastanka nesretnik je uhićen i poslan u gulag. Zbog takvih situacija su drugovi uveli zvono za označavanje kraja pljeska, jer je slaganje s vođom bezgranično pa ni njegov simbolički izraz ne može nikada prestati sam od sebe, već tek na naredbu partije zvonom.
“Ruski aplauz” je slavni način pokazivanja općeg slaganja koji se mogao vidjeti u Sovjetskom savezu na sastancima Centralnog komiteta komunističke partije. Nakon što Staljin završi govor, svi plješću, a aplauzu publike se pridružuje i sam Staljin, što znači da je zasluga kolektivna, a on ju je samo iskazao.


Jasno mi je zašto, kad maestro Pavarotti na vrhuncu Puccinijeve arije izvuče do neba “All’alba vincerò”, publika eksplodira u pljesak, jednako kao što razumijem da Juventusovi navijači, nakon Ronaldovih škarica u Torinu, nemaju druge nego ustati i zapljeskati sublimnom trenutku, ali ne mogu dokučiti čime je to Andrej Plenković 57 puta dotaknuo nebo u Ciboni da mu prisutni HDZ-ovci govor prekidaju pljeskom, a posebno bih molio dvorske HDZ-ove aplauzometre da nas informiraju na kojem je točno mjestu Plenković nadahnuo HDZ-ovce da opetovano udaraju dlanove proizvodeći snažan zvuk famoznih 2 minute i 47 sekundi koje je istaknuo aplauzomeštar Kapulica.

Istina, nije potukao rekord dužine aplauza kojeg su, uglavnom isti pljeskači, dali Jadranki Kosor ali mu se približava. Treba uzeti u obzir da je od tada proteklo više godina pa su i ulizice ponešto ostarjele te imaju manje energije za izdržati takav ritual.


Praktični Amerikanci su se davno, za potrebe televizije, dosjetili tzv. smijehu i aplauzu iz konzerve, tj. snimljenom, koji se potom pušta na pravim mjestima.

Tko zna, možda i u HDZ-u to koriste na kongresima. Možda oni samo simuliraju pljesak, a ustvari puštaju jedan te isti snimak i Sanaderu i Kosorici i Karamarku i Plenkoviću, piše Nino Raspudić za Večernji list.

A pošto su većinom pljeskači isti likovi, mogu ubuduće i projicirati njihove holograme novim predsjednicima da se ne umaraju pokrećući ruke u publici. 
Očito ne shvaćajući što govori, u osvrtu na navedenu sjednicu stranačkog predsjedništva Gordan Jandroković je rekao: “Ja sam 15 godina u Predsjedništvu HDZ-a i ne pamtim da se ovako demokratski razgovaralo”.

Priznaje dakle, da je toliko vremena bio visoki dužnosnik u nedemokratskom HDZ-u. Zašto je pristajao na to? Kakva je to “demokratska zajednica”? I apostoli su, prije dvije tisuće godina, u odabiru novog dvanaestog nakon Judinog otpadništva imali dva kandidata pa su nakon molitve i zaziva Duha Svetoga kockom odlučili koji će im se pridružiti. A HDZ u zadnja dva izbora predsjednika, po sovjetskom modelu, ima samo jednog kandidata.


Koliko god, kao u show programu s aplauzometrom, bio sladak prvi pljesak, toliko je jeziv zadnji HDZ-ov, kojem se Plenković čini vrlo blizu.

Ovdje vrijedi podsjetiti kako se u drevnoj Mezopotamiji pljesak upotrebljavao da se pokriju krici žrtvovanih u vjerskim obredima. Ubrzano distanciranje Predsjednice, koja očito raspolaže nekim dodatnim informacijama, od ovakvog HDZ-a svjedoči da ta ekipa ide svome političkom kraju. U tom smislu treba se zapitati je li aplauzometar Kapulica izmjerio i onaj pljesak HDZ-ove sramote kojeg su dobili u Saboru od SDP-a, Glasa i ostalih s ljevice nakon što su na šefov mig izglasali Istanbulsku konvenciju?

I zašto i njega nije naveo na predsjedništvu stranke?


Nakon objavljivanja informacije kako u HDZ-u analiziraju aplauze upućene šefu stranke, dobili smo potencijalno novo sredstvo ironičnog protesta. Dežurnim, poslušnim i vječnim pljeskačima treba zapljeskati. Ako njihov pritisak na Ustavni sud za sprječavanje referendumskog iskazivanja volje građana urodi plodom nema bolje poruke nego okupiti se i zapljeskati im. I to točno 2 minute i 47 sekundi, piše Nino Raspudić za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

Izvor: narod.hr/vecernji.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save