Nesposobnost, neznanje, nerad, nemar, neučinkovitost,…
I predsjednik i premijer nas očito drže za ljude s teškom mentalnom retardacijom. Dok prvi brblja o tome kako je teško, kako se malo napravilo, kako raste nezaposlenost a standard pada, kako nema investicija, kako bla, bla, bla… (kao da sve to sami ne vidimo), drugi bulazni da zemlja ide u dobrom smjeru
{jathumbnail off}Kad bi se živjelo od fraza, u ovoj zemlji sve bi cvjetalo. Ali što zemlja više u svakome pogledu tone, fraza je sve više. Hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović, po definiciji svoje funkcije uglavnom ni za što odgovoran, na domjenku u povodu Božića, koji on kao agnostik ne slavi, rekao je okupljenima da ljudi sve teže žive, zatim da je javni sektor prevelik i neučinkovit, a nisu provedene ni nužne reforme.
Nadalje, da nezaposlenost raste, investicija i novih poslova je malo, sve smo zaduženiji. Unatoč tomu, nastavio je govoriti kako vjeruje u Hrvatsku, njezine građane i institucije i u njihovu sposobnost da nađu odgovor na krizu i društvo vrate pozitivnim trendovima. Bla, bla, bla…
To valjda sami ne znamo pa čekamo svake godine Predsjednikove božićne domjenke, na kojima se okupljaju i oni koji su doveli do ove sveopće krize, kako bi nas on prosvijetlio. Što je, pak, predsjednik poduzeo sa svojom skupom savjetničkom svitom da krize ne bude, o tomu nije zborio. Njemu je dovoljno konstatirati i od svega oprati ruke, ali vrijeme je za pitanje svode li se skupi uredi predsjednika na išta drugo osim na uhljebljenje podaničkoga kadra.
Premda neosporno kultiviraniji od svoga prethodnika Stjepana Mesića, kojega su građani dva puta birali pa ga se svaki put sramili, bilanca Josipovićeve vladavine svodi se na podjednako porazan rezultat. Zapravo, u moralnome, političkom i gospodarskom pogledu, Hrvatskoj nikad nije bilo gore.
Nema sumnje da je za takvo stanje najodgovorniji svjetonazorski Josipoviću bliski predsjednik Vlade Zoran Milanović sa svojim ministrima. Međutim, on tvrdi da zemlja ide u dobrome smjeru i da je njegova Vlada u polovici mandata ostvarila sve što je zamislila.
Samohvala bez ikakva temelja
Njegovi ministri pršte od samohvale pa kad se zbroje njihove rekapitulacije, ispada da Hrvatskom teku med i mlijeko. Ako su bijeda, siromaštvo, zaduženost, uništavanje svega čega se dotaknu i preobrazba Hrvatske u koloniju ciljevi ove vlasti, onda Milanović zaista zaslužuje visoku ocjenu. To da zemlja uvijek ide u dobrome smjeru, već je poznati arhetip svih političkih narcisa koji su Hrvatsku strmoglavili u svakome pogledu posljednjih 15-ak godina.
Milanović tu nije iznimka. Da je sreće, pristao bi da barem na trenutak bude Dorian Gray i da se u zrcalu suoči s karikaturom svoje političke pojave. Prije par dana u Bruxellesu je sasuo paljbu po tobože nacionalističkoj oporbi u Hrvatskoj.
Za to vrijeme, njegova stranačka europarlamentarka Biljana Borzan, srpske nacionalnosti, pod lažnim izgovorom da se Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara svojom referendumskom inicijativom bori za ukidanje manjinskih prava, skupljala je potpise kolega europarlamentaraca, dakako pripadnika ljevičarskih stranaka. Skupila ih je 70-ak, a režimski mediji u Hrvatskoj to su prenijeli kao stav Europskoga parlamenta.
I Josipović i Milanović nastupaju kao predsjednici manjina, bilo seksualne bilo nacionalne, ali samo srpske manjine. Većina, a riječ je o Hrvatima, njima je tek meta na koju usmjeravaju svoju komunističku pljuvačku. Dakle premijer u Bruxellesu govori o problemima koje ima s nacionalističkom oporbom, umjesto da u povodu objave početka pristupnih pregovora sa Srbijom i EU kaže ponešto o hrvatskim uvjetima koje bi Srbija morala ispuniti ako želi hrvatski potpis. Takvih je uvjeta bezbroj, ali to očito nije u domeni Milanovićeva ni Josipovićeva interesa.
Ali jednoga i drugoga izabrali su Hrvati pa je red da se Hrvati i suoče sa sumrakom koji su proizveli. Valjda će se birači tijekom vremena, krećući se od jedne do druge zablude, jednom opredijeliti za ljude koji će više cijeniti, voljeti i poštovati svoj narod, barem kao i pripadnike drugih naroda te osigurati makar nadu, samopoštovanje i kakav-takav napredak, kao i ostvariti ideju općega dobra.
Apsurdno, tužno i smiješno
Zasad je mnogo toga u ovoj zemlji apsurdno i istodobno tužno i smiješno. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nije se pojavio na božićnome domjenku vlastite stranke ostavljajući opet u čudu svoje stranačke ljude. Joe Šimunić otputovao je kući u Australiju, više ogorčen hrvatskim kukavičlukom nego Fifinom zabranom da igra na deset utakmica hrvatske nogometne reprezentacije zbog povika „Za dom, spremni” za koji su Željko Jovanović i Zoran Stevanović rekli da je ustaški.
Izbornik Niko Kovač tražio je od Šimunića da se ispriča. Šimunić nije htio. Odgovorio je otprilike da bi on dao krv za Hrvatsku, a mislio je, i za Niku Kovača. Ali Niko Kovač i mnogi drugi beskičmenjaci, koji su licemjerno tvrdili da je Joe dobar čovjek koji se malo zaletio, a ne da uopće ni za što nije kriv, krv bi eventualno dali jedino za svoje egoizme.
Za razliku od njih, Šimunić je tip hrvatskoga čovjeka koji trpi, ali koji nadživljuje sve nehrvatske i neljudske sustave koje stvaraju takvi beskičmenjaci u Hrvatskoj. U tomu je tragedija svih tih likova, od Josipovića i Milanovića do Nike Kovače i Davora Šukera.
Autor: Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik
