17. lipnja 1989. Zagreb – što o utjecaju Udbe na osnivanje HDZ-a kažu Nikola Štedul i Josip Manolić?
Na današnji dan 1989. osnovan je HDZ – Hrvatska Demokratska Zajednica, stranka-pokret koja je bila na čelu države u vrijeme Domovinskog rata. O osnivanju te stranke i utjecaju Udbe na nju postoje razne priče. Mi donosimo dvije iz usta dva posve različita čovjeka: Josipa Manolića, bivšeg utjecajnog komuniste, šefa bjelovarske Ozne (Udbe) i jednog od osnivača HDZ-a, te Nikole Štedula, hrvatskog emigranta na kojeg je Udba izvršila atentat u Glasgowu.
Iznijevši ova dva mišljenja, potičemo i javno razmišljanje i raspravu o tome koliko su udbaške i komunističke strukture imale utjecaja na osnivanje i vođenje HDZ-a do današnjeg dana.
Josip Manolić knjizi Politika i domovina“ piše da je među 48 utemeljitelja HDZ-a, koji su 17. lipnja 1989. godine u prostorijama Nogometnog kluba Borac na zagrebačkom Jarunu u tajnosti osnovali HDZ, bilo čak deset suradnika Udbe. Kao poznavatelju načina rada jugoslavenskih tajnih službi, Manoliću je bilo posve nevjerojatno da policija nije doznala za tajnu osnivačku skupštinu HDZ-a, piše jutarnji.hr
Kako mu se takav kiks tajnih službi činio nerealan, svoju znatiželju o tome je li jugoslavenska policija znala za konspirativnu osnivačku skupštinu HDZ-a Manolić je utažio nakon dolaska HDZ-a na vlast. O tome na 119. stranici knjige “Politika i domovina” piše:
“Od agenata – suradnika koji su prešli na našu stranu, a neki su nudili svoje usluge i prije izbora, servisirali nas obilato informacijama – saznao sam da je policija došla do informacije o novoj lokaciji skupštine od našeg užeg rukovodstva. Naime, desetak članova osnivačke skupštine bili su suradnici Udbe. Štoviše, moji su sugovornici potvrdili da je ona (Udba) i snimila cijeli skup i kamerom i tonskim zapisom. Ipak nisu prekidali skup niti su idućih dana razaslali u medije pikanterije koje bi nas mogle uzdrmati, imali smo korektan postupak, činili su mnogo više nego smo očekivali, što je u pojedinim trenucima i nas same zbunjivalo”.
O poznatom prvom Saboru HDZ-a u Lisinskom Manolić u knjzi piše:
“Druga je opcija bila puno jednostavnija i svodila se na tezu da su obavještajne službe dobile nalog vrha Centralnog komiteta SKH i ostvarivale pripreme za sve izvjesniju promjenu hrvatske vlasti. Hrvatske obavještajne službe su, kako smo poslije saznali, napravile detaljne izvještaje o svima koji su stupili tada na hrvatsko tlo, ali je to ostalo u nečijim ladicama. Da su ti dosjei, bez obzira na to koliko su bili autentični, proslijeđeni medijima, suočili bismo se s ozbiljnim problemima. Drugim riječima, pokušali bi nas prikazati kao stranku koja koketira s terorizmom i teroristima. No, važno je danas reći da je odluka o nereagiranju policije bila politička i donio ju je Ivica Račan s najbližim suradnicima i spustio je operativno na ondašnjeg ministra unutarnjih poslova Vilima Mulca. Bez trezvenog Račanovog promišljanja, Prvi sabor HDZ-a ne bi se mogao održati.
Cijelom operacijom ulaska emigranata na tlo Hrvatske tada su upravljali Josip Perković, Darko Starčević i Ivan Sokač. Čini se da su hrvatske službe tom začudnom diskrecijom, tolerantnošću na zastave i ostali materijal bez socijalističkih obilježja, željele pokazati da više ne djeluju kao što je očekivao savezni policijski vrh. Mnogo godina poslije saznao sam i za svojevrsnu podršku u inozemstvu koju su hrvatske obavještajne službe, preko svojih agenata, osigurale pojedinicima koji su iz prekooceanskih odredišta poletjeli u Hrvatsku bez viza: Krenite, s ulaskom u zemlju neće biti problema”, zapisao je Manolić u Politici i domovini.
Toliko od Manolića, bivšeg utjecajnog komunista, oznaša (udbaša) i osnivača HDZ-a.
Na drugoj strani Nikola Štedul, hrvatski domoljub i državotvorac, politički emigrant i žrtva Udbe, govori:
„Predsjednik Tuđman pitao me jednom zgodom zašto se ne pridružim HDZ-u. Znao je da među nama nije bilo načelnih razlika kad su bile u pitanju bitne političke odrednice – radilo se tu o borbi za samostalnost Hrvatske, o demokratskom uređenju ili o nacionalnoj pomirbi. Odgovorio sam mu da na ovaj način mogu više pomoći, jer sam mu slobodan reći što god mislim da mu treba reći. Upozorio sam ga na to da mu većina onih s kojima je okružen govori samo ono što oni misle da on želi čuti. Ja mu nisam želio biti takav lažni prijatelj. Kada bih postao članom HDZ-a, bio bih vezan na stranačku stegu, bez mogućnosti ukazivanja na štetne političke poteze. Nisam mislio da bi me u tome sprječavao Tuđman nego neki drugi, poput starih jugoslavenskih kadrova i udbaša kao što su Boljkovac, Manolić, Jarnjak, Mesić, koji su u stranci imali glavnu riječ. Tuđman mi je u čudu rekao da ću moći birati mjesto u strukturi vlasti za koje smatram da bi mi najbolje odgovaralo ako im se priključim te da ću biti u jačoj poziciji suprotstavljati se negativnim trendovima. Ja vjerujem da je on iskreno mislio kad je to govorio, ali bio sam siguran da nije do kraja shvaćao s kakvim se ljudima i do koje mjere okružio te da bi za bilo kakve ozbiljnije promjene trebalo napraviti tako radikalne zahvate kakvi vjerojatno ni njemu ne bi bili prihvatljivi. Stoga nisam prihvatio njegovu ponudu, ali obećao sam da mu stojim na raspolaganju ako smatra da mu mogu pomoći u nekom konkretnom poslu.“, piše dnevno.hr
Kasnije je Tuđman ponudio Štedulu mjesto veleposlanika u Albaniji, a on sam govori da je razlog:
„Ponudio mi je mjesto veleposlanika u Albaniji. Znao sam da mi je to ponuđeno samo kako bi me se maknuo iz Hrvatske. Odbio sam, a Šušak me upitao – zašto, kad ću tamo imati zbrinuto primanje i stanovanje, a dobit ću stan i u Zagrebu? Osim toga dobit ću status veleposlanika. Rekao sam mu da mi barem daju posao na engleskom govornom području gdje mogu nešto i koristiti, ako me se već žele riješiti. Šušak mi je drugi dan rekao da Predsjednik ne može pristati na moje uvjete jer na njih nije pristao – Manolić! Upitao sam ga odabire li mu šef SZUP-a kadrove za diplomaciju? On je samo slegnuo ramenima i rekao – pa znaš i sam kako stvari stoje!
To su te relacije u kojima je Tuđman bio prisiljen igrati ulogu za koju su mu dobrim dijelom scenarij pisali stari jugoslavenski i udbaški kadrovi. Teško je i zamisliti paradoksalniju situaciju. Predsjednik je bio biran od većine hrvatskoga naroda na temelju politike koja je zagovarala slobodnu, demokratsku i samostalnu hrvatsku državu, a bitne odluke je morao donositi po želji one opskurne manjine, koja se cijeloga svoga života borila da do te slobode, demokracije i samostalne Hrvatske ne dođe.
A o osnivanju stranke HDP (Hrvatski državotvorni pokret), s čime je imao velikih problema u samostalnoj Hrvatskoj, kaže:
„ Smatrali smo da treba pružiti alternativu onom u što se pretvorio HDZ, kojeg je velik dio javnosti doživljavao kao nekada častan pokret u kojem je s vremenom vodstvo preuzela pokvarena udbaško-tajkunska organizacija.“
O Tomislavu Karamarku, koji je bio izvrgnut medijskom linču i smijenjen u režiji Andreja Plenkovića:
„Karamarko se zaista potrudio malo očistiti stranku, a da se ona istovremeno ne raspadne. To nije bio lagan posao, ali bio je dovoljno sposoban i mudar da odstrani neke ljude koji su stranci nanijeli puno problema pa i neke stare udbaše. Ali, taj posao još nije dovršen. Od Karamarka se očekuje da se još određenije postavi prema onom što je bilo, da sasvim otvoreno prizna negativne poteze koji su se za vrijeme HDZ-a događali i da tako otkloni nepovjerenje javnosti. Pred izbore mora biti određeniji, jasno dati do znanja biračima da ne kani sastavljati vladu od onih koji za sobom vuku korupcijske ili udbaške repove.“
A o atentatu koji je izvršen na Štedula od strane Udbe, on sam kaže:
„Jednom prilikom sam izravno pitao Perkovića je li surađivao u planiranju atentata na mene. Rekao sam mu da sam spreman to zaboraviti ako mi iskreno odgovori. Bila je to svojevrsna ponuda da mu oprostim. On mi je odmah odbrusio da on s tim nije imao ništa. Znao sam da laže jer sam imao drugačije informacije pa je i mogućnost oprosta otpala. Kasnije sam protiv njega napisao kaznenu prijavu. Pitao sam ga i za ubojstvo Đurekovića. Izmislio je priču da je za taj događaj saznao sasvim slučajno. Naime, da je na jednom domjenku u Centralnom komitetu, upriličenom dan nakon ubojstva Đurekovića, Franjo Vugrinc, tadašnji šef zagrebačke Udbe, navodno malo zakasnio na to okupljanje. Svi su se već okupili oko stolova s hranom i pićem kad se Vugrinc pojavio na vratima. Ivica Račan je odmah krenuo prema njemu preko sale i čestitao mu na dobro obavljenom poslu. Perković je navodno pretpostavio da se radi o ubojstvu Đurekovića. Možda tu ima istine, ali vjerojatno je dobar dio toga izmišljen kako se njega (Perkovića) ne bi moglo povezati s ubojstvom. Više od toga o ubojstvu Đurekovića ne znam, osim onoga što je o tome pisano u medijima. Nema dvojbe da je bila umiješana Udba, da je nalog izdao Mustač, koji je pak dobio nalog od Izvršnog komiteta CKSKJ i vrha jugoslavenske izvršne vlasti“
Što je prava istina o osnivanju i vođenju HDZ-a kroz ovih gotovo 30 godina?
Bilo bi zanimljivo da se i samo vodstvo HDZ-a jasnije odredi prema ovim riječima iz gornjeg teksta.
Danas je na čelu HDZ-a Andrej Plenković, čovjek koji potekao iz tzv. „zlatne mladeži“ bivših elitističkih krugova Jugoslavije, u koje se može staviti i bivši premijer Zoran Milanović.
Andrej Plenković, za kojega je express.hr napisao „da se pretpostavljalo da će Plenković zbog oca Marija, koji je nakon sloma Hrvatskog proljeća imao nekoliko važnih funkcija (u komunističkoj Jugoslaviji op.), biti bliži SDP-u, a Milanović, pak, zbog oca Stipe koji je radio s Vlatkom Pavletićem biti bliži HDZ-u. No dogodilo se obrnuto iako se Plenković tek 2011. godine učlanio u HDZ.”
Pravo pitanje koje traži odgovor jest: što je bio i što jest HDZ?
Izvor: narod.hr/jutarnji.hr/dnevno.hr
