TwitterFacebookPinterestGoogle+

DUHOVNA MISAO: DON MLADEN PARLOV – NEDJELJA SVETE OBITELJI

  • Written by:

 

Nekada je obitelj bila sama sebi dovoljna. Ona je bila ne samo ‘dom’, nego i ‘škola’, štedionica i posudionica, bračno savjetovalište i savjetovalište za zvanja. Stara je obitelj bila i osiguravajuće društvo u slučaju bolesti i starosti, bolnica i dom za iznemogle

 

{jathumbnail off}Svetkovina Svete nazaretske obitelji, Isusa, Marije i Josipa, prigoda je da progovorimo o suvremenoj kršćanskoj obitelji koja, bez sumnje, spada u društvene institucije koje su zadnjih desetljeća pretrpjele najveće i najbolnije promjene. Prva dramatična promjena u životu obitelji je razdvajanje braka (ženidbe) i obitelji. Do prije nekoliko desetljeća obitelj je svojim sociološkim interesima gotovo posve pokrivala brak. Osobni odnos između muža i žene bio je nekako u drugom planu, ili bolje reći bio je pod utjecajem ustaljenih navika, običaja i predaja starih. U kontekstu života šire obitelji bilo je lako zaboraviti da brak i obitelj nisu identične stvarnosti. Aktualna kriza obitelji i braka doveli su u krizu i samu definiciju obitelji kao naravne zajednice muškarca i žene. Danas se, od raznih civilnih udruga, traži ozakonjenje definicije braka kao zajedništva dviju osoba koje se ljube i koje žele živjeti zajedno. Nije suvišno podsjetiti na razvoj slike obitelji koji je doveo do današnje krize.

Nagli razvoj industrijalizacije te razvoj potrošačkog društva ugrozio je obitelj u njezinoj gospodarskoj i društvenoj samostalnosti. Nekada je obitelj bila sama sebi dovoljna. Ona je bila ne samo ‘dom’, nego i ‘škola’, štedionica i posudionica, bračno savjetovalište i savjetovalište za zvanja. Stara je obitelj bila i osiguravajuće društvo u slučaju bolesti i starosti, bolnica i dom za iznemogle. Ma koliko neki naši stariji vjernici žalili za tim vremenima, ona su nepovratno prošla. Na scenu je stupila nova obitelj, u kojoj roditelji postaju zaposlenici koji svaki dan moraju ići na posao, daleko od ognjišta. Obitelj gubi svoje središte, doživljava promjene koje duboko utječu ne samo na roditelje, nego i na djecu. Ako je stara obitelj imala malo dodira s društvom, nova je podvrgnuta različitim propisima i javnopravnim uredbama, ona je posve institucionalizirana, na način da je sve više i više vezana za društvo (od jaslica, vrtića, škole, izvanškolskih aktivnosti itd.). Suvremena obitelj ne može preživjeti bez društva: od društva dobiva posao, sigurnost, ‘dom’. Obiteljsko ognjište, dom nije više ‘dom’, tj. prirodna sigurnost za obitelj; osiguranje i sigurnost se traži u javnim institucijama. Suvremena obitelj više nema ognjišta, ‘doma’, ukoliko ‘dom’ znači zajednički život zajednice koja je usredotočena na vlastito središte; suvremena obitelj ima ‘kuću’, stan. Kod stare obitelji svi putovi, svi osjećaji i interesi vodili su iz društva, izvana prema unutra, prema domu, ognjištu. Danas je, nažalost, često obratno: svi putovi, rad, interesi vode od kuće i vlastite obitelji. Naravno da ovakav način funkcioniranja obitelji ima posljedice na sve članove obitelji, a osobito na djecu. Djeca su izložena „odgoju“ mass-medija, bolje reći pranju mozga tako da se pod utjecajem različitih medija svakim danom sve više misaono i osjećajno otuđuju od roditelja. Roditelji pak doživljavaju djecu ne kao zalog budućnosti, izvor radosti i nade, nego kao prijetnju sadašnjosti i vlastitoj sigurnosti. Stare se više ne doživljava kao one koji svojom životnom mudrošću i iskustvom mogu biti nadahnuće i putokaz prema budućnosti, nego kao teret kojega se valja osloboditi. Procesi koji su doveli do opisanog stanja obitelji su nepovratni te nema smisla žaliti nad prošlim, boljim i ljepšim vremenima. Potrebno je, s pogledom unaprijed, pomoći kršćanskim obiteljima da u ovim uvjetima žive svoje kršćansko poslanje.

Suvremena je obitelj premjestila vlastito težište s područja institucionalnog u područje intimnog, odnosno s područja zakona, tradicije, običaja u područje osobne ljubavi. Upravo je to novo težište obitelji prilika za nove, osobnije, smionije pastoralne inicijative sa strane Crkve. Postavljanje ljubavi kao temelja bračnog života može značiti priliku za obnovu obitelji. Gotovo nama pred očima rađa se nova obitelj koja želi biti mnogo intimnija nego dosadašnja. Osobna i obiteljska sreća danas se mjeri ravnomjernim porastom životnog standarda i standarda osobnosti. Suvremeno društvo želi svesti čovjeka na potrošačku jedinicu, odnosno do kraja ga institucionalizirati. Upravo zbog toga u čovjeku raste žeđ za osobnim priznanjem, za rastom u onome što mu je vlastito. Obitelj mu nudi okvir, priliku da bude ono što želi biti, da bude osoban, priznat, voljen i prihvaćen. To je prilika za puno intimniji, povezaniji i dublji bračni život, nego je bio slučaj u prijašnjim vremenima. I baš tu, u ljudskoj potrebi da bude prihvaćen, voljen ni zbog čega drugoga nego zbog sebe samoga, suvremena obitelj treba podići pogled prema Svetoj nazaretskoj obitelji te od nje naučiti kako postići sretan i blagoslovljen obiteljski život, u miru, slozi i ljubavi.

Sveta nazaretska obitelj u svome središtu ima Dijete, Isusa, Boga koji je postao čovjekom. Dijete ujedinjuje obitelj. Svaka kršćanska obitelj može živjeti u Božjoj prisutnosti, istom ljubavlju i istom radošću poput Svete nazaretske obitelji. Naime, Gospodin ne nudi Svetu obitelj kao nedostiživi uzor obiteljskog života u radosti, miru i ljubavi koji više nikada na zemlji neće biti ostvaren, nego kao poticaj i izazov svakoj kršćanskoj obitelji da ostvari ideal Svete obitelji; obitelji koja živi u Božjoj prisutnosti te koja je prožeta vezama svete ljubavi i radosti. Sveta obitelj nije samo uzor, nego i izvor milosti koja je potrebna kršćanskim obiteljima da ostvare ideal zajedničkog življenja. Novorođeno Dijete ukazuje na obitelj kao na put Božjeg silaska čovjeku, božjeg dolaska u naš svijet. Obitelj je put koji Bog prolazi na svome silasku u našu zemaljsku stvarnost. A to znači da je obitelj neizmjerno važna u Božjim očima. Ne samo jer je upravo obitelj, zajedništvo muža i žene, stvorena na Božju sliku i priliku, nego je obitelj i ono zadnje u Božjem planu; čitavo čovječanstvo, kao jedna Božja obitelj, okupljena u trojstvenoj, obiteljskoj ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. Kako bi mogla ostvariti ideal života Svete obitelji, kršćanskim obiteljima Bog nudi i daje svu potrebnu pomoć, odnosno milosti koje proizlaze iz sakramenta ženidbe kao i drugih sakramenata. Zato je danas, više nego ikada prije, važno da kršćanske obitelji upru pogled u Svetu obitelj, da po njezinu primjeru uče kako živjeti u Božjoj prisutnosti, kako Isusa staviti u vlastito središte, kako živjeti istinsko očinstvo i majčinstvo, u svojoj tjelesnoj i duhovnoj dimenziji.

Don Mladen Parlov

Komentari