Marko Ljubić: Blaževićeva francuska kapa, Dalićeva krunica i – Bojna Čavoglave nad Hrvatskom
Ne znam koliko je virus nesigurnosti, straha od uspjeha, povlačenja,popuštanja, strahopoštovanja bez kriterija i banalnog straha bez razloga u stanju uvući se u sve pore hrvatskoga društva i hrvatske ljude, pa i među nogometaše, ali virus je tu, razoran je i caruje do nepodnošljivosti hrvatskim društvom. Kompletna nacionalna Hrvatska se godinama povlači pred udarima šačice organiziranih militanata, rade se nevjerojatni ustupci, mudrošću se proglašava kapitulantstvo, a tolerancijom – pokušaj saveza i suživota s otvorenim zlom. Od toga nije imuna ni Katolička Crkva u Hrvatskoj. Ne može cijela Hrvatska stajati mirno kad Index, 24 sata, Novosti, Telegram, Hrvoje Zovko ili Saša Leković, urla da je duhovita dosjetka, koju je objavila Laudato TV – „Ante zove, Luka viče, mi smo spremni izborniče“ opasan fašizam i – opravdavati se. Niti danima voditi rasprave s istom tom nekritičkom i militantnom paramedijskom falangom, kako će predsjednica Republike platiti ulaznice ili putovati u Rusiju bodriti nacionalnu momčad. Tako se ne ponaša slobodan narod, pogotovo njegova država.
Kad su nogometaši u pitanju, najmanje su izloženi dodiru i utjecaju toga virusa, vrlo su imuni na njegov utjecaj, razvijali su se usprkos njemu i protiv njega, a to što su danas, nikada ne bi postali da se nisu znali nositi sa strahom i osporavanjem. Vidjetćemo večeras moželi se taj virus prenijeti državnim simbolima tako osakaćene države na naše mladiće. Svetim simbolima, koje na žalost u Hrvatskoj službeno kontroliraju strukture, koje ih nisu željele, i koje ih nikada nisu prihvatile. U trenutku kad bude objavljen ovaj tekst, sat i pol nako toga, to ćemo znati.
Reći ćete, kakve veze nogometaši,koji postižu sjajne rezultate diljem svijeta i njihov rezultat pod imenom reprezentacije Hrvatske, imaju s unutarhrvatskim razornim virusom?
Imaju.
Koliko god sjajan nogometaš bio Luka Modrić, Ivan Rakitić ili Mario Mandžukić, zatim Dejan Lovren, dio, vrlo važan dio, njihove veličine, onaj presudni klik,koji je silovito oslobodio njihove ljudske i profesionalne potencijale, počiva u imenima i slavi, te veličini klubova za koje igraju. Počiva u imenu pod kojim igraju. Čim nogometaš stupi u momčad Reala, Barcelone, Juventusa ili Liverpoola, obuzme ga val samopoštovanja, svijesti o svojoj moći i zapriječi mu strah od suparnika. Jer, postaje dio cjeline nečega što je neupitno veliko.
Preme ponašanju Modrića, Rakitića, Lovrena, Mandžukića vidjeli smo do sada da je ime koje zajednički nose za njih veliko, vidjet ćemo jesu li otporni na osporavanje toga imena, na grickanje tisuća, tisuća iz zvjerinjaka u njedrima njihovoga naroda.
Godinama se u Hrvatskoj popularno, praktično trendovski, pozivati na uzor Ćire Blaževića. Nemoguće je osporiti značaj trećega mjesta na svijetu, njegovoj reprezentacije, ali valja imati mjeru i ne opterećivati generacije timčovjekom i njegovom legendarnom veličinom, pogotovo njegovim navodnim golemim znanjem. I samopouzdanjem, oko kojega seispredaju legende.
Međutim, Ćiro Blažević je u realnim odnosima vrijednosti prema svjetskom tržišnom standardu imao 1998. godine reprezentaciju sastavljenu od najskupljih nogometaša svijeta, u naponu snage i zrelosti, reprezentaciju naroda i države, koja je jedina nakon Drugog svjetskog rata pred cijelim svijetom proslavila najblistavije vojne i političke pobjede neposredno prije toga, koje tada nije imao ni jedan narod izvan dalekoga povijesnoga sjećanja. Pa iako je znao, kažu, ohrabriti svoje mladiće, a i najboljima pogotovo treba ohrabrenje, Ćiro Blažević je kao zadnji provincijalac i nitkogović na klupi reprezentacije, na trenerskoj klupi za vrijeme utakmice nosio kapu francuskih žandara pred očima cijeloga svijeta i što je najbitnije, pred svojim mladićima, navodno zbog suosjećanja prema francuskom policajcu, koji je poginuo tih dana u nekom neredu. Solidarnost se ne iskazuje zalažući svoje nacionalno značenje i ime za bilo koga ili što tuđe, jer Ćiro Blažević nije trebao francusku potporu, nego potporu svoga naroda, koji još nije bio ni sahranio sve one koji su darovali život u slavnoj oslobodilačkoj epopeji.
Nije ni danas.
Nije nosio kapu, recimo crvenu beretku, slavne Četvrte splitske brigade, niti znak ili amblem tolikih slavnih hrvatskih veličina, čak i svjetskoga imena i ugleda. Ja mislim da je uz sve što se dogodilo i to bio znak provincijske nesigurnosti, te razlog gubitka utakmice s Francuzima u polufinalu, nesigurnosti i pomanjkanja pobjedničkih ambicija, koju je nakon Ćire Blaževića toliko puta javno demonstrirao još jedan, navodno velikan motivacije –Lino Červar. I on je kao i Blažević imao u nekoliko godina najbolju momčad svijeta, ali nakon dva turnira, gubio je godinama sve najvažnije utakmice, a stalno je kao krajnji cilj motivacijskoga ciklusa istica plasman među osam, četiri, u finale, pa bi nakon poraza postavljao pitanje – u čemu smo to drugom među osam, četiri ili među dva najbolja na svijetu?
I imao je uporište.
Jer, brojke su brojke.
A usporedne slabosti goleme.
Zato je gubio utakmice od reprezentacija i momaka, koji se nisu slagali s tom logikom, ili trenera, koji nisu ni prije, ni nakon osvojene bronce govorili da je bronca – zlatnoga sjaja.
Tako se i danas govori za treće mjesto u Frnacuskoj – da je to zlatna generacija.
Ne treba lagati, jer laži uništavaju samopouzdanje i govore o provincijskom standardu i svijesti, pogotovo ključnih ljudi, koji bi morali motivirati nogometaše. Ništa brončano nije zlatno.
Velika svjetska natjecanja ne poznaju kategoriju moralnih pobjednika ili bronce zlatnoga sjaja. Niti se na nogometnoj utakmici natječu stotine ili desetine milijuna Kineza, Nijemaca, Francuza protiv par milijuna Hrvata, da bi bilo pristojno govoriti o narodu, koji ima samo četiri milijuna stanovnika, kad se govori o uspjesima nogometne momčadi, ili kad se pravdaju porazi. To je izraz kolebljivosti, alibi poruka, odstupnica i obilježje gubitnika, koji pomanjkanje pobjedničkoga duha pravdaju na taj način. Igra jedanaest protiv jedanaest momaka, vode ih po jedan trener, i igraju po točno određenim pravilima, kakva se rijetko gdje u drugim odnosima među ljudima i narodima primjenjuju na tako jasno pošten, ili načelno pošten, način pred milijardama ljudi. Sportski je izgubiti, ali u utakmice se ovisno o mogućnostima i vrijednosti sportaša, ulazi s jednim jedinim ciljem – pobjediti. Ne natjecati se, nego – pobjediti.
Kroz povijest su uvijek natjecanja bila krajnji cilj i većinom domet kolonija, a pobjede krajnji cilj slobodnih ljudi i naroda. I nikada u povijesti nitko nigdje nije zapamtio trenera, lidera ili predstavnika jedne reprezentacije ili zemlje, da nosi kapu, amblem ili brandirani znak suparnika ili drugoga sportaša, ili nacije. Uz sve ostalo, to je i krajnje nepristojno.
To samo Hrvatska pamti.
I to razdire hrvatsku društvenu esenciju u svim njenim elementima do donašnjega dana.
Hrvatska se danas u svemu, pa i u sportskim međunarodnim natjecanjima mora riješiti toga virusa.
Hrvatska nogometna reprezentacija, dojam je takav, izgubila je u Austriji na Europskom prvenstvu važnu utakmicu, jer su u nadmetanje s ondašnjom Turskom ušli s prevelikim respektom prema protivniku, previše su se bojali uspjeha kojega su toliko željeli, pa i pogrješke s tim u svezi. Ostalo je u zraku godinamanakon toga da semoglo više. Zato su se i događale pogrješke.
Tako je bilo i na zadnjem Europskom prvenstvu s Portugalom. Iako je Portugal kasnije postao prvak Europe, ništa nije moglo, pa ni činjenica da su pobjedili i ostale nogometne sile, izbrisati dojam da je Hrvatska mogla puno više.
Hrvatska večeras neće pobjediti Dansku, ako se ne isključi unaprijed ta mogućnost dojma da se moglo – više. A to se može isključiti samo čvrstom vjerom u sebe, u svoju nadmoć, u svoje sposobnosti. Bude li se Hrvatska prilagođavala Danskoj, neće proći. Iako je po mjerljivim standardima na svjetskom nogometnom tržištu jednostavno – sastavljena od boljih igrača. Bude li vjerovala sebi dovoljno, onoliko koliko vrijedi, budu li u to vjerovali svi nogometaši, a prije svega izbornik Dalić i njegovi pobočnici – glatko će pobjediti. U svakom trenutku ti momci moraju pokazivati pobjedničko uporište i izvorište. Važniji je među izjednačenim suparnicima od nogometnoga umijeća, a nakon grupne faze prvenstva, gdje su suparnici svi vrlo visoke kvalitete, samo taj pobjednički duh, jer taj duh donosi prevagu.
Zato me raduje pjesma Dejana Lovrena i momaka iz svlačionice nakon pobjede nad Argentinom. Bojna Čavoglave, pobjednička pjesma, koja ne trpi slabost, ne podnosi nadmoć i nepobjedivost suparnika, veliča svoju snagu i odlučnost, i izravno je simbolički suprotstavljena i mediokritetskim i virusnim nesigurnostima države, politike, cijeloga društva. To je pjesma, koja ističe bez okolišanja i mogućnosti različitih interpretacija, da su ti momci u svlačionici i na terenu – hrvatski nacionalni pobjednici, te da ih virusi, koje sam spominjao na početku teksta, nisu zahvatili. To je strahovito važan znak i poruka. Bojna Čavoglave poziva na vlastitu duhovnu, osobnu, integrativnu i pobjedničku moć, proslavljena je, jer simbolizira stvarnu pobjedu i viteštvo svoga naroda, svojih stvarnih junaka, svoga stvarnoga umjetnika Marka Perkovića Thompsona, koji ju je ispjevao, ništa lažno ili tuđe, ili nametnuto lažno-korektno. I ništa protiv Srba kako nariču neprijatelji, jer Srbi čak ni u toj pjesmi nisu bili bitni. Kao što nisu nikada bili bitni hrvatskom narodu, za razliku od njegovih mediokritetskih lažnih predstavnika. To je upravo ona pjesma, koja je nedostajala Blaževiću, umjesto nje nosio je kapu francuskog žandara, a ne crvenu beretku slavne pobjedničke nacionalne ratne postrojbe.
U tome se razlikuju ova i ona generacija.
Onaj izbornik je nosio francusku kapu, ovaj – krunicu.
Zato bih se kladio da Hrvatska neće ući sa strahom u utakmicu s Danskom, a ponajvažniji razlog tome je što više nitko ni među nogometašima, a ponajmanje izbornik Dalić, koji je stjecajem okolnosti dospio na čelo te sjajne družine, nema ni trunka iluzija o državi, državnom establišmentu, službenim standardima u svojoj domovini, te golemoj raspuklini između naroda iz kojega su potekli i suludih lažnih antivrjednota, koje se nameću kao pravila ponašanja njihovome narodu.
Oni znaju da je njihova simbolika posve suprotna onima, koji politički predstavljaju grb pod kojim igraju,himnu pod kojom igraju i ime koje nose. Njihova simbolika je pobjednička i izvire iz simbolike autentičnog pobjedničkog mentaliteta hrvatskoga naroda, koga predstavlja Bojna Čavoglave, tu simboliku ne predstavljaju mediokriteti, koji biraju Gordana Bosanca, stranoga plaćenika, za nadzor svojih tajnih službi, niti mediokriteti, koji smicalicama prema uvjerljivim argumentima znalaca, zatvaraju svijetlo nad hrvatskom prošlošću, ili mediokriteti, koji hrvatske nacionalne vrjednote zalažu, prijeziru ili trže za kilu prolazne karijere.
Ova reprezentacija može izgubiti utakmicu, ali suparnik će morati biti bolji na terenu.
Sintagma u javnome diskursu da Zlatko Dalić i njegovi mladići igraju za državu je –totalno pogrješna. Oni ne igraju za državu, ni u stvarnom, ni u prenesenom smislu, jer oni, kao i sve reprezentacije svijeta, kao i svi mladići na Svjetkom prvenstvu igraju za svoj narod i predstavljaju – svoj narod. Za državu igraju Jandroković, Plenković, Pupovac i Vrdoljak, a vidimo kako igraju.
Jer, oni su država danas.
Možete li zamisliti da Dalić, Modrić, Lovren, Mandžukić i ostali dečki igraju za Plenkovića i Pupovca, da nakon gola trče prema tribini s navijačima i pokazuju ispod dresa majice s fotografijom tih tipova?
Niti oni mogu, niti mogu ja, a kladim se po sve da nitko s minimumom hrvatske samosvijesti to ne može zamisliti. Zašto seonda ističe to da igraju za –državu!?
Da se održi još jedna laž, da onaj koga nisu uspjeli uništiti, postane neprobojna zaštita zla.
Modrić i društvo trenutno simboliziraju najjasniju moguću negaciju ovakve države.
Oni, kao i državni dužnosnici trebaju doprinijeti ugledu i imenu svoga naroda, samo što Modrić i dečki stvarno i sigurno doprinose, a državni dužnosnici u velikoj većini – kaljaju taj ugled gdje god stignu diljem svijeta, posredno ili neposredno. Modrić i dečki nisu država, njima je ova država jednako majka, odnosno maćeha, pa i zlokobna opasnost u mnogo čemu, kao i njihovome narodu, pa je idiotizam, plus što je sadržajno netočno, isticati da oni igraju za državu.
Država, ova kakvu vidimo postala je težak teret hrvatskom narodu i sve su udaljeniji njen smisao, svrha i uloga, od istinskih interesa i ciljeva zbog kojih ju je hrvatski narod stvarao. Nogometaši simboliziraju te plemenite vizije i ciljeve.
Nema sigurnije simboličke poruke o odnosu aktualne države prema nogometnoj reprezentaciji Hrvatske, od činjenice da je raspored silnica i stvarne moći u Hrvatskoj takav,da državna poglavarica ide na utakmicu navijati za njih i podržati ih – bez državne funkcije i potpore Republike Hrvatske.
Jer, državu, Republiku Hrvatsku, preuzeli su ljudi i ideje zbog kojih je Thompson spjevao svoju pjesmu Bojna Čavoglave. Točno onoliko, koliko se ta pjesma ne smije godinama emitirati na državnoj HRT, točno onoliko, koliko se njenoga autora progoni, točno onoliko, koliko se svaki dah slobode i pobjedničkoga mentaliteta iz povijesnih hrvatskih nacionalnih pobjeda spori i proganja, točno onoliko, koliko otvoreni neprijatelji koriste državne pozicije, proračun, sinekure svih vrsta i statuse; da unište nacionalni pobjednički mentalitet i duh pobjednika u hrvatskom narodu, točno onoliko, koliko se godinama tolerira a po mnogim znakovima i potiče progon nogometne reprezentacije i najboljih među njima upravo iz struktura države i politike, toliko današnja država i Modrićevi momci nemaju veze jedno s drugim.
Reći ćete, što predlažem? Da se odreknemo tako krvavo i skupo plaćene države?!
Ma kakvi.
Valja ju oduzeti neprijateljima i trgovcima, jer države su međunarodno priznati i certificirani unikatni instrumenti ravnanja nacionalnim sudbinama, pa ju vratiti hrvatskom narodu, na istom pobjedničkom duhu na kojemu su nastali i stasali mladići, koji su igrali večerašnju utakmicu. Valja se, a pitanje je opstanka, izboriti da se ne pjeva samo u svlačionici Bojna Čavoglave – nego na valovima nacionalnoga radija i televizije. To je sloboda. A nije mržnja, kako govore danas službeni državni dužnosnici, koji su bili s druge strane Čikole!
Zato, iako je nedržavnički, iako je izraz goleme nesigurnosti, iako je neliderski, i iako je izraz pretjeranoga respekta prema paralelnoj državi u Hrvatskoj danas, onoj nelegitimnoj i nehrvatskoj, simbolički ima smisla i pošteno je to što je Kolinda Grabar Kitarović došla večeras na stadion bodriti Modrića i mladiće – kao privatna osoba. Jer, stvarno, država koju bi donijela, nije njihova usprkos njezinim željama. Valja stvari ogoliti, jer pobjednici ne postaju pobjednicima na iluzijama, niti se na iluzijama može popraviti ono što ne valja.
Nadam se samo da će nakon pobjede, ako Dalić uspije suspregnuti utjecaje razornih virusa nesigurnosti, pa i onih Ćirinih, navodno pobjedničkih, a duboko gubitničkih, dio toga pobjedničkoga duha Kolinda Grabar Kitarović vratiti na Pantovčak. Jer, tu nam je potrebniji vidjeti nego u Rusiji, gdje je prikazan svijetu. Jedino tako ćedoći do približavanja majstorstva i duha hrvatskih nogometaša i hrvatske države, pobjedničkog mentaliteta skupine mladića s autentičnim vrijednostima njihovoga naroda na simboličkim obalama Čikole u Zagrebu.
Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr
