5. srpnja 2007. Marko Babić napokon dobio zasluženo priznanje, ali ne i čin generala!

Svaki puta kad se sjetimo nekog od Junaka hrvatskog obrambenog  Domovinskoga  rata, poput Marka Babića (16. veljače 1965. – 5. srpnja 2007.), legendarnog zapovjednika obrane Vukovara, samo od sebe nameće se pitanje: gdje su državna odličja za te i takve branitelje, tim prije što se  dosad  „kapom i šakom“ podijelilo na desetine  tisuća razno raznih odličja?

Baš kao i činova hrvatskih generala! (Da se malo našalimo.)

Marko Miljanić, častan i ugledan hrvatskih branitelj, zapovjednik obrane Škabrnje na moju je inicijativu tek ovih dana primio jedno od najnižih (osrednjih) državnih odličja – Red hrvatskog trolista, jer, kako je i sam rekao, „bolje nismo ni zaslužili“. (Na „Njuškalu“ se prodaje po 500 kuna!). Isto odličje, da čovjek ne povjeruje, dodijelili su i Dragutinu Kralju, ratnom zapovjedniku slavne 117. brigade, itd. i tako redom.

U Koprivnici se primjerice oko šezdesetak ljudi, koji su bili članovi Kriznih štabova, zahvaljujući prije svega generalu Marinku Krešiću, „okitilo“ statusom dragovoljaca Domovinskoga rata s prvih crta bojišta  (!), i to od 1990.! Dokumente oko toga, iz Državnog arhiva i Općinskog suda, objavio sam u knjizi „Srcem protiv čelika“ (2016.). O tom se predmetu  vodio i kazneni postupak na sudu, ali sutkinja je sve presudila u korist „dragovoljaca“ iz 1990-te, što je kasnije i pravomoćno potvrđeno.

Zapovjednik obrane Trpinjske ceste, čovjek koji je uništio najviše srpskih tenkova u Vukovaru, (kakav Fred Matića!), pukovnik Marko Babić, već je odavno zaslužio čin generala Hrvatske vojske, ali i da se po njegovu imenu nazove neka ulica ili trg.

Na obljetnicu smrti, (5.srpnja), tek su ove godine vlasti u Vukovaru, na poticaj tamošnjeg Savjeta za branitelje, odlučile da se po njemu nazove jedna škola u tom gradu! Tako je (napokon!) Strukovna škola Vukovar preimenovana u Srednju strukovnu školu „Marko Babić“, što je lijepa gesta. 

U želji da „podsjetimo“ hrvatsku državu da je u Domovinskom  ratu bilo i junaka poput ovog velikana, Udruga branitelja na čijem sam čelu, a u suradnji s drugim Udrugama proisteklim iz Domovinskog rata, već godinama svečano i dostojanstveno dodjeljuje i priznanja – Junak hrvatskog Domovinskog rata. Tako smo među ostalim ovo priznanje posthumno (2012.) dodijelili i Marku Babiću. Na toj svečanosti na Trpinjskoj cesti bio je nazočan i bivši, žalosni ministar branitelja Predrag Fred Matić, ali ni tada ni prije ili kasnije nije pokazivao nikakvo zanimanje da se ispravi nepravda prema ovom (za razliku od njega) istinskom Junaku Domovinskog rata.

Istina, Matić je želio na osnovu naše ideje i na državnoj razini potaknuti dodjelu odličja Junak Domovinskog rata, koju je čak i nazvao „Blago Zadro“, ali to je tako „šlampavo“ uradio  da je sve propalo i prije nego se nešto i dogodilo.

Nu, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91., u suradnji s drugim Udrugama, nastavila je s dodjelom tih priznanja (kad već ne može odličja!), pa smo tako nedavno (26. lipnja 2018.) prije svega u suradnji s Zajednicom udruga Domovinskog rata PGŽ i Zajednice branitelja HDZ „Gojko Šušak“ PGŽ te Udrugom liječnika dragovoljaca Domovinskog rata 1990-1991., na čijem je čelu dr. Vesna Bosanac, pred prepunom Guvernerovoj palači u Rijeci, posthumno dodijelili to priznanje još jednoj ratnoj legendi – dr. Zlatku Tomašiću (1961.-2016.) – da se ne zaboravi!

Začudilo nas je i ostali smo pomalo šokirani da se po ovom ratnom liječniku, koji je prošao prve crte obrane Vukovara i niz drugih gradova i mjesta, te bio i zatočen u srpskom koncentracijom logoru Manjača, još uvijek ne zove neka ulica ili trg ili pak zdravstvena ustanova! Ako pitate branitelje ovoga grada, koji je dao izniman obol tijekom Domovinskoga rata, gotovo svi će vam reći da ako je netko zaslužio sve počasti (ne umanjujući zasluge drugih) onda je to dr. Tomašić.

Činjenica je da u svakoj županiji ima nekog tko može slobodno ponijeti titulu Junaka Domovinskog rata. Ali mi ne znamo ili ne želimo prepoznati te junake, a godine prolaze… Sve smo stariji, umorniji i sve nas na žalost više gaze, jer nismo složni, jer dopuštamo raznim profiterima, dezerterima, izdajicama i sličnima da se i dalje poigravaju našim sudbinama. Zbog tih i takvih dosad se ubilo više od tri tisuće branitelja! Čuveni hrvatski redatelj Jakov Sedlar o ovoj se temi sprema snimiti i igrani film. U njemu će sigurno naći svoje mjesto i general Praljak, koji nije mogao podnijeti nepravde prema ljudima koji su bili prvi kad je trebalo i učinio je suicid u samoj sudnici Haaškog suda, pred milijunskim tv auditorijem.

Nu, kad govorimo o hrvatskim braniteljima, Junacima Domovinskog rata, vrijedi se podsjetiti i na riječi vlč. Zlatka Sudca:

„Ti ljudi nisu oni kalkulirali s Bogom, nitko od njih nije pitao, oni su ipak dali svoje živote. Možemo mi govoriti sada što god hoćemo, ali ja im se divim – svaka im čast! Oni koji su tamo ostali, čak  ni groba im se ne zna – svaka im čast! Tada smo svi krunice oko vrata imali, palili smo svijeće, a sada kao da se sramimo biti Hrvati, kao da se sramimo ljubiti svoj narod. Čega se sramiti? Bit ću ponosan, jer sam Hrvat, i u Americi kad govorim, govorit ću na hrvatskom jeziku, neka prerađuju za Engleze. Ja sam ponosan što sam Hrvat!“

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Odgovori

Skip to content