Hrvatska nije neuspjela niti propala država, ona je zbog izostanka lustracije – nedovršena država
I pticama na grani poznato je da je Hrvatska duboko premrežena korupcijom, nepotizmom i kriminalom. Poznato je i to da hrvatske institucije često ne funkcioniraju normativno, tj. onako kako je propisano. Posebno se to odnosi na pravosuđe koje možemo uzeti kao školski primjer nefunkcioniranja državnog sustava.
Hrvatska tranzicija iz komunizma i planske privrede u demokraciju i kapitalistički sustav još uvijek traje jer joj se snažno opiru mentalni sklop iz bivšeg sustava, ali i relikti udbaško-komunističkih elita koji su izvršili transmisiju moći u samostalnu i demokratsku Hrvatsku.
Plodovi jugoslavenske politike
Korijeni koruptivnoga i kriminalnog mentaliteta u opsegu kakav danas imamo u Hrvatskoj, međutim, sežu i dalje u prošlost, konkretno u 1918. godinu i stvaranje monarhističke Jugoslavije. Riječ je o plodovima jugoslavenske politike.
Ponovimo što o 1918. kaže gospodarska povjesničarka prof. dr. sc. Mira Kolar Dimitrijević: “Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“ (Mira K. Dimitrijević, „Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja”, u: “Hrvatska politika u XX. stoljeću”, Matica hrvatske, 2006.).
Istaknuti hrvatski ekonomist Rudolf Bićanić u knjizi “Ekonomska podloga hrvatskog pitanja” (1938.), ovako je opisao političko-upravni sustav prve Jugoslavije: “Jedan glomazni, tromi, lijeni, indiferentni, do očaja formalistički, neekspeditivni, nepraktični, neracionalni i ignorantski, a strašno skupi birokratski aparat s orijentalnim tradicijama, metodama i moralom koji se samo ‘mazivom’ može da pokreće, koji se održava samo ličnim protekcijama ili pak strada od ličnih partijskih osveta, a koji uz to drži u svojim rukama čitavu moć i vlast u državi od najkrupnijih državnih poslova, radova i liferacija do bagatela namještanja i premještanja državnih namještenika ili malih obrtnih dozvola, – najpodesniji je milieu za korupciju, koja se odatle kružno širi po cijeloj državi”.
U drugoj Jugoslaviji komunistički primitivci samo su “obogatili” opisani koruptivno-mafijaški model upravljanja. Moralno-politička podobonost i životna filozofija “snađi se druže” predstavljali su glavne kriterije napredovanja na političkoj i društvenoj ljestvici.
Izlišno je spominjati da su navedene navike, običaji i modeli upravljanja, s obzirom na transfer kadrova u novi sustav, preživjeli i nakon 1991. godine i do danas poprimili čudovišne oblike i razmjere.
Nakot političara koji je postao pošast hrvatskog društva
U sjajnoj knjizi “Nedovršena Hrvatska” prof. dr. sc. Branimir Lukšić ovako je opisao fenomen reciklaže starih kadrova u novi sustav: “Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički mentalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti, a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan”.
Perverzna inverzija jugosferaša
Kad je u pitanju tzv. politički i medijski mainstream, “začudo”, malo kad se polazi od činjenice da su korupcija i kriminal u današnjim čudovišnim razmjerima danajski dar stotinu godina “Jugosfere”. Štoviše, politički mainstream (a on je u Hrvatskoj i dalje dominantno jugofilnog karaktera) pojave korupcije, kriminala i nedovoljno djelotvornog funkcioniranja institucija želi iskoristiti kao dokaz da je Hrvatska “neuspješan politički projekt” (doc. dr. sc. Stevo Đurašković) i da se je hrvatsko društvo “potpuno raspalo” (index.hr).
Perverzna je to inverzija, kad pripadnici jugofilnog mainstreama Hrvatsku kvalificiraju kao neuspjelu ili propalu državu iako su upravo oni – uz poneku asistenciju grabežljivih primitivaca navodne nacionalne orijentacije – činili sve kako ta država ne bi prodisala punim plućima. Jugosferaši, a ne nacionalisti su ti koji su opljačkali državu (većina tzv. tajkuna ima vrlo jasno dokazivu jugoslavensko-komunističku prošlost) i koji održavaju birokratsko-koruptivno-mafijaškog monstruma koji hrvatsku mladost tjera van iz države.
Hrvatska vapi za lustracijom
Unatoč svemu Hrvatska, međutim, nije niti neuspjela niti propala država. Striktno politološki gledano, kao primjer propalih odnosno neuspjelih država možemo uzeti Kolumbiju (u toj državi građanski rat traje već pola stoljeća, a organizirani kriminal – droga – u njoj ima presudni utjecaj na političke procese) ili Somaliju (u kojoj piratstvo predstavlja ekonomski model države).
Hrvatska je još uvijek daleko od Kolumbije ili Somalije, no ako se ne riješimo komunističkoga mentalnog sklopa i iz odlučujućih političkih funkcija ne uklonimo jugofilne kriminalne kadrove, na dobrom smo putu da postanemo propalom državom. Za sada, Hrvatska je tek nedovršena država, koja vapi za političarima čvrstog karaktera i za lustracijom. Kriminalci su ti koji se najviše boje lustracije jer u mraku balkanske krčme najbolje skrivaju svoje opačine i svoje zlo.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
