TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: Uljara

  • Written by:

Od blagdana Svih svetih pa dalje svaki dan, od jutra do popodneva, kroz otočna mjesta se može mirno i bez gužve  prolaziti uzduž i poprijeko, susrest će se malo ili nikoga od ljudi, jer su svi koji mogu iz kuće izlaziti  u berbi maslina, ili u uljarama. Ostavljaju se drugi poslovi, važni i nevažni, osim velikih bolesti ili, ne daj Bože smrti, nema ni jednog razloga da se ne radi kako se uvijek radilo, otkada je „ vika i čovika“. Niti se koga prima niti se komu odlazi u posjet, jedino tko je u umornom čovjeku dobrodošao, je odmor. Za sve drugoga prođe volja, i ne popušta dok se posao ne završi, a to znači ulje izradi i spremi  u kuću.

Ispred nas je u uljaru ušao čovjek srednjih godina u invalidskim kolicima. Ne upravlja kolicima sam, vozi ga drugi, star muškarac, skoro starac, usput promišljam  što su njih dvojica jedan drugomu, jesu li u rodu ili su svaki za sebe. Što jesu da jesu, nije im lako obojici. Pod u uljari je sklizak, od masnoće ulja, pa je sve otežano, i hodanje i upravljanje kolicima. Prije nego sam se zagledala u lice mlađemu,  čula sam njegov veseli glas, neizmijenjen u odnosu na preoblikovano lice, prepoznala bih ga i s veće udaljenosti nego je ova sada.  Ne javljam mu se, ostavljam za poslije. Sve češće  to radim, što god mogu ostavljam za poslije, onda se grizem zašto je tako, a znam dobro zašto. Sve mi manje uspjeva skriti velike osjećaje, zaustaviti na pola puta suze ili plač, stalno mi treba neki zaklon, pretvorila sam se u mekiš. Ali, krenem li u bilo koji razgovor, on nije prilagodljiv ni uljepšavan, nego kruta, gola kost, izrasla na krivom mjestu pa smeta ona meni i ja njoj. Promjene iznutra nema, tomu ne mogu stati na kraj.

U uljari čekamo red, prema onomu kako smo upisani. Masline smo predali na vaganje, to je jedino ostalo isto od starine , sve drugo, što su stari radili na ruke sada rade strojevi modernom tehnologijom. Ispred uljare i u njoj,  zidovi i ljudi, sve miriše maslinom i uljem. Hladno je, rastresla nas je „škura bura“. Nije kasno, nema puno sati, ali je zimsko doba pa je dan kraći i ranije se smrke. Uljara je otvorena s tri strane tako da je u njoj samo malo toplije nego izvan nje. Držim ruke prekrižene,uvučene  u rukave,desna u lijevom a lijeva u desnom rukavu kratkog kaputa, grijem se kako mogu. Praktičnost dobro dođe jer se ove uljare ne mogu grijati. Ovdje ništa nije važno osim maslina i ulja.

Gledam prema kolicima. Nisam mirna, moram se javiti, ali mi se neda ni pitati ni odgovarati. Svega se sjećam, doveli su ga u ranu zoru u našu bolnicu kao ranjenika iz okupiranog mjestašca šibenskog zaleđa. Imao je dvadesetdvije godine, na drugoj godini studija. Domovinski rat još nije bio proglašen ratom a njegova skromno naoružana skupinica je stradala upavši u neprijateljsku zasjedu iz koje je on jedini izašao ovako ranjen. Za druge se ne zna do današnjeg dana.  Nedavno sam pročitala o neizmjernom čuđenju tadašnjih a i sadašnjih stanovnika tog malog mjesta, čude se, naročito oni raseljeni i preobučeni u što ih je srce vuklo, kako i zašto se nije moglo zajedno živjeti u njihovom mjestu. Zašto su oni morali otići a ne mi. Ne spominju ništa, ni hrvatsku državu, ni hrvatski jezik, ni latinično pismo, ne mogu izgovoriti ništa nego samo „mi i oni“. Ne znaju kako su  srušeni naši gradovi, sela, prometnice, mostovi, crkve a nije bilo potresa.Ne znaju za epidemiju smrti a nije bilo bolesti. Ne misle da su zbog znanja o neznanju morali otići.

Priđem kolicima i stanem pred njih. Stari čovjek ne govori nego me ozbiljno  gleda a s mlađim se mjerim oči u oči. Spustim se pred njim na koljena, to je bilo klik, on je digao desnu ruku i sretno me zagrlio: “Doktorice, mila moja doktorice, samo vi, i nitko više se ne zna ovako k meni spustiti“. Kad smo se rastavili ljudi su nam se približavali najprije u širokom a onda u sve užem krugu. On je govorio kako je došao smrtno ranjen u našu bolnicu, kako smo ga „krojili i prekrajali“ mjesec dana samo da ostane živ, kako se nigdje nije osjećao tako voljen, u nemogućim uvjetima, uz brojne ranjenike koji su dolazili sa svih strana. Tražio je on mene više puta tijekom rata, ali su mu uvijek rekli da sam na crti bojišnice s pokretnim kirurškim ekipama. On se godinama nastavio „krpati“ po drugim bolnicama. Nosio je dugo protezu za nogu ali mu je sada, kad su veliki poslovi, lakše u kolicima. Otac ga s ponosom vozi u njima. Lijeva ruka mu je i dalje skraćena do polovice, nije narasla nova,  govori i smije se. Pitam ga koji su to veliki poslovi, šali li se? Ma, ne, gdje će se s tim šaliti. Nakon „sto godina samoće“ oženio se, sva sreća da je dobio tu lutriju. Ima dva sina, to su ovi što slažu vreće maslina uza zid, na tisuće kilograma, koje su njih desetorica nekoliko dana brali. Imaju još bar dva puta toliko za ubrati. Vratio se u roditeljsku kuću, blizu mjesta ranjavanja, s braćom i ocem je kupio nešto zemlje a dobio je od države i u najam koliko je određeno zakonom, posadili su maslinike, drže oči širom otvorene pred poznatima, svi rade, što više rade bolje se slažu,  djeca studiraju i pomažu, a iskre, koje nisu česte ali nisu nikada prestale između „nas i njih“, gase pameću, njegujući, kao najljuću ranu, sveto pamćenje. Sve se može razboljeti od svakakve bolesti, samo pamćenje mora ostati zdravo, čista rana na čistom zraku, zauvijek. Čija je rana njegova je i zemlja, i Zemlja.

Pozdravili smo se srdačno, u zajedništvu koje samo smrtna opasnost razvije kao zastavu pobjede, i obećali da ćemo se naći u Vukovaru, u koji odlazi svake godine, zato i žuri do tada riješiti ulje. Tamo nosi ono što je od njegovog tijela ostalo, i svoje ulje na dar.  Za junake…

Prozvali su naše masline, stroj počima s mljevenjem. Kao i u životu koji te najprije prozove, a onda krene mljevenje.

Zdenka Čorkalo

Komentari