DON MARINKO MLAKIĆ: Tvrdoća proročkog života
(uz 15. nkg-B)
Od kad je svijeta i vijeka, čovjek traži Božji glas. Često očajnički. Svjestan je duboko u sebi da sam sebi nije dovoljan, da mu je pamet kratka, volja prevrtljiva, pogledi ograničeni i zamagljeni. Životni izazovi ga nadilaze, grijeh iznutra izgriza, a neshvatljivo zlo ispunja dubokim strahom. Pouzdanje u druge nerijetko ga košta razočaranja, a uživanje u prolaznim dobrima samo pojačava mučninu zbog nutarnje praznine koju ne može trajno ispuniti.
Čovjek treba smisao, treba zaštitu i sigurnost, treba osmišljenje sebe, života, patnje, rađanja i umiranja… Traži dodir neba, naklonost sila koje ga nadilaze, prijete mu i poigravaju se s njim. Čovjek žudi za mjestima i trenucima koji razbijaju šutnju neba.
Jednako tako od kad je svijeta i vijeka, čovjek je proganjao proroke, te istinske opominjatelje i pozivatelje na život po Božju. Zbog nezrelih kriterija i iskrivljenih pogleda ljudi često pokušavaju na (po)grješan način ispuniti svoju duboku potrebu za puninom. Skloni jeftinim i površnim rješenjima postaju lak plijen lažnih proroka.
Traže utjehu i zaborav u stvarima i trenucima koji im barem za neko vrijeme mogu pružiti osjećaj zadovoljstva, ali nikako do kraja ih ispuniti. Svjestan duboko u sebi da za prolazna i polovična zadovoljstva nije stvoren i da se tako iznevjerava svom temeljnom dostojanstvu, da se udaljava od istinskog ispunjenja, čovjek je nastojao na različite načine tu spoznaju zatomiti, odagnati je od sebe, ukloniti iz vidokruga sve ono što ga na to podsjeća. Olako pomišlja da će ušutkivanjem opominjatelja izbjeći ili barem odgoditi razbijanje svojih zabluda. Odbijao je zato i proganjao one koji su ga suočavali s tom stvarnošću, s činjenicom da promašuje volju Božju, koji su ga upozoravali na njegov grijeh i zabludu te pozivali da se ozbiljno suoči s govorom savjesti. Ipak nije se lako odricati sadašnjih i nadohvat ruke dobara za račun nečega što je tako oporo, tvrdo i zahtjevno te izmiče ljudskoj podložnosti.
Gotovo cijeli čovjekov život svodi se na traženje i bježanje od vlastite ograničenosti te (ne)prihvaćanje izlaza.
Tako su proroci, ti Božji glasnici koji čovjeka pozivaju na zajedništvo s Bogom, kore radi grijeha i upozoravaju na kaznu od zablude, uvijek istovremeno bili traženi i proganjani, slušani i ušutkivani, hvaljeni i obezvrjeđivani. Ovisilo je to uglavnom o čovjekovom odnosu prema samome sebi, o nutarnjoj raspoloživosti da istinu čuje i prihvati ili, zarobljen strahovima i obzirima, da je odagna od sebe.
Rado je čovjek nastojao pridobiti proroka za sebe. A jer su i proroci ljudi, jer i u njima, dok god hodaju zemljom, tinja jednako tako zli duh oholosti, zavisti i pohlepe, ukoliko se iznutra dovoljno ne oslobode i ne ovladaju svojim slaboćama, padaju u zamku ovisnosti. Kada je pak prorok slobodan, i pred sobom i pred ljudima, gotovo nužno će biti osporavan i proganjan. Prorok koji nije u napetom odnosu s okolinom, koji barem malo nije osporavan i proganjan, trebao bi se ozbiljno zapitati koliko je u službi Božjeg glasa ili pak podilazi sebi i ljudima oko sebe. Prorok tako s jedne strane shvaća svoj poziv kao blagoslov koji mu Bog iskazuje ponajprije radi njega samoga. Nije on tek igračka u Božjim rukama, žrtva za druge. S druge strane radi vlastite slabosti i krhkosti proročki poziv mu se nerijetko čini kao kakav usud od kojeg ne može pobjeći. Sveto Pismo nam donosi vrlo potresne osobne ispovijesti proroka u trenucima kušnje i malaksalosti (Jeremija, Ilija, Mojsije…).
Koliko god je spasonosno i blagoslovljeno imati istinskoga proroka za se, nepotkupljiva, hrabra, slobodna duha, toliko je otužno vidjeti proroka slabića, koji popušta oholosti i pohlepi svoga bića, te podilazi sebi i drugima. Vrijeme bez proroka je najteže vrijeme. Starozavjetni vjernik se najjadnije osjećao onda kada je gledao oko sebe kako su se proroci i svećenici iznevjerili svom zvanju te gomilali nevjeru na nevjeru. To je stvarno vrijeme u kojem se lako može dobiti dojam da je i sam Bog digao ruke od čovjeka. To se, hvala Bogu, ipak ne događa.
Proročki poziv nije čovjekov izbor, iako se ne događa bez njegove slobodne suradnje. U začetku svakog proročkog poziva stoji Bog koji poziva. U Božje kriterije po kojima bira nemoguće je proniknuti. Nekad je to priprosti seljak kao Amos (prvo čitanje), a nekad obrazovani i ugledni plemenitaš. U konačnici važan je onaj koji ih šalje. On je njihova snaga, mudrost i nagrada. Za proroka je važno da bude slobodan i neovisan, da ne robuje torbama, kesama s novcem, rezervnim i skupim haljinama s potpisom, ljudskim obzirima, ili svojim strahovima i ograničenjima. Jednom riječju da bude zbilja Božji čovjek, oslonjen na Boga i njegovu providnost, a sve drugo, što će se već nadodati, da mu bude poželjno u onoj mjeri u kojoj može pomoći njegovoj proročkoj misiji.
Ako je proročka služba poziv koji Bog po svojoj slobodnoj volji upućuje samo nekima koje za to odabire, život je poziv koji isti Bog upućuje svakom od nas. Pavao piše da nas je još prije postanka svijeta izabrao da budemo njegovi, sveti i neporočni pred njim (drugo čitanje). U ljubavi nas je predodredio za posinjenje. Božja volja je da svi budemo baštinici njegove slave. Krist nam upravo to dolazi objaviti i svojom žrtvom nas za isto otkupiti. Kao njegovi nasljedovatelji svi imamo proročku zadaću da svojim životom budemo njegov proročki glas koji poziva na obraćenje radi kraljevstva nebeskog. A zato je važno da budemo iznutra slobodni, odvažni i nepotkupljivi.
Don Marinko Mlakić
