Josip Jović: Slava Hrvatskoj
Nacija je u transu nakon još jednoga uspjeha reprezentacije, u čijoj prvoj postavi igra šest Dalmatinaca, tri Slavonca, jedan Bosanac i jedan Zagrepčanin. Sazreli u najvećim europskim klubovima, naši momci igraju i pobjeđuju najveće nogometne, i ne samo nogometne, nacije svijeta, jer nastupaju dostojanstveno, bez suvišnog respekta, puni samopouzdanja, s osjećajem odgovornosti i povezanosti kako između sebe, tako i s narodom kojega reprezentiraju, posve svjesni koliko tom narodu njihove pobjede znače.
Politički prvaci koji žele komad slave i za sebe čestitaju nogometašima: pokazali ste srčanost, domoljublje, pobjednički mentalitet i snagu. Kao da hoće kazati: pokazali ste sve ono što mi nismo i što ne pokazujemo. Oni će bez imalo grižnje savjesti i odgovornosti predati i prodati stranim “igračima” sve što se od njih traži. Predali bi i utakmicu Englezima za neki kredit, za neki dobar položaj ili unosnu proviziju, samo da ih nazove netko iz Bruxellesa ili Londona.
I dok cijela nacija slavi bez nereda i bez imalo natruha mržnje prema bilo kome drugom, jednako u Splitu kao i u Torontu, odakle nam stižu slike razdragane iseljene zemlje, izazivajući u nama mješavinu radosti i tuge, ne prestaju subverzivni napori dežurnih moralista, naprednjaka, oholih individualaca, umišljenih intelektualaca, pismoznanaca, književnika i farizeja koji duboko preziru “masovke” i masovne pokrete, nacije i nacionalizme, kojima, da parafraziramo Feuerbacha, ništa što je hrvatsko nije blisko ni drago.
Smeta im baš sve kao što nam smeta svaki detalj na licu mrske osobe. Smeta im i kad igrači, kao i reprezentativci drugih zemalja, pjevaju himnu i kad drže ruku na srcu, kad kažu kako igraju za svoj narod, kad pozdravljaju “Bog i Hrvati”, kad oblače tamne dresove i kad plaču, ljuti ih kad predsjednica ulazi u svlačionicu čestitati športskim junacima.
A eto, ne želeći za njom zaostati, ušao je tamo i Plenković, iako je prethodno, da ne bi navukao bijes glasnogovornika lažne javnosti, obećao kako to neće učiniti. Obukao je čak i taj oklevetani dres riskirajući koaliciju sa snagama naraslog “antifašizma”.
Jedan od tih koji strasno priželjkuju poraze doslovce je napisao: “Kad čujem ‘Lijepu našu’, molim Boga da Hrvatska izgubi. Meni Hrvatska ništa ne predstavlja.” Pa neka mu bude, neka mu domovina u kojoj živi ništa ne predstavlja osim objekta duboke i bolesne mržnje, ali neka dopusti da drugima ona predstavlja neizmjerno puno.
Ako je išta ovo Svjetsko prvenstvo, nastupi naših na njemu i reakcije ljudi na trgovima i ulicama pokazalo, suprotno od općeg uvjerenja i uvjeravanja, to je da je ovaj narod u svojoj rudimentarnoj emociji jedinstven i homogen, podijeljen samo na devedeset posto onih koji su privrženi svojoj državi te možda deset posto onih koji bi je potopili u dubokom oceanu.
