Zahvaljujući Svjetskom prvenstvu, Hrvatska je napokon i zauvijek pobijedila Jugoslaviju
Najveći gubitnici Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, to treba jasno reći, mrzitelji su svega hrvatskog koji proteklih 20 godina dominiraju hrvatskim javnim i medijskim prostorom.
Od smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Hrvati su izloženi sustavnom teroru predstavnika tzv. napredne, građanske i liberalne Hrvatske, kako se sami predstavljaju, a zapravo je riječ o mentalnim zarobljenicima bivšeg sustava i propale države koji su se nogama i rukama borili i izborili da i u samostalnoj Hrvatskoj državi vode glavnu riječ u kreiranju javnog mnijenja i određivanju smjerova njezina društvena razvoja.
Sve je krenulo pod krinkom tzv. ‘detuđmanizacije’ radi potrebe ‘demokratizacije društva’ nakon Tuđmanove autoritarne vladavine, a glavni cilj je očito bio držati Hrvate pognutih glava i u vlastitoj državi te destabilizirati i rastočiti mlado društvo i državu u samom nastajanju. Orkestriranim napadom na sve što je Hrvatima blisko, sveto i drago, udaralo se u same temelje hrvatskog identiteta kako bi im se nametnuli tuđi, ateistički, neprirodni i strani svjetonazori i vrijednosti.
Domoljublje kao ‘opasni nacionalizam’
Poseban naglasak bio je na održavanju velikosrpskog i jugoslavenskog mita o Hrvatima kao genocidnom narodu sklonom ‘ustašluku’ u svim varijantama koje zbog toga treba stalno ‘držati na oku’ i na uzici. Zbog toga se svaki oblik izražavanja domoljublja po uzoru na njima ‘dobra stara vremena’ proglašavao opasnim nacionalizmom, dok je njegovo ismijavanje i proglašavanje nazadnjačkim i primitivnim osjećajem neukih masa, bila samo blaža varijanta pokušaja satiranja svakog nacionalnog osjećaja i ponosa u narodu.
I onda je uslijedio šok. Hrvatsku su u svijetu proslavili momci i njihov izbornik koji predstavljaju upravo ono što su dotični kontinuirano ismijavali i proglašavali nazadnim, opasnim, nacionalističkim i neprihvatljivim za ‘napredno, tolerantno, liberalno i demokratsko’ društvo u 21. stoljeću.
Naime, riječ je o dečkima iz tradicionalnih i vjerničkih obitelji, neke od njih su prošle dramu izbjeglištva, a neki među njima su i Hrvati iz BiH, uključujući i izbornika Zlatka Dalića koji je još k tomu javno svjedočio svoju vjeru. Može li biti gore noćne more za naše ‘naprednjake’? I cijeli svijet se zadivio upravo nad tim domoljubljem i nacionalnim ponosom koji su iskazivali hrvatski reprezentativci i cijeli hrvatski narod tijekom cijelog svjetskog prvenstva.
Povijesni događaj
Još je jedna ključna stvar izbila na vidjelo, a posebice u završnici slavlja prilikom dočeka Vatrenih u Zagrebu i drugim gradovima, a to je da njihova dugogodišnja, sustavna i kontinuirana propaganda i agresija protiv hrvatskog nacionalnog bića i pripadajućih vrijednosti nije ostavila nikakva traga! Pucanj u prazno. Trud uzaludan.
Ta masa razdraganog naroda koji je nakon dugo vremena mogao nesputano izraziti svoje domoljublje, nacionalni ponos i osjećaj pripadnosti ne samo da je oduševio svijet nego je označio kraj jedne ere i obznanio konačni poraz postjugoslavenskih elita u hrvatskom društvu.
Stoga je Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji povijesni događaj ne samo zbog postignuća Vatrenih, nego i zato što je zahvaljujući njemu, Hrvatska napokon i zauvijek pobijedila Jugoslaviju.
Omogućiti dostojanstveno umiranje
Naravno, te destruktivne i mračne snage u društvu koje uz pomoć nesposobnih političkih elita koče svaki napredak i razvoj neće priznati poraz preko noći. Već su izmigoljili iz svojih skrovišta i rupa s otrcanim i lažnim optužbama kako bi nastavili sa starom stigmatizacijom Hrvata i hrvatske države u nadi da će nas opet zatjerati u slijepu ulicu. No to je sada nož bez oštrice, riječ bez snage, jalov pokušaj. Bespomoćni krik poraženog.
Jedino što možemo sada učiniti jest ne obraćati pažnju i velikodušno im dopustiti dostojanstveno ‘umiranje’.
I još nešto. Eksplozija snage i zajedništva koju su pokazali hrvatski građani povodom uspjeha Vatrenih, pokazali su očajničku potrebu za oslobođenjem ne samo od mračnih predstavnika propale ideologije nego i od onih političara koji nisu dorasli ni povijesnom trenutku niti izazovima. To bi trebalo biti ozbiljno upozorenje i znak vladajućima da svom poslu prionu vrlo ‘vatreno’.
