Davor Dijanović: ‘Od samomrzećih Hrvata objektivnije komentare dao je čak i KOS-ovac Lazanski’
Stara je, a pomalo već i otrcana izreka da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Niti jedan drugi šport ne može mobilizirati toliki broj ljudi. Finale niti jednoga športskog događanja na svijetu ne može se usporediti s finalom svjetskog prvenstva u nogometu. Reprezentativni nogomet odavno je postao više od športa i zadobio državno-političko značenje.
Nogometaši na terenu predstavljaju svoje države, a količina nacionalnog naboja među navijačima upravo za vrijeme nastupanja nogometnih nacionalnih vrsta doživljava kulminaciju.
Zbog nogometa se u povijesti i ratovalo: države Srednje Amerike Honduras i El Salvador su 1969. zaratili nakon nogometne utakmice u kojoj se El Salvador rezultatom 3 : 2 plasirao na svjetsko prvenstvo u Meksiku. Rat je trajao nekoliko dana i u njemu je poginulo između 2.500 i 6.000 ljudi. Nogomet je jednostavno više od igre i športa.
Ne postoji vjerojatno niti jedan kolumnist u Hrvatskoj koji nogometne teme posljednjih tjedana nije “eksploatirao” kao sadržaj svojih kolumni. I tako će biti još ovaj tjedan dok se ne slegnu emocije i dok se ne vratimo u kolotečinu hrvatske društveno-političke močvare.
Bez vjere u vlastite snage u životu se ne može postići ništa
O ne-nogometnim, društveno-političkim i identitetskim aspektima veličanstvenoga rezultata na svjetskom prvenstvu u Rusiji mnogo je toga rečeno i napisano. Zaključak je svih razumnih i dobronamjernih kolumnista i analitičara taj da je uspjeh nogometaša pokazao što bi Hrvatska mogla biti i na političkom i ekonomskom planu kad bi ju vodili neki politički Dalići, stručni, a ujedno ponizni i skromni ljudi koji su sve u životu postigli vlastitim radom i upornošću.
Barem na mjesec dana hrvatsku su naciju ponovno krasili pobjednički mentalitet, pozitivne emocije i vjera u vlastite snage, ukratko: sve ono što nam na političkom planu nedostaje da bismo izišli iz krize i krenuli putem oporavka. Bez vjere u vlastite snage u životu se ne može postići ništa, pa tako niti jedan narod ne može razvijati svoje tvarne i duhovne potencijale.
Srušen mit o potrebi neojugoslavenske lige, Hrvatska je 2018. pobijedila Jugoslaviju
Do nogometnog prvenstva u Rusiji rezultat vatrenih iz legendarne 1998. bio je najveće postignuće nacionalne nogometne vrste. Nerijetko se pritom iz jugofilnih krugova isticalo kako su igrači iz 1998. proizvod jugoslavenske škole nogometa. U tom kontekstu uspjeh iz 1998. znao se navoditi i kao argument zašto bi trebalo oformiti regionalnu ligu. Radilo se pritom, dakako, o jeftinoj demagogiji i manipulaciji.
Svi igrači srebrnoga naraštaja 2018. proizvod su hrvatske škole nogometa, Hrvatske nogometne lige, ako tu izuzmemo Ivana Rakitića koji je kao igrač stasao u Švicarskoj. Uspjeh iz 2018. srušio je mit da je Hrvatskoj potrebna bilo kakva neojugoslavenska regionalna liga i da iza takvih prijedloga stoje geopolitički eksperimenti. A veličanstveni doček nogometaša u Zagrebu, s više od pola milijuna ljudi na ulicama, pokazao je da je Hrvatska napokon i zauvijek pobijedila Jugoslaviju, kao što je sjajno primijetila kolegica Danijela Dujmović Ojvan.
Činjenica koja mnogo govori o domaćoj mrziteljskoj klateži
Uspjeh vatrenih, finale svjetskog prvenstva koje je gledao cijeli svijet, na međunarodnoj afirmaciji Hrvatske učinio je vjerojatno više nego sve državno-diplomatske aktivnosti i svi projekti turističkog brendiranja zajedno. Dovoljno je pogledati komentare na Youtube klipovima da bismo u kratkom roku zaključili da smo zadobili simpatije cijelog svijeta.
Nacionalna vrsta, ali i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, dobili su pohvale od Južne Amerike preko Europe i Afrike do Indije, Pakistana i Australije. Svi se pritom dive hrabrosti i borbenosti hrvatskih igrača i kvalitetnoj igri koju su prikazali. Negativni komentari odnose se isključivo na standardna nogometna rivalstva.
Pljuvanje i omalovažavanje odlika je domaćih provincijalnih tipova, jugofila i samomrzećih Hrvata koji nakon srebra nisu mogli skriti svoju mržnju prema hrvatskom uspjehu.
Na mrziteljsku klatež, međutim, više ne vrijedi trošiti riječ. Njihova su ih (ne)djela razotkrila. Dovoljno je reći da je od njih objektivniji i pošteniji komentar uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije i navijanja predsjednice države za srpske medije dao jedan Miroslav Lazanski, novinar, vojni analitičar i bivši KOS-ovac koji je zagovarao vojni udar JNA u Hrvatskoj 1990. Ta činjenica mnogo toga govori o domaćoj mrziteljskoj klateži.
Igračima i Zlatku Daliću treba čestitati na iznimnom uspjehu uz želju da ostanu kompletni i za Europsko prvenstvo 2020. Sadašnji naraštaj nije rekao zadnju riječ i nadamo se da će nam za dvije godine donijeti novu erupciju sreće i zadovoljstva.
Sadašnji pak pozitivni naboj svi bismo trebali iskoristiti kao poticaj da svatko od nas, u okviru svojih mogućnosti, učiniti nešto da život u Hrvatskoj postane bolji i kvalitetniji. Promjene trebaju krenuti od nas samih. Svi smo odgovorni.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
