Anela Todorić: Vatreni gen
Vozimo se po gradu, svatko u svojim mislima, većinom na prethodne dane radosti i uspjeha. Dok stojimo parkirani na crvenom svjetlu semafora, vidim mladića kako izlazi iz auta kako bi pokupio nešto sklupčano, malo na cesti. Većina ljudi iz auta znatiželjno promatra što li mu je to tako malo za oko zapelo.
U jednom trenutku, dotrči u srednju traku, sagne se i podigne malu hrvatsku zastavicu koja je ležala sva rastrgana na cesti, vjerojatno otpala sa nekog navijačkog automobila. Poravna ju, koliko je moguće, pažljivo namota na plastični štap i spremi u pretinac vozačkih vrata.
Sve u meni se s tim prizorom vrati u one dane mladosti. Gledam zastavicu u njegovoj ruci pa je, zabranjenim riječima, pitam:
Odakle si, iz koje fronte stižeš
hej, ratniče, umornog koraka…
Gledam u njoj križ hrvatskog domoljuba što nogu više nema, dosadilo mu gurati kotače svojih kolica, lagano ih pušta iz umornih ruku. Ne smeta njemu to što mu govoriti i pjevati brane. Što je njemu i glas dati, naučen je davati. Naučen je on i bez nogu biti.
Nego, smeta njega što se onome što je u njemu, zbog čega polaže i noge i glas i cijeli svoj život, divi cijeli svijet, a u svojoj domovini zbog toga mira nema.
Ne poznajem je takvu i tužna mi se čini
u snovima je mojim ponosna i lijepa…
A ono što je u njemu gen je tvrdi, s koljena na koljeno prenosivi, jedinstven biser da se razlikuje od ostalih, da se po njemu prepozna u svijetu, namijenjen Hrvatu. Nešto sjajno, nerazorivo, prof. Prudeus ga nazva vatrenim, a u poniznom i milosrdnom tijelu najsnažnije gori. Tko nije zavidan, divi mu se. Zavidni ga gnječi i cijedi vječno.
Proganjali su, zatvarali i ubijali Hrvata, ali iz njega istjerali ovo sjajno nisu, niti tko to može ikada.
Evo novog mladića što zaustavlja vrijeme, evo novog svjedoka, pa nek ga netko upita zašto se zaustavio i kud će sa zastavom u ruci.
Ne staje vrijeme uvijek i zbog svakog događaja, sad je evo stalo. Bio je to čin vrijedan svakog oka koje ga je iz auta promatralo i dostojan svake minute zaustavljanja vremena.
Bio je to trenutak sjećanja na mladiće kada su zaustavljali granate kako bi pokupili s ceste mrtvo tijelo, neumrlu dušu svog prijatelja, trenutak u kojem nam se zastava obratila:
Ja sam duša hrvatskih ratnika, domovinu tražim i stijeg sto se vije ..
Dok je nosi onako malu zgužvanu u zaklon, njegove godine me spomenuše ovog gena u mrtvim i nestalim tijelima dvadesetogodišnjaka. Ne boji se on zaustavljati vrijeme svega svijeta! Bravo sine svoje domovine!
Na njegovom licu ponovo zasja lice mojih vršnjaka: Ivanovo, Matino, Josipovo, Mrmino…, a na ustima mu odjek pjesme živog, progonjenog svjedoka:
Vi zato bdijte, jer morate bdjeti,
domovini ponos vratiti…
I ja vidim isto…– odjekuju, zadivljeni prizorom, pogledi iz auta.
Budi se Bože, ovaj tvoj narod!
Žao nam je drugovi, ali zovu nas već odavno duše naših prijatelja, Zorkini i Katini sinovi. Svi oni mladići čiji su očevi ostali u svojoj domovini, dok su neki baš tada imali velike poslove po tuđim skloništima. Oni ostadoše i sinovi im naslijediše ovo sjajno. Vi otimate, što oni obraniše, ali mlako vam je oružje kojim nam prijetite.
Oni su živjeli s nama i još žive, vi i ne znate za njih, branili su nas, bili su naši prijatelji, hrvatski sinovi, Božja djeca. Pjesme koje vi branite nastale su u rovovima. Mi smo ih pjevali skupa s njima, vas nije bilo da nam skloništa osigurate. Oni su to činili.
Tko bi im to ikada zaboravio!
I svaka suza puštena i molitva izgovorena za pokoj ovim dušama, čistila je i činila ovo u nama sjajnijim i čvršćim. Cijeli svijet se nije zbog toga sramotio, kako vi mislite, nego je zbog njih i ovog u nama za njih, onako, svjetski svijetlio.
A kako bi vi to znali kad vas nikada nije bilo ni da molite, ni da pjevate, ni da plačete s nama! I sad bi vi rušili nosive zidove. Ne ide drugovi, stasala je nova generacija. Vidim, evo nekog novog Ivana, nekog novog Matu kako trči i…
sve daje da je vidi ponosnu i lijepu k’o u snovima.
Izvor: narod.hr
