Neispjevana Oliverova pjesma kao (o)poruka: Evo me Vična Jubavi
Obljubljeni Oliver Dragojević, čiji su se posmrtni ostaci predali zemlji njegove Vele Luke a duša preporučila milosnim prostranstvima Vječne Luke, prije oko godinu dana primio je i prihvatio otpjevati te snimiti za humanitarne svrhe (Marijine obroke) jednu novu duhovnu pjesmu koja je (znakovito) oproštajnog karaktera. Naime, s obzirom na veliko mnoštvo ponuda koje su mu trajno stizale, dragocjeno je bilo to kada bi uopće odlučio određenu pjesmu izvesti.
Nažalost, nedugo nakon njegovog saslušanja te demo snimke i razmatranja teksta pjesme (kojeg ovdje donosimo), nastupila je bolna dijagnoza, koja ga je spriječila. Ipak, ostalo je ono važno – otvoreno srce za nadahnutu poruku koju donosi dotična pjesma napisana tekstualno i glazbeno posebno za njega a preko njega za mnoge. I iz toga se vidi da nije imao tek sluha za glazbu nego i za dobrotu te važne iako nerijetko zapostavljene životne vrijednosti.
Ono što je dodatno zanimljivo jest da je pjesma nikla iz srca i pera jednog mladog teologa i kantautora iz Dalmacije. On je Antun Mate Antunović i Oliver mu je od djetinjstva prirastao srcu te mu je godinama tijekom molitve ponekad „padao na pamet“. Mislio je kako mnogi vjernici rado njegove pjesme slušaju ali rijetko kada mole za njegovu umjetničku dušu.
Sam autor pjesme priznaje da je u mladosti upijao kao spužva ono što bi Oliver otpjevao pa ponešto od toga i previše nekritički k srcu uzimao… Ta oni tipičnog južnjačkog temperamenta, iako su žestoki u naravi, u srcu su lomljivi. No eto, ponekad čovjek kroz padanja i dizanja i dolazi do sazrijevanja…
Autor je imao prilike i upoznati Olivera i diviti se njegovom talentu, ali je sve više shvaćao da je taj megapopularni Oliver, iako vrlo obdaren, u biti običan, grešan i ranjen čovjek potrebit, kao i svi mi na svoj način, spasonosne Milosti. Znao je da i u njegovim dubinama živi čežnja za blaženstvom beskrajnim.
Upravo na tom tragu, glazbeno i tekstualno ova pjesma je bila namijenjena upravo za Olivera i njegov prepoznatljivi topao i nježan a opet prodoran i upečatljiv glas koji je poput uglazbljenog šuma valova i krika galeba, dodira bure i juga nenametljivo dolazio do nutrine mnogih. Lijepo je da ju je prepoznao makar ju nije stigao izvesti, bar ne ovdje na ovom hodočašću od vremena do Vječnosti. Dakle, iako se pjesma zbog bolnih okolnosti nije snimila, kao da se dogodila…
Dotičnu pjesmu, sada već u spomen našem Oliveru, i kao svojevrsnu molitvu za njega, možda će ipak otpjevati netko drugi tko nadasve Boga voli a preminulog brata pjevača cijeni. Do tada Vam, poštovani pratitelji našega portala, donosimo s dozvolom autora tekst te spomenute pjesme, koja je čeznula biti poput molitvene oporuke jedne raspjevane dalmatinske duše.
Na koncu, velikom i skromnom Oliveru i svima onima koji su već prešli vrata smrti, pokoj vječni daruj Milosrdni Gospodine! Amen!
Darujen Ti s(v)e…
Tolike godine, ovaj glas naborani,
kroz pisme, nošene notama, govori
o životu, o jubavi, o boli,
o zemji, o moru, o galebu u visini…
No, ka i sve, i to prolazi,
a svak k sebi polako dolazi
i svati srcen da smo tu
svi na životnon proputovanju…
Zato s ovin stihovima mižernin,
za sve dobro kličen fala,
a za mnoge grije i sve ča je krivo,
molin oprost i opraštan drugima.
Pod varljivim blještavilon svita
čovik obični obiteljski san osta;
ta na kraju puta i nije niko niš sa sobon odnija
osim ča ponizno je živeći dariva.
Pivan Tebi, koji tolikon čežnjon zoveš me
da darujen Ti se.
Pivan Tebi, koji tako nježno zoveš me
da darujen Ti sve.
REC.: Jer samo Ti Darivatelju života možeš utažiti žeđ srca mog
u beskraju Milosrdnog Srca svog!
REF.: Evo me Vična Jubavi,
veća si od svemira i od jubavi svih.
Tebi ova duša moja nek’ pripada zauvik.
O Bože predobri, Tebi ova duša moja nek’ pripada zauvik!
