Nenad Piskač: Oluja na srbijanski način
Srbija i SPC grade novi velikosrpski mit – Oluja je pogrom
U prijenosu „proslave“ Oluje u Bačkoj Palanci moglo se primijetiti potpuno jedinstvo stajališta srbijanskih političara „na ovim prostorima“ i klerika Srpske pravoslavne crkve. Također i izostanak i prešućivanje elementarnih činjenica koje su dovele do Oluje i o samoj Oluji. Gotovo sat i pol velikosrpske kuknjave zasoljene patetikom „kulturno-umetničkog programa“ odigrao se pod državnim sloganom Oluja je pogrom (https://narod.hr/svijet/plenkovicev-koalicijski-partner-povodom-oluje-sa-srbijanskim-vrhom-na-skupu-pod-sloganom-oluja-je-pogrom). O odnosu uzroka i posljedica nije bilo ni riječi.
Sad je potpuno jasno da velikosrpstvo stvara novi mit. Mit o Oluji. Iz godine u godinu on će se samo nadograđivati. Sve dok opet ne pukne „prva puška“ ugroženoga srpstva, a ugroženo je svugdje osim u Srbiji, kako se to moglo čuti.
SRH nije se odupirala velikosrpskim mitovima
Ono što su izgovorili Irinej, Dodik i Vučić ne treba ponavljati. Bit će, naime, ponovljeno u protuhrvatskome tisku u Hrvatskoj. Cijeli igrokaz odslušao je i saborski zastupnik srpske nacionalne manjine Hrvatskoga sabora. Milorad, inkluzivni, Pupovac. Nije govorio. On je u Srbiju došao slušati, govorit će u Hrvatskoj.
Suzdržavam se da ne počnem s Vučićevim palanačkim navodima. A onda se sjetih da ga je još ove godine Predsjednica Republike nazvala „europskim Vučićem“. Cijela Europa priznaje i zna da je Oluja čista kao suza. Samo ne zna „europski Vučić“, predsjednik Srbije. Zato umjesto Vučića citiram Predsjednicu.
Suzdržavam se i oko toga da ne počnem s navodima iz Pupovčevih Novosti, ali onda se sjetih da je on izvršna vlast, inkluziviran mimo izborne volje u inkluzivnu protupopulističku vladu. Bilo bi besmisleno navoditi Novosti. Navodio bih zapravo stajališta vlade. Jedino mi nije jasno koja je vlada prava, ona iz Bačke Palanke ili iz Knina. Ili obje? Ako su obje, onda je riječ o socijalističkoj jugoslavenskoj vladi SRH.
Mitom do agresije, mitom na poraz
Bačkopalanačko događanje naroda otkrilo je urbi et orbi da Srbija više „ne će da dozvoli“ nove Oluje. Toliko su, naime, sigurni da će nastavak pacifikacije Hrvatske uroditi plodom nepružanja otpora velikosrpskim nastojanjima. Kompletna režija događaja čista je suprotnost režije Krešimira Dolenčića! On je sprječavao narod. Srpska režija nadmašila je i Miloševićev agitpropovski stroj s početka devedesetih godina. Iz toga proizlazi da je Vučić jednako europski koliko i Milošević.
Čemu služe velikosrpski mitovi? Za mobilizaciju na tenkovima „sveg za borbu sposobnog“. Dakle, služe i u povoljnim okolnostima za slom hrvatske države. Kad se, međutim, u ravnopravnoj borbi pokaže da gube, onda zapovijedaju evakuaciju na traktorima „sveg za borbu nesposobnog“ i sposobnog („nebesku dramu“). I poraz potom pretvaraju u novi mit. To je kružni tijek velikosrpske samoobmane, jugoslavenskoga simpatizerstva i sklone im hrvatske pete kolone. A u pozadini viri Garašanin s tezom da ne postoji hrvatski narod i hrvatska država. Ako postoje, onda su zločinački. Kao dokaz tomu služe im – mitovi. Iz tog kruga Srbija, višestruki agresor, ne želi van.
Što, međutim, hoće Hrvatska? Ako misli da će privilegiranjem Vučićevoga Pupovca prekinuti u Hrvatskoj utjecaj velikosrpskih mitova, onda krivo misli. Kako misli spriječiti prodor mitova u hrvatski medijski prostor? Kako u politički prostor? Kako obraniti Hrvatski sabor kad ga se pretvara u poligon velikosrpskih mitova? Inkluziviranjem? Privilegiranjem? Prikrivenim jugoslavenstvom? Izdašnim financiranjem? Svi su ti oblici već potrošeni u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, na kraju su doveli do velikosrpske agresije, ali su u posljednjih osamnaest godina opet nametnuti.
Palanački tvrdi srbijanski udar na hrvatsku državu uz nazočnost Pupovca
Treba li velikosrpske mitove ignorirati? Ignoriran je i jasenovački mit, pa je na njegovoj podlozi mobilizirano četništvo i pokrenuta pobuna protiv hrvatske države. Ne dvojim da će i mit o Oluji, kad dođe vrijeme, poslužiti istoj svrsi i cilju – naime, da je Hrvatska u onim granicama koje joj dopusti Srbija. Poruka mita je – Krajina nije dio Hrvatske.
Dan kad Srbija i „srpske zemlje“ koje još nije dokraja „oslobodila“, slave „žrtve Oluje“, 4. kolovoza, naime, jest prvi dan Oluje. Toga dana popodne izdana je zapovijed vojnoga i političkoga vrha pobunjenih Srba za evakuaciju „sveg za borbu nesposobnog stanovništva“. Srbija slavi poraz.
Hrvatska je drugi dan Oluje oslobodila Knin višegodišnjega terora „sveg za borbu“ sposobnog i nesposobnog pobunjenoga stanovništva. Hrvatska 5. kolovoza slavi pobjedu nad agresorom, što nikako da preko usana prevali „premijer“ Plenković. Međutim, izgleda da je Srbija pobijedila. Ona službeno poraz pretvara već četvrtu godinu u protuhrvatski mit. Izgleda i kao da je Hrvatska izgubila rat protiv agresora, budući da financira mitomane, privilegira promotore mitova i nema nikakvu „strategiju“ odgovora na protuhrvatske mitove. Osim lažne i šuplje mantre, da je ulazak (na protuhrvatskim mitovima sazdane) Srbije u EU – hrvatski strateški interes.
Bezazleni doček hrvatskih nogometaša ovdašnji poredak proglasio je mekim ustaškim državnim udarom. Skup u Bačkoj Palanci uz nazočnost Milorada Pupovca bio je tvrdi srbijanski udar na hrvatsku državu, na njezine temelje.
Izvor: Nenad Piskač/hkv.hr
