TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Zdenka Čorkalo: Rječnik lijepih riječi

  • Written by:

Već dvije minute nisam u vidokrugu pa me traže kao da se radi o ronjenju na dah, u kojem su prijeđene granice izdržljivosti. To je uvijek tako kad se oglašava poziv u pomoć s Odjela za najteže male bolesnike. Po dojavi, najčešće trčimo ili ubrzano hodamo, preskakajući prepreke kao što je bolničko dizalo, jer ono ima tehnički mozak, ne prepoznaje nas i ne radi po prilagođenom programu. Putem, zadihani i u slutnji, naglas ponavljamo već provjerene radnje, što ako krene ovako ili onako, je li sve na mjestu gdje smo ostavili, tko je još u pripravnosti bude li trebalo. Sobe na Odjelu su odvojene velikom staklenom stijenkom, tako se odjednom može pratiti više djece i njihovih roditelja. Samo krajičkom oka, u letu, i ovaj put sam među sobama vidjela crveni nos klauna, pitala se u sebi što on u ovoj tuzi može raditi, kako mu se da izvoditi cirkusarije, komu je do smijeha,  komu je do ičega. Oštroumnost mi nije pomogla odmaknuti od sebe bojazan i brigu, koji me stalno ucjenjuju, pa sam zaključivala kako u „vizitama bolničkih klauna“ i nema nečeg posebnog, osim  malo smijeha, rahlo raširenog po površini. 

Tko je mogao zamisliti da će život napraviti sve suprotno: moje zaključke otključati, da bi, tako oslobođeni svi poispadali, kao što umornomu čovjeku ispadaju predmeti iz ruku, i onda me, tim putem dovesti, postaviti za svjedoka borbe jednog nesretnog roditelja, koji je danonoćno  gledao u tešku bolest svoga djeteta, bez mogućnosti ičeg drugog  osim odbijanja primiti „vizitu doktora klauna,“ misleći, kao i ja, da je ona neprimjerena trenutku, suvišna i bez učinka. Jednom prigodom je dijete iz iste sobe, neizlječivo bolesno, jedva čekalo kad će „ crveni nos“ poviriti i otvoriti vrata. Roditelj je izašao iz sobe i izdaleka, kroz staklo, pogledavao što se događa. Djeca su se glasno smijala, doticala crvennos, svako dijete je dobilo po jedan spužvasti nos za uspomenu, nisu bila ni sjena umornim i turobnim djevojčicama od prije. Po završetku programa roditelj je i sam bio ozaren gledajući  prizor radosti bez pokrića, zahvalno je stisnuo ruku klaunu i rekao kako mu je žao što  ranije nije   dopustio ulazak suncu, čija toplina  ne ovisi o dijagnozi.

Kad se more umirilo i više nije u valovima nego valićima dolazilo do moje obale, ne udarajući u  nju  nego se povlačeći bez doticaja, u  prigodnom trenutku dogovoren mi je susret s  jednim „ crvenim nosom“. Predstavio mi se kao Nadjimir Dobrić. Nisam odmah sve razumjela pa mi je on spelovao svoje umjetničko ime, naglašavajući svako slovo. Mogao bi se zvati kako god hoće jer se, čim je ušao, cijela prostorija zatresla od raskoši njegovog smijeha, koja je, zbog jakog kontrasta između onoga što sam očekivala i onoga što se predamnom stvorilo, ponijela i mene, čiji je život pod strogo kontroliranim uvjetima nametnutima iznutra, još od dječje dobi. „Poštovana doktorice, da, mi smo od ovoga svijeta, ako niste znali“, ugodnim, radosnim i sadržajnim govorom mi se obraćao Dobrić. „Svatko može nositi crveni nosić ali svatko ne može biti crveni nosić, toliko se mora znati, da se ne upadne u zamku površnosti“. Vidim da mi čita misli, ne samo kao otvorenu knjigu nego i  otvorenu stranicu na kojoj sve piše. Drago mi je moje čuđenje, volim što sam u svemu pogriješila, zahvalna sam što primam poduku jer u ovoj trci nema utrke.„Postoji Međunarodna škola humora u Beču, obvezni smo pohađati razne radionice pjesme, plesa, trikova, imamo edukacije u godišnjem međunarodnom kampu, sastajanja, dogovaranja za „vizite u paru“, posjeti u bolnicama, vrtićima i domovima za starije. Vrlo smo „tražena roba“, ne prestaje nabrajati moj sugovornik, odmotavajući s mene zaštitne materijale koji su sprječavali da mi sunce ne udre u glavu… „Komu god ulazim, ne mislim na ono što je  osobu dovelo tu gdje se nalazi, iako smo „doktori“ nije mi važna dijagnoza, važan mi je trenutak radosti, koji u svakom srcu postoji bez obzira na „planinu“  navaljenu  baš usred prsiju, bitno je naći put do radosti. A nalaženje puta  može biti uspješno samo uz rječnik lijepih riječi, pokreta, postupaka, naučenih, izvježbanih, proživljenih. I naravno, svjetlost iznutra ne može zalutati, ona je, uz sve vještine najvažnija.“ Dugo sam gledala u mlado, lijepo, nasmijano lice ove hodajuće jednadžbe, misleći o svjetlosti iznutra, misleći kako s punim srcem treba  znati upraviti, više nego s praznim. Složili smo se da bolesniku sunce ulazi na vrata i uvijek zalazi njihovim zatvaranjem.

Zdenka Čorkalo

Komentari