TwitterFacebookPinterestGoogle+

DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Druga nedjelja po Božiću

  • Written by:

 

Bog-Ljubav, na čiju smo sliku i priliku stvoreni, osposobljava nas kako bi ljubav bila prvi i zadnji zakon našega života

 

{jathumbnail off}Kristov dolazak k nama, uči nas sv. Pavao, u današnjem drugog čitanju valja nam promatrati u jednoj široj perspektivi, širokoj koliko je široka sama vječnost. Naime, Pavao veli kako nas nebeski Otac izabra prije postanka svijeta u Isusu Kristu. To znači nekoliko stvari. Prva: Krist je prije svega, u njemu, po njemu i za njega sve je stvoreno, kako veli Pavao u poslanici Kološanima (Kol 1, 16). To znači da je Krist Isus uzor i uzrok svega stvorenoga; svemogući Bog u činu stvaranja, koji je u Bogu zamišljen odvijeka, sve stvara u pogledu Krista; sve je poradi Krista; prema Kristu usmjereno i upućeno. Drugim riječima, sav svemir ima jednu točku kojoj teži, kojoj je usmjeren i u kojoj nalazi svoje savršenstvo i svoje dovršenje. Ta je točka Krist Isus. Bog ne stvara iz nužnosti, jer mora, nego iz preobilja vlastite ljubavi i dobrote, a svojstvo je ljubavi da se dariva, da se širi. Drugim riječima, Bog-Ljubav želi se darovati, želi izvan sebe imati nekoga tko će njegovu ljubav primiti na savršen način te ljubavlju uzvratiti. Svojstvo je ljubavi da se dariva, ali istodobno ljubav želi biti ne samo prihvaćena, nego i uzvraćena. Ljubav traži ljubav. Ljubav želi biti ljubljena.

U ovoj široj perspektivi stvaranja shvaćamo kako čovjek nije slučajnost. Bez obzira na koji je način postao, uvjetovanom, tj. vođenom evolucijom ili ex nihilo, kako drže kreacionisti, čovjek je stvorenje koje Bog želi, stvorenje koje – jedino od svih – stvara na svoju sliku i priliku. Kako je Isus Krist jedina, istinska slika Božja, znači da je čovjek stvoren, kako su to govorili crkveni oci, na sliku slike Božje, čovjek je stvoren prema Kristu. Dakle, Krist, drugi, konačni Adam, prauzor je prvog, zemljanog Adama.

Bog izabire, zamišlja čovjeka prije postanka svijeta. U Božjoj vječnosti ne postoji prije i poslije; ne postoji kronologija, susljedno protjecanje vremenskih perioda. Vječnost je trajni Božji danas. Svaki časak vremena, koji jest i već ga nema, postao je prošlost, u Bogu jednostavno jest, traje. Trenuci koji protječu te kao da nestaju u tamnu rijeku prošlosti, nisu nestali zauvijek; oni se pretaču u Božju vječnost, u njoj su zapisani i zabilježeni. Mi se ne moramo i ne možemo sjećati svih događaja vlastita života. Mnogi od velikih i malih događaja našega života nestali su iz našega sjećanja, ali to ne znači da su nestali posve i zauvijek. Upisani su u Božje sjećanje, u Božju vječnost te nas prate do onog trenutka kad će nam iznova biti posvješteni, a to znači u trenutku našeg susreta s Bogom. Zato nas Bog poznaje i poziva prije postanka svijeta. Mi postojimo jer nas on poznaje, jer nas poziva u život. I to je uopće prvi čovjekov poziv: poziv na život. No, sv. Pavao nastavlja dalje: Bog nas poziva i izabire da budemo sveti i bez mane pred njim. Bog nas poziva i izabire ne samo u život, nego i na svetost. Biti pozvan na svetost, ne znači drugo doli biti pozvan živjeti božanskim životom, biti pozvan na prihvaćanje bogatstva života koje je vlastito samome Bogu.

No, naše je ljudsko srce premaleno, pretijesno da primi tako veliko blago božanske ljubavi. Naše je iskustvo ljubav koja traje kratko vrijeme, toliko kratko ili dugo dok nije zadovoljena. Mi smo obilježeni iskustvom ljubavi koja traži samu sebe. A takva ljubav uopće nije ljubav. Istinska ljubav uvijek izlazi iz sebe, uvijek je u ekstazi, u zanosu, u pokretu prema drugome, u želji da se daruje. Istinska ljubav uvijek u sebi nosi nešto božansko, jer je sam Bog ljubav. Bog poznaje naše srce. Zna kako je i koliko maleno. Bog želi proširiti i preobraziti naše srce. Zato šalje Sina da nam srce otvori, da nam srce proširi: Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac – pun milosti i istine (Iv 1, 14). Pavao će reći kako je ljubav Božja razlivena srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan (Rim 5, 5).

Bog-Ljubav, na čiju smo sliku i priliku stvoreni, osposobljava nas kako bi ljubav bila prvi i zadnji zakon našega života. Božja nas ljubav izabire i poziva u život; Božja nas ljubav spašava i preobražava; Božja nam ljubav omogućuje da istinski ljubimo, da po ljubavi postanemo djeca Oca nebeskoga, da po ljubavi i u ljubavi postanemo dionici života ljubavi i zajedništva koje postoji u Presvetome Trojstvu. To je najdublja tajna Božića. To slavimo u božićnoj noći te kroz ovo božićno vrijeme. Iz ljubavi prema čovjeku, prema nama, Sin je Božji postao jedan od nas, postao je čovjekom. Postaje Sinom čovječjim da bi mi ljudi mogli postati djeca Božja. Slaviti otajstvo Božića na ispravan, istinski način znači izabrati ljubav prema Bogu i čovjeku kao jedini i konačni kriterij vlastitih čina. Uza svu našu malenost i ograničenost to je ipak moguće. Ne jer mi to možemo, jer mi znamo biti dobri i plemeniti, nesebični i puni ljubavi. Ne! To možemo jer nam to sam Bog omogućuje. Eto zašto su veliki duhovni učitelji govorili kako je najveće umijeće u kršćanskom duhovnom životu znati se prepustiti vodstvu Duh Svetoga, božanske osobne ljubavi, Ljubavi-Osobe.
Neka nas ovo božićno vrijeme nadahne na dublju molitvu, a po njoj na osluškivanje tihog glasa Duha Svetoga u našim srcima. Ljubiti znači činiti dobro, a ljubav je sigurni i neporecivi znak prisutnosti Duha Svetoga u našim srcima.

Don Mladen Parlov

 

 

Komentari