Naš državni vrh polaže vijence u Jasenovcu, hoće li srbijanski ikada u Stajićevo, Mitrovicu, Niš…

Opet najava vruće političke jeseni. I tako uvijek krajem kolovoza. Samo, što to u Hrvatskoj znači vruća politička jesen? Teško nešto novo. Na svašta smo naviknuli. Opozicija i dalje slaba i nemaštovita, što je zabrinjavajuće. Ne za HDZ, za državu.

Kad nema ‘vanjskog neprijatelja’, naći ćemo onog opasnijeg, unutarnjeg. Samo, više nismo nova demokracija.Ništa nas ne iznenađuje. Pa, prije nego nas počne valjati val novih ‘afera’, možda bismo ipak trebali prizvati u sjećanje povijest. Učiteljicu života. Tada su mnoge stvari jasnije.

Iza nas je Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Europski parlament je datum, 23.kolovoza odredio kao sjećanje na sporazum o savezništvu dva najveća totalitarna zla koja je svijet ikad doživio, a među njima suštinske razlike bas i nema,između komunizma i fašizma.

Hitlerov ministar vanjskih poslova Ribbentrop i Staljinov Molotovljev potpisali su sporazum o nenapadanju.

A upravo taj sporazum između fašističkog i komunističkog totalitarizma omogućio je Hitleru nesmetani obračun sa Židovima i pripremu za napad na slobodni zapadni svijet koji je zatvarao oči pred onim što je radio nacistički režim pa i u trenutku kad je žrtva postala Poljska.

Desetljećima kasnije još se otkrivaju strašni razmjeri te suradnje dva totalitaristička modela, ali i činjenice da je svijet odlučio vjerovati da je jedan totalitarizam manje zlo od drugoga.

Kad je Hitler napao Staljina, a trebala mu je njegova nafta, savez se očekivano raspao. I tako je Staljin, ne svojom voljom postao antifašista…i neko vrijeme prešutno prihvatljiv, iako su metode obračuna s nepodobnima, komunista i fašista u suštini bile slične.

Staljinov obračun sa Židovima! Nitko nije reagirao ni nakon što je holokaust u Njemačkoj bio nedvosmisleno osuđen. Ta dvoličnost ubrala je desetke milijuna nevinih žrtava komunističkog terora diljem svijeta. I Hrvata. 

Crna knjiga komunizma – zločin, teror, represija objavljena je 1997. godine u Francuskoj. Izazvala je burne rasprave i novi pojam, crveni holokaust.

Važno je upozoriti da je taj komunistički genocid odnio četiri puta više  žrtava nego nacionalsocijalizam.

Uz sve njihove sličnosti, jedni imaju i danas puno više sljedbenika. Posljedica prešućivanja. Raspad jugoslavenskog režima i gubitak kredibiliteta donio je prve istine o jugoslavenskim zločinima.

Prvo objavljivane izvan Hrvatske. Pa Bleiburg, prema britanskim procjenama odnio je 200 000 života vojnika i 500 000 civila. Od cijele hrvatske povijesti, prodora Turaka ili ratova za Habsburgovce, ništa nije bilo strašnije… a jame neimenovanih još brojimo.

Ponavljanja povijesti treba se ipak bojati. Kao što je u demokratskom svijetu, u trenutku borbe nad fašizmom Staljin trebao (a je li bio bolji od Hitlera danas je lakše zaključiti) tako danas čelnici zapadnog svijeta nakon odlaska Miloševića mogu prigrliti slične tipove, samo bolje kostimirane.

Staljin i komunizam ostali su u novom ruhu nakon smrti glavnog aktera i svijet je dugo držao oči širom zatvorene nad zločinima.

Europa je ovisna o ruskom plinu i ne žele prepustiti Srbiju Putinovom utjecaju bez svojih prstiju.Kao stvoreno vrijeme za dvoličnu politiku.

Korist od zapadnog svijeta i koketiranje s Putinom.

Suze radosnice kad stignu novi MIG-ovi, ali i prijetnja da neće dopustiti nove Oluje. Pa nije Oluja bila na njihovom teritoriju…ili ne prihvaća činjenicu da je loša politika njihovog vođe donijela Oluju.

A ne priznaju ni logore na tlu Srbije. Ni Staljin, istina, nikad nije priznao Gulag. A rado bi polagalo vijence u Jasenovcu i Jadovnom. Naš državni vrh to radi. Kad će oni, i hoće li ikad položiti vijence u Stajićevo, Sremsku Mitrovicu, Niš…

Kao što Hrvatska ima prema EU i NATO određene obveze u pogledu Srbije, još nam je veća obveza upozoriti na činjenicu kakav režim vlada u susjedstvu i kakva se politika vodi.

Imamo svoj dio odgovornosti u sprečavanju pogrešaka iz prošlosti kad je svijet okretao glavu od divljanja totalitarizama. Sjećanja su još svježa i najpozvaniji smo reagirati. Moramo iskoristiti Poglavlje 23 kako bi se naši susjedi sreli s realnim i stvarnim povijesnim činjenicama,bez zamagljivanja.

Prilika za katarzu. nakon što smo živjeli pod totalitarizmom, i jedni i drugi. I, treba priznati, bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač, debelo je u pravu kad upozorava. Nikom ne koristi ako je to samo prigodničarski.

Izvor: Đurđa Adlešić/direktno.hr

Odgovori

Skip to content