Pročitajte drugo poglavlje uzbudljivog romana Jacoba M. Thomasa

Drugo poglavlje 

Ejnar je bio jedan od dva čovjeka u selu za koja je Conar držao da bi se od njih moglo dosta naučiti. Drugi je bio Separ. Conar je obojicu dovoljno poznavao. Bar je tako mislio. Koliko je u tom svom donekle manjkavom poznavanju cijenio i poštivao Ejnara toliko je prezirao Separa. Ejnar je bio dobar i blag čovjek iako su crte njegova lica, njegov hod i nastup odavali veliku nutarnju energiju i odlučnost. Široka odjeća prekrivala je njegovo vitko i iznimno žilavo tijelo. Moglo se naslutiti da je u njemu bilo puno više snage nego se činilo na prvi pogled. Nije mnogo govorio, ali je sve što bi kazao bilo na mjestu i posve odmjereno. Činilo se da je posebno pazio da svojim riječima nikoga ne povrijedi. To ne znači da u njemu nije bilo one uvijek poželjne duhovite crte koja ponekad razdvaja ljude koji su nam simpatični od onih s kojima se ne osjećamo previše ugodno. Dapače, on je znao biti jako duhovit, ali je ta duhovitost uvijek bila u granicama pristojnosti i nikad nije prelazila u neukus i provokaciju. Znao se koji put od srca nasmijati nekim slabostima svojih susjeda, ali je to uvijek činio bez imalo zloće. Conar je osjećao da se Ejnar izdigao daleko iznad prosječne sitničavosti njihovih suseljana pa su mu neki njihovi postupci ponekad zaista morali biti pomalo čudni, a zacijelo i zabavni. Nikad nije osuđivao sitne manjkavosti svojih susjeda, jer je znao da toga ima svugdje i da će toga svugdje i uvijek biti. Uglavnom je to ignorirao ili bi u kakvoj napetoj situaciji, najčešće proizišloj iz ljudske ograničenosti, nastojao diskretno pomoći. Po tome je bio dosta sličan Conaru, samo što je Ejnar sve radio tako da se to što manje primijeti. I sve drugo je činio na taj način, kao da nipošto nije želio privlačiti ničiju pažnju. Conar se pitao, razmišljajući o tome čovjeku, što ga tako silno vuče k njemu. Lice mu je bilo posve obično, više ugodno nego li neprijatno ili bezlično, ponašanje skromno i neupadljivo, a cijela njegova pojava, moglo bi se reći, sasvim uobičajena. Međutim, u njegovim očima, a to iskusnom poznavatelju ljudske prirode kakav je bio Conar nije moglo promaći, zrcalila se iznimna plemenitost.
Bio je došljak. Conar je nekoliko puta vidio kako ga posjećuju neki nepoznati ljudi za koje bi se sasvim sigurno moglo kazati da nisu obični seljaci. I oni su, pohodeći ga, nastojali biti što manje upadljivi. Kratko bi se zadržali i brzo nestajali na hitrim konjima.

Nitko nije znao otkud se Ejnar pojavio, no Conar je jednom prilikom, od slučajnog prolaznika kojem je napravio malu uslugu, doznao da je moguće da je došao s dalekog sjevera. Kad ga je ugledao, čovjek se iznenadio i odmah rekao da ga je negdje već vidio. Malo kasnije se prisjetio gdje je to moglo biti, a prema onome što je kazao tamo je Ejnar doživio užasne stvari.

– Kad se prije nekoliko godina na te krajeve spustio užasan rat – pričao je taj prolaznik – kažu da je i Ejnar bio strašno pogođen. Navodno je u velikom ratu izgubio cijelu obitelj. Ako je on taj, onda je bio jedan od zaslužnijih što je tada krvoločni neprijatelj zaustavljen i uništen. Ja sam u to vrijeme, kao uostalom i većina nas jadnih seljaka, spašavao živu glavu. U jednom naselju smo bili gotovo pobijeni kad se pojaviše hrabri momci na čijem čelu bijahu trojica heroja. Jedan od njih je ovaj vaš Ejnar ili njegov brat blizanac. Spasili su nas i nestali. Desetak boraca je ostalo s nama pomažući nam jedno vrijeme, pa smo od njih, onako znatiželjni i zadivljeni, doznali dosta podataka o ljudima koji su nas izbavili od sigurne pogibelji.

Prolaznik je još kazao da je Ejnar, uz one sposobnosti u kojima je stvarno majstor i za koje znaju svi u selu, puno više vičan maču i borbi, što se iz njegove priče ionako već moglo zaključiti.
Conar se kasnije često pitao je li istina to što je čuo. Više je puta razgovarao s Ejnarom, ali ga se nikad nije usudio pitati o tome. Činilo mu se da je ono malo što zna o njemu sasvim dovoljno da mu može vjerovati. Kod ovakvog Conarovog razmišljanja Ejnar je bio čudna iznimka. Inače ni Conar nije previše vjerovao ljudima jer se toliko puta razočarao u njih i njihove postupke, no kod Ejnara je postojalo nešto zbog čega je bio uvjeren da se na njega može u potpunosti osloniti. Što je to bilo nije ni sam znao, no to uvjerenje je bilo toliko jako da je odlučio zamoliti ga da se njegova djeca mogu ponekad družiti s njim ne bi li ih uveo u tajne koje zna. A znao je mnogo. Ejnar je bio jako iskusan i mudar čovjek, a Conar je, kako rekosmo, osjećao da je iskren, pošten i plemenit. Kako je Ejnar koji put znao diskretno pomagati ljudima u selu, a s druge strane je i Conar često rješavao razne sukobe i razmirice, moglo bi se kazati da je i Ejnar njega cijenio više negoli druge seljane. Gotovo bi bilo ispravno zaključiti da su njih dvojica bili prilično bliski iako nisu baš prečesto bili u kontaktu.

Drugi na neki način zanimljiv čovjek bio je Separ. I on je bio došljak, a pojavio se također prije nekoliko godina, tek neznatno ranije od Ejnara pa se ni o njemu nije znalo gotovo ništa. Conaru taj čovjek nije bio nimalo simpatičan. Čim bi se negdje pojavio svojim izgledom je u nazočnima izazivao nelagodu. Odmah se stjecao dojam da se radi o zločestoj osobi. Štoviše, njegov stav i nastup kao da su namjerno tome težili. Imao je glatko blijedo-žuto lice koje je uvijek pomalo sjajilo kao da je premazano nečim što je na takvom licu djelovalo ogavno. Obrve gotovo da nije ni imao, a očne duplje su bile tako postavljene da su mu oči uvijek izgledale podlo i opasno. Podlost i zlobu su dodatno naglašavali šiljasti orlovski nos i usne koje iscrtavale tek jednu podmuklu liniju. Dojam je zaokruživala njegova odjeća koja je redovito bila crna, a u nekim detaljima i zastrašujuća. Tako je primjerice preko glatke ćelave glave nosio kožnu navlaku koja je izgledala doista nakaradno, a ogrtač mu je bio ispisan čudnim simbolima koje nitko u selu nije razumio, no zasigurno nisu govorili o bilo čemu dobrom.

Spadao je u onu grupu ljudi koja se bogatila na jadu i patnji drugih. Bio je jako imućan, ali apsolutno nezasitan u stjecanju još većeg bogatstva. Činilo se da otvoreno uživa kad drugima nanosi bol i nepravdu. Govorkalo se, također, da se bavi stvarima koje su u mnogim krajevima bile na zlu glasu, a čak su ponegdje, gdje se to moglo, bile strogo zabranjene. Svi seljani su ga se bojali pa nije imao prijatelja, iako su mu, treba ipak reći, neki ljudi uvijek bili pri ruci. No, bili su mu bliski jedino iz straha, ili možda koji put iz sitnog osobnog interesa.

Separ je imao malu trgovinu u kojoj se moglo svašta kupiti. Kad bi se netko zadužio, što nije bio rijedak slučaj, morao je vratiti mnogo veću svotu. Ako ne bi mogao vratiti novac Separ je bez ikakve milosti uzimao njegovu kuću i zemlju. Još bi bilo dobro ako bi čovjeku dopustio da za njega obrađuje do jučer svoju zemlju. To su bile ružne stvari, ali to nije bio glavni razlog zbog kojega ga je Conar žestoko prezirao. Pričalo se, naime, da se Separ bavi puno opasnijim rabotama, a i sam Conar je bio sasvim uvjeren da je to istina. Nekoliko puta su se odigrali neki događaji od kojih se običnim ljudima dizala kosa na glavi, a svi su bili uvjereni da im je Separ kumovao. Kad se stari Nabam ubio govorilo se da ga je on urekao. Nabamu nije bilo spasa jer je naglo sišao s pameti i u ludilu počinio samoubojstvo. Taj čovjek je uvijek bio razuman i trezven, a svi su znali da je baš u vrijeme kad se dogodila ta tragedija bio u žestokom sukobu sa Separom. Neki su se ljudi kleli da je stara Nuttah umrla zbog svađe s njim. Odmah nakon svađe teško se razboljela i mjesec dana kasnije skončala u teškim mukama. Slične su se stvari dogodile i još nekim ljudima. Tako je svima još u svježem sjećanju bila grozna smrt bračnog para koji je također bio u sukobu sa zlotvorom. Jedne noći, nekoliko dana poslije svađe s njim, izgorjeli su u svojoj potleušici. Separ je doduše imao čvrst alibi, no jedan mladić je petnaestak dana nakon tog događaja sa strahom pričao Conaru kako je te noći oko dva sata ujutro vidio plamenu kuglu koja je iz Separove kuće udarila ravno u kuću tih nesretnih ljudi. Mladić je tu noć slučajno bio vani, a dok je ovo govorio tresao se od straha. Conar mu je kazao da nikome ne govori što je vidio jer bi i njega mogla zadesiti slična sudbina. U selu i okolnim mjestima živjelo je na desetke uništenih i osiromašenih obitelji, a većem dijelu zla koje ih je zadesilo uzročnik je bio upravo Separ. Zbog svih tih grozota Conar ga nije nimalo volio. Štoviše, moglo bi se kazati da ga je duboko prezirao.
Naravno da nije nimalo čudno da su Conar i Separ vrlo brzo došli u oštar sukob. Mnogi su ljudi dolazili Conaru tražeći savjet za probleme u koje su upali jer su imali posla s tim zlotvorom. Nažalost, nije se moglo puno napraviti jer je lukavac svaki put sve tako uredio da mu se ništa nije moglo. Uvijek je sve radio prema dogovoru s jadnim seljacima koji su pritisnuti nevoljom pristajali na sve samo da se bar za kratko vrijeme održe na površini opasne vode životnih stradanja. A ta voda im je zaista došla do grla i opasno ih davila kad su se, unatoč svemu, upuštali u poslove s ovim podlacem. Valjda su ljudi u očaju dobivali čudne napadaje samopouzdanja, vjere i varljive nade da će izbjeći njegove zamke. Nažalost, takvi su bili jako rijetki.

Conar je uz mudrost i pravičnost posjedovao i veliku količinu hrabrosti. Više je puta išao kod Separa na razgovor i svaki put je bio sve više ljut. U početku je pokušavao ukazati na svu nevolju i probleme koje je njegovo poslovanje izazivalo, no svaki put bi dobio odgovor kako se tu više ništa ne može učiniti, kako on nikoga ni na što ne tjera, kako ljudi sami dolaze k njemu… Sve ove tirade bile bi začinjene naizgled prijaznim i prijateljskim smiješkom. Conar mu nije spominjao priče o strahotama koje je ovaj navodno činio, jer za to nije imao dovoljno dokaza, no bio je sve više i više bijesan. Znao je da mu ljutnja neće pomoći, no ništa nije mogao učiniti da ona nestane.

Težak sukob između njih dvojice bio je samo pitanje vremena. Kad se jednog dana kod Conara pojavila mlada obitelj s troje još sitne djece koja je preko noći ostala doslovno bez ičega i koja je već nekoliko dana hodala od kuće do kuće proseći hranu i tražeći mjesto gdje će prespavati, Conar ljutito krene put Separove nastambe. Dočeka ga kao i obično prijazan osmijeh, no Conar je već odavno u tom osmjehu naučio prepoznati zloću i porugu.

– Što vas danas dovodi k meni dobri moj susjede? – upita ga Separ naizgled srdačno.

– Znaš ti dobro što! – vikne Conar – kod mene je petero gladnih ljudi, a troje od njih su mala djeca. Lijepo si uredio da ostanu bez ičega. Sad je jedina neizvjesna stvar u njihovom životu gdje će skončati i da li će to biti za deset, dvadeset ili za mjesec dana. Lijepo si to uredio, zaista! Čestitam!

Separ uperi u njega svoje žućkaste oči. Iz njih na trenutak plane mržnja, ali gotovo isti čas poprimiše onaj uobičajeni podrugljivi izraz: – A da se moj dobri susjed nije ovom prilikom malo zaletio. Ako se ne varam radi se o Melaru, njegovoj lijepoj ženici i njihovoj krasnoj dječici. Vidiš, da mu ja prije dva mjeseca nisam pomogao danas bi vjerojatno već bio negdje zatrpan kakvom gomilom kamenja, a njegovu dječurliju, za koju se bijednik ionako nije sposoban brinuti, zadesila bi vjerojatno ista sudbina. Ili bi možda bili na brizi nekoj budali koja si umišlja da je dobra i plemenita. Ukratko ja sam mu pomogao da poživi koji mjesec duže. Kad bi tako učinili svi u selu i Melar i njegova djeca doživjeli bi bezbrižnu i duboku starost. Eto, dragi susjede, tako ti stoje stvari.

Conar je jasno osjećao svu zloću koja je zračila iz tog čovjeka, no, istovremeno je vidio koliko je lukav i opasan. Naježi se pomislivši da bi i njega mogla sustići kakva katastrofa jer je ovaj bio više nego sposoban proizvesti je. Nije se bojao za sebe. Po tome bi isti čas skočio bijedniku za vrat i okončao muke mnogim ljudima, ili u najgorem slučaju sebi, no, bilo ga je strah za Jonasa, Erica i Nelitu. A velika je vjerojatnost da bi, u slučaju da napadne Separa, baš on izvukao deblji kraj. Još jedna sitnica Conaru nikako nije dopuštala da pokuša upotrijebiti silu. Bio je, naime, duboko uvjeren da nasilje ne može ništa riješiti i da ono općenito ne rješava nego dodatno komplicira stvari. Zato je sada stajao nemoćan pred ovim čovjekom ne znajući što bi uradio, a, mislio je, cijela jedna propala obitelj ovisi o njemu. Odjednom zbog nenadane nemoći osjeti laganu drhtavicu, a potom kao da mu sva krv udari u glavu. Bujica bijesa provali iz njega:

– Pomogao si im kao i desetcima drugih koji su ostali bez svega što su imali. Ti si zločinac i ja ću sve napraviti da zaustavim tebe i tvoja gnusna nedjela. Ti si najobičniji lopov i zlotvor koji kao parazit živi na bijedi drugih i hrani se njihovim strahom. No, moraš znati da to neće trajati vječno. Mnoge si pokrao i otjerao u najteže siromaštvo, a kažu, neke i u smrt, ali znaj da će tome brzo doći kraj.

Conar se više nije mogao kontrolirati. Ovakav bijes ga nikada nije obuzeo. Odjednom osjeti kako gotovo mimo svoje volje kreće prema Separu pružajući ruke da ga ščepa. Ovaj je ustuknuo jedan korak, malo zabacio glavu i pogledao Conara otvorenom mržnjom. Zarežao je nekakvim čudnim, grgljajućim i potmulim glasom: – Ni koraka dalje bijedniče. Uništit ću te u trenu!

Conar problijedi i stane. Nije ga toliko uplašila prijetnja koliko zvuk Separova glasa koji nikako nije mogao biti ljudski. Bio je to zvuk kakvim su se glasala bića podzemlja o kojima se pričalo kad bi se okupili oko vatre. Krupne kapi znoja izbiju mu po čelu pa se počne lagano tresti kao da ima groznicu. Bio je to strah, osjećaj dosada gotovo stran ovom dobrom čovjeku. Međutim, sad ga je osjetio tako jako i u tolikoj količini da će mu ga biti dovoljno za dugo vremena. Nije to više bio strah za sebe ili za svoju djecu, nego nešto još gore. Bilo to nešto nejasno i iskonsko. Bila je to prava strava, a nije joj jasno vidio uzroka. Znao je samo da je uzročnik… na neki nejasan način uzročnik, tu pred njim.

– Za ove optužbe i uvrede platit ćeš prije ili kasnije. Cijenu ću propisati sam, a neće biti mala – prosikće Separ.

Conar se okrene i lagano, kao u nekakvom transu, krene natrag kući. Pratio ga je podmukli zlotvorov smijeh. Bio je potpuno slomljen. Uđe u kuću pogleda kroz jadnog Melara i njegove, pogleda kroz Nelitu i svoju djecu te se izvali na krevet i zabulji u strop.

Nelita prestravljeno skoči k njemu: – Što je bilo? Što se dogodilo? Jesi li dobro? Što ti je prokletnik uradio? – zajeca ona i obavije ga rukama. Nikada ga nije vidjela ovakvog.

Conar se malo pribere i žalosno pogleda Melara.

– Onaj čovjek nije zao. On je samo zlo. Ništa pametno nisam uradio, a i ne znam što bih mogao uraditi. Žao mi je.

Melar ga pogleda i ne reče ni riječi.

– Možeš ostati kod mene. Nekako ćemo se snaći dok bude išlo. Kasnije ćemo vidjeti.

– Hvala ti na svemu – prošapće Melar pa opet zašuti.

Zaista je neko vrijeme ostao kod Conara, a potom je otišao k svojim rođacima u jedno udaljeno mjesto.

Ova zgoda je na Conarovoj duši i u njegovoj svijesti ostavila dubok trag. Bilo ga je zaista strah. Duboko je vjerovao da Separ nije tek tako izrekao onu svoju prijetnju. Pokušat će je ostvariti prije ili kasnije. S druge strane, znao je da mu predstoji jedno neizvjesno razdoblje u kojem će morati pobijediti strah ili se konačno povući pred zločincem te priznati poraz. Bojao se da Separ u tom slučaju počne činiti još veća zla. Ako pobijedi strah još će mu se moći suprotstaviti.

……

Conarova koliba se nalazila otprilike na sredini sela, ako bi se uopće moglo govoriti o kakvoj sredini jer je selo u nekim svojim dijelovima bilo raštrkano. Na jednoj strani, pomalo izdvojena od ostalih, nalazila se Separova kuća. Točno iza kuće uzdizala se okomita visoka litica koja se gornjim dijelom naginjala preko nje. Činila je nad kolibom prirodni svod stvarajući dojam da je od nečega želi zaštititi. Mjesto na kojem se smjestila kuća bilo je malo uzdignuto iznad ostalog terena tako da je izgledalo da ta nastamba želi biti drugačija i istovremeno dominirati nad drugima, a znamo da to kod njenog vlasnika i nije bilo daleko od istine. Oko nje je sa svih strana, osim sa stražnje gdje se kuća naslanjala na liticu, bilo više desetaka metara čistog prostora. Činilo se da je Separ htio osigurati da mu nitko ne može prići neopažen.

Ejnarova koliba se smjestila na skroz drugom kraju sela. Bila je to obična seoska kućica koja se ničim posebnim nije isticala. Čak bi se moglo kazati da je bila skromnija nego mnoge druge, a krasila ju je tek neuobičajena urednost. Bilo je to čak i pomalo čudno jer je u njoj Ejnar živio sam.

Tog jutra Conar je odlučio poći k njemu.
Pronašao je Ejnara u dvorištu iza kuće. Oštrom sjekiricom šiljio je pruće kojim je potom ograđivao vrt. Conar mu oprezno, znajući da će možda izgledati pomalo čudno, izloži svoju misao, a ovaj se, očito oraspoložen, široko nasmiješi. No, odmah potom se uozbilji:

– Znači ti misliš da bih ja mogao štogod naučiti tvoje dječake. Hmm, ja mislim da i ti imaš poprilično znanja, mudrosti, a bome i poštenja. Treba li im više od toga?

– Dragi moj Ejnare, bio si po svijetu i vidio mnoge stvari. Doživio, kažu, još i više toga. Kad bi ih poučio samo o tom svom iskustvu bilo bi puno. A i znanja o kojima je ne znam ništa ti imaš mnogo. Ne bih te želio opterećivati, ali mislim da za njih ne mogu učiniti ništa bolje od ovoga.

– Dobro si rekao. Mnogo toga je iza mene, puno sam prošao, puno vidio, puno iskusio i lijepog, a još više ružnog. Vjeruj mi da nisam neskroman kad kažem da zaista mislim da imam više iskustva nego pola sela zajedno, no… Znaš li ti koliku odgovornost želiš svaliti na moja pleća? Ne mogu ni zamisliti je li moje iskustvo dovoljno za takvo što. Svaki čovjek je osoba, jedinstvena i neponovljiva. Što ima u glavi, što mu je do sada usađeno u nju…Hmm, teško, teško…a nekad… – činilo se da Ejnarove misli postaju nepovezane. Glas mu je odjednom zadrhtao pa on naglo zašuti, a neka mračna sjena preleti njegovim licem. Onako muževan i snažan odjednom je izgledao sasvim shrvan.

Conar problijedi i gotovo se pokaje što je došao. Probudio je u prijatelju duboko zakopanu tugu i bol. Vidjelo se kako u valovima izbija iz njega iako se jadnik svim silama trudio da se to ne primijeti.

– Ejnare žao mi je i oprosti mi što sam te doveo do ovoga. Znaš da mi to nije bila namjera, no ovo mi je veoma važno… molim te nemoj se previše opterećivati. Dječaci su moji i žive kod mene, znaš… ovaj… ja znam da si vrijedan i pošten, a to mi je uistinu najvažnije. Nego sam mislio da ih malo uputiš u one svoje vještine i svoje bogato znanje. Sam si bez ikoga pa sam, oprosti mi, mislio da možda… a čak kažu da znaš i kako bi se obranio, da ti mač nije stran. Ja…

– Conare, pusti priče. Pusti mač i borbu, nikad nikome ne trebala. Mi smo ovdje u ovom divnom mjestu i moramo nizati dan za danom, a tu ti ne treba velika filozofija. Pokušaj danas osigurati mirno sutra, i ako može još koji dan više – odlično. Nego, vratimo se temi. Preveliku obvezu mi daješ. Ne znam bi li bio u stanju. Ukazuješ mi ogromnu čast, to znam i to cijenim… međutim… jednostavno se bojim da… ti znaš da ste ti i Nelita uvijek glavni, da ja možda mogu nešto malo dograditi. Temelj je vaš, vi ste ga davno položili i učvrstili. Zato, bojim se da nešto… bojim se… mene bi krivili. Nezahvalno je to – gunđao je Ejnar kao da razmišlja za sebe. 

Conaru se činilo da njegov susjed želi po svaku cijenu izbjeći preuzimanje ove obveze. Možda je negdje duboko u njemu postojao strah od neuspjeha jer je izgubio svoje najmilije. Ejnar se očito od svega želio distancirati jer se zacijelo bojao s bilo kim jače povezati. Bilo ga je strah da tako stvorena veza na neki način pukne ili da, ne daj Bože, on u nečem pogriješi. A najgore bi bilo da opet nekog izgubi. Shvaćajući prijatelja Conar gotovo odustane od svoje prvotne namjere.

– Svjestan sam svega toga dobri moj Ejnare. Sve znam, sve razumijem. Ako ti je zaista toliko opterećenje, onda ništa. Bit će mi jako žao, ali što mogu. Odluka je na tebi.

Nakon kraće stanke Ejnar zamišljeno dobaci:

– Kazat ću ti sutra ili najdalje prekosutra.

– U svakom slučaju sam ti zahvalan – odgovori Conar i pođe.

– Uh, mislio sam da će ovo biti puno lakše – pomisli – ali Ejnar je zaista u pravu. Uostalom, kako bih ja reagirao da mi se nešto slično dogodi? Sigurno veoma oprezno, vjerojatno jako slično njemu.

Poslije ovog razgovora Ejnarov je ugled još više porastao u Conarovim očima. Ako prihvati njegovu zamolbu bit će to ozbiljna i temeljito promišljena odluka. Znači bit će to svakako dobra stvar za Erica i Jonasa. A ako ne… pa, živjet ćemo i dalje, pomisli Conar znajući da bi u tom slučaju bio jako razočaran.

……

Sutradan u kasno jutro, dok je bio zabavljen popravljanjem rasklimanog kotača na starim susjedovim zaprežnim kolima, naiđe Ejnar.

– Dobar dan susjede. Kako ide posao?

Conar se razveseli, što se odmah vidjelo pa to s lakoćom primijeti i Ejnar.

– Ide nekako prijatelju. A ti, gdje si se zaputio? Svrati na čašicu – odvrati Conar.

– Pa baš k tebi i idem. Znaš da imamo posla – nasmije se Ejnar.

Conar odmah prekine posao pa njih dvojica uđu u kuću.

– Vidiš moj skromni dom – reče kad su ušli, ulijevajući u dvije čašice rakiju.
– Fin je, fin – prozbori Ejnar – nego da te ne mučim, prijatelju. Prihvatit ću ono o čemu smo jučer govorili.

Conar nesvjesno stane. Radosno pogleda susjeda, odloži bocu i čvrsto mu stegne ruku.

-Ali moraš znati jednu stvar. Možda bi bilo bolje da neke stvari koje ja znam oni nikada ne saznaju. Moglo bi ih to dovesti u veliku opasnost.

Conar nije razumio što je Ejnar htio reći, a ovaj mu nije dalje objašnjavao. Popili su rakijicu i odmah nakon toga Ejnar krene van. Prije nego potegne vrata okrene se još jednom i reče: – Znam da si nedavno bio kod Separa. Znam i da ste se posvađali, a znam i da je obećao da će ti se osvetiti. Ako bude u prilici to će sigurno uraditi. I to je jednim dijelom razlog zbog kojeg sam odlučio biti s Jonasom i Ericom. Čuvaj se Separa. Ne možeš ni zamisliti koliko je taj gad opasan.

Conar se zaprepašteno zagleda u Ejnara.

– Znači ti ga poznaješ bolje nego bilo tko u selu. Govori. Moraš mi reći sve o njemu. Moram znati što mogu očekivati od tog pokvarenjaka. I ja osjećam da je opasan i da će se pokušati osvetiti, a i čujem svakakve priče o njemu. Neke su strašne, a neke još i gore. Više ne znam što bih vjerovao, a što…

Ejnar ga pažljivo pogleda. Činilo mu se da je Conar uplašen. To je dobro, pomisli jer će se kloniti daljnjeg sukoba. Što je dalje od Separa to bolje za njega.

– Nipošto te ne bih htio uznemiriti dragi prijatelju, ali moram ti reći za tvoje dobro da je sve ono što si čuo o njemu tek mali dio onoga što ja znam. Zato budi oprezan.

– Znači da ga ti odlično poznaješ – ponovi opet veoma uznemireni Conar – kaži mi što znaš, kaži mi zbog djece. Ne mogu zamisliti da im se nešto dogodi.

– Poznajem ga sasvim dovoljno. Kloni ga se. Zasad ti ne mogu reći ništa više.

Rekavši to izađe ostavivši susjeda uronjena u teške misli.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save