Na Kosovu je Vučić poslao poziv u nove ratove, ma koliko to službena politika ignorirala
Započela je vruća jesen, kako je i najavljivano. Stvarno vruća, ali nema veze s globalnim zatopljenjem.
Uglavnom se grije kod nas, a najbolje grijemo sami. Atmosferu ne zagrijava ni najveća opozicijska stranka SDP, u kojem se vodi bratoubilački rat punim intenzitetom, izgleda do istrebljenja. Ne stignu se baviti ni s čim drugim. Čeka se još samo da Rajko Ostojić i Zlatko Komadina kažu svom izabranom predsjedniku ono što su mu gotovo već svi drugi rekli – da ode! Ali brzina njihove reakcije je druga tema. Do tada ih država ne zanima. Pa koja vlast ne bi poželjela izbore baš u tim okolnostima? No to ipak nije napravila, za sada! Vrijeme će pokazati ispravnost takvih odluka.
I tako, dok kuha u našem loncu ne bi smjeli zanemariti što nam susjedi (komšije) poručuju i rade. Jer, baveći se samim sobom svako malo godina se ‘jako iznenadimo’. Kad zazvockaju toliko da remete san pravednika. Vučićev govor poruka je nama ma koliko mi njegov govor proglašavali govorom za unutardržavne potrebe. Grubo osporavanje šahovnice u Kninu ne smije se tumačiti pokušajem izazivanja naše reakcije s ciljem prebacivanja loptice u tuđe dvorište. On dovoljno zna povijest da su pogreške sasvim isključene. Nije se odrekao teritorijalnih pretenzija i to ne može niti želi sakrivati. Nahvalio je svog učitelja i vođu Miloševića kao velikog vođu, a onda je pripremio teren da u budućnosti predstavi sebe kao još većeg.
Nije beznačajno što je Vučić govorio baš na mjestu s kojeg je njegov mentor krenuo u proširenje granica Srbije. Jasno je iznio svoj stav da je Milošević imao najbolje namjere (ratni zločinac!), ali nije donio ništa dobrog. Naglasio je da je Kosovo bilo izgubljeno znatno ranije. Što on tu može?! Donijeti im neki drugi dar da nadmaši svog učitelja što mu je svakako cilj, neki teritorijalni dobitak. Predlaže on zamjenu teritorija da sutra svojim biračima može reći da je pokušao donijeti dar, barem komadić Kosova. I to onaj najvažniji dio, s povijesnim spomenicima gdje i danas ima Srba. Dakle, svi Srbi u jednoj državi! Mali korak za Veliku Srbiju.
Na malo energičniji korak sprema se dugo, temeljito i osmišljeni Milorad Dodik. Samo čeka presedan u kojem bi međunarodna zajednica pristala na prekrajanje granica. A vec se šuškalo… To bi bio njima velik, a nama opasan korak. Pa kad u tom kontekstu poslušamo njegovo spominjanje Knina, onda je slika puno jasnija. Blizu su. Vidjet ćemo gledajući sljedeće poteze, ali sad je sasvim jasno – on zločine nad Hrvatima nikad neće priznati niti ih osuditi. Neće on pustiti preživjele logoraše u Stajićevo da polože vijence i odaju počast žrtvama, a u Jasenovac bi poslao huškača Vulina, da može. Iskreno, nije ni bilo za povjerovati da se srbijanska politika promijenila nakon tri godine pregovora s EU. Alternativa u Srbiji? Ne sjećam se razlike, bar oko izjava o Kosovu, a to je odnos prema susjedima…
Izvor: Đurđa Adlešić/direktno.hr
