Davor Dijanović: Jugoslavenskim apologetima vrlo kratko: Evo zašto je ekonomski sustav te (pa)tvorevine bio nakaradna kreacija
Činjenica da je predsjednica Republike u razgovoru za jedan njemački list na primjeru jogurta i kruha metaforično opisala društveno-politički i ekonomski sustav bivše Jugoslavije, u kojemu je sloboda izbora bila neusporedivo manja nego danas, nagnala je dežurne jugoslavenske i komunističke apologete (koji uvijek budno paze gdje bi protivnicima mogli nešto “podvaliti” ako se nespretno izraze) da ustanu protiv osme neprijateljske ofenzive koju je poduzela Kolinda Grabar-Kitarović.
U istome razgovoru Grabar-Kitarović je spomenula i to da u Jugoslaviji nije baš bilo pametno isticati činjenicu da si Hrvat jer bi zbog toga mogao imati problema. Navedenim izjavama “revizionistica” s Pantovčaka dovela je u pitanja dva mita iz bivšeg režima: mit o samoupravljanju kao o zadnjoj riječi moderne ekonomske teorije i prakse te mit o tome da je Jugoslavija bila dobra za hrvatski narod. Reakcije nije trebalo dugo čekati…
Stara je narodna izreka da ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svaka zvijer pokaže svoj trag. A zvjerinjak hrvatske društveno-političke scene, vidimo to po medijskim i političkim tragovima, i dalje je krcat ljudima koji preziru hrvatsku državu, demokraciju i kapitalistički sustav. Oni nikada ne će propustiti priliku za opanjkavanje hrvatske države, ali ni za apologetske bajke o bivšoj komunističkoj Jugoslaviji u kojoj su stekli svoj privilegirani društveni status.
Sukus apologetskih reakcija jugoidnog zvjerinjaka zapravo se – proizlazi to iz elementarne logike i zdravog razuma – svodi na dvije teze: 1. jugoslavenska ekonomija je funkcionirala i bila bolje od današnje, 2. Hrvatima je bilo bolje u Jugoslaviji.
I jedna i druga teza, naravno, nisu dokazive, a razumnome čovjeku ne treba dokazivati zašto je tome tako. No budući da je razum odavno pobjegao iz hrvatske političke i medijske scene, prihvatit ćemo se sizifovskoga posla da jugoslavenskim apologetima vrlo kratko i vrlo jasno objasnimo zašto komunistička Jugoslavija nije bila dobra i zašto je ekonomski sustav te (pa)tvorevine predstavljao jednu vrlo nakaradnu kreaciju.
Ekonomski dugoročno neodrživ sustav
Ekonomija komunističke Jugoslavije mogla je u određenom razdoblju koliko toliko funkcionirati zahvaljujući: 1. Bespovratnim kreditima zapadnih zemalja kojima je Jugoslavija geopolitički odgovarala kao tampon zona prema SSSR-u, 2. Visokim ratnim reparacijama Njemačke, 3. Doznakama koje su slali tzv. privremeni radnici u inozemstvu.
Razdoblje od 1961. do 1980 uzima se kao zlatno razdoblje jugoslavenskog socijalizma, no u istome tom razdoblju dug Jugoslavije je godišnje eksponencijalno rastao za 17, 6 %. Evo što o tome kaže srpski ekonomist Predrag Rajšić: “Da se se taj tempo rasta nastavio i poslije 1980., ukupni dug bi danas iznosio oko 6 tisuća milijardi dolara. Kada imamo u vidu da je danas ukupni godišnji bruto domaći proizvod (BDP) svih bivših jugoslavenskih republika zajedno oko 200 milijardi dolara, jasno nam je o kakvoj se astronomskoj sumi duga radi. Ovo nam isto tako jasno govori da je rast duga koji bilježio između 1961. i 1980. bio jednostavno neodrživ. Ovi brojevi stavljaju u odgovarajući kontekst stvarno uvećanje duga svih bivših jugoslavenskih republika s oko 20 milijardi dolara 1980. na oko 150 milijardi danas. Točno je da je 150 milijardi mnogostruko više nego 20 milijardi, ali imajmo u vidu da, kad se uzme u obzir pad vrijednosti dolara, 20 milijardi 1980. i 100 milijardi 2014. imaju otprilike jednaku ekonomsku moć. Dakle, u realnoj vrijednosti, vanjski dug bivše Jugoslavije se uvećao za oko 50% od 1980. do danas. Iako bismo svi mi možda voljeli da je ta cifra manja, uspoređeno s udvostručavanjem vanjskog duga duga svake tri ili četiri godine prije 1980., to predstavlja dramatično smanjenje rasta“.
Nakaradno vođenje ekonomije – ponajbolje opisano u pošalicama “radio ne radio, svi ti radio”/”ne mogu oni mene toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi” – došlo je na naplatu osamdesetih godina u par-nepar vožnjama i redovima za kavu, deterdžente i osnovne živežne namirnice. Stanje se dalje samo pogoršavalo: pad Berlinskog zida doveo je do bitnog smanjenja geopolitičke i geostrateške važnosti Jugoslavije, financijska pipa sa zapada se zatvorila i jugoslavenska ekonomija je potpuno krahirala. Radilo se jednostavno o ekonomski dugoročno neodrživom sustavu koji je mogao funkcionirati u razdoblju dok je Jugoslavija bila strateški važno područje za Zapad. Na duge staze jugoslavenska je ekonomija morala krahirati, kao što je socijalizam kao ekonomski sustav krahirao baš svagdje na svijetu. Tamo gdje nije, kao primjerice u Venezueli, tamo ljudi jedu mačke kako bi preživjeli, a jogurti su im već dugo vremena nepoznat i misteriozan prehrambeni artikl.
Jugokomunistički rezoni jači od istine, logike i zdravog razuma
Ovdje, međutim, treba upozoriti na jedan licemjerni element kod jugoslavenskih apologeta i ljevičara. Naime, čak i da se napijemo bunike i sami sebe uvjerimo da je jugoslavenska ekonomija bila najuspješnija na svijetu, Jugoslavija je i dalje bila totalitarna država. Ljevičari i pseudoliberalne falange tako vam danas neće priznati mađarskom premijeru Viktoru Orbanu da ima (barem za sada) pozitivne ekonomske rezultate i za hrvatske prilike solidan rast BDP-a, s objašnjenjem da je riječ o autokratu i fašistu. Kad je pak voljena Juga u pitanju, onda nije problem što se radilo o totalitarnoj državi, onda se može lagati i dokazivati teze koje su dokazive kao što je dokazivo postojanje vodene vatre ili drvene peći.
Jugoidima i komunistima puna su usta slobode i sankrosantnih ljudskih prava, ali kad je voljena Juga od Varadara pa do Triglava u pitanju, onda su slobodu i ljudska prava spremni bezrezervno žrtvovati za ekonomsku sigurnost (koja, osim za privilegirane, realno u Jugoslaviji nije postojala, posebno na duže staze). Jugokomunistički rezoni očito su jači od istine, logike i zdravog razuma.
Jugoslavija je bila protuhrvatska tvorevina
Govoreći o društvenim i političkim aspektima Jugoslavije, i o tome kako je Hrvatima bilo dobro i lijepo u toj državi (ako tu ne računamo klasu privilegiranih) onda vrijedi podsjetiti na Đilasovu rečenicu da su Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela. Pritom je nebitno je li tu rečenicu Đilas zaista izgovorio (Ivan Meštrović tvrdi da jest), bitno je da ona plastično oslikava pravi karakter komunističke Jugoslavije, države začete na monstruoznim zločinima nad hrvatskim narodom.
I u kasnijem razdoblju Jugoslavija je bila protuhrvatska tvorevina. Ako Jugoslavija nije bila protuhrvatska tvorevina, zašto je onda ubijen Bruno Bušić koji se borio za samostalnu Hrvatsku? Ako je Jugoslavija bila afirmacija, a ne negacija, hrvatskih interesa zašto se nije smjela pjevati “Vila Velebita”? Je li velebitska vila bila ustašica ili možda fašistica? Jesu li uhićenja nakon Hrvatskog proljeća, pokreta koji nije išao čak ni za samostalnom Hrvatskom, nego za većim pravima unutar Jugoslavije, dokaz pro-hrvatske prirode Jugoslavije? Je li Ante Starčević bio ustaša, pa su njegovi izabrani spisi u Jugoslaviji predstavljali inkriminirajući materijal u kaznenim postupcima? Je li afirmacija hrvatskih interesa bilo ekonomsko iskorištavanje Hrvatske?
Protudemokatska i totalitarna država koja je kršila elementarna ljudska prava
Komunistička Jugoslavija je bila ne samo prouhrvatska, nego i protudemokratska, totalitarna država koja je kršila elementarna ljudska prava na koja se, kad im zatreba, tako strasno pozivaju jugofili i ljevičari. Prema izvješću Amnesty Internationala u Jugoslaviji je sredinom osamdesetih godina bilo razmjerno broju stanovnika najviše političkih zatvorenika komparirano sa svim komunističkim državama u Europi. I nakon smrti Tita, kao što u knjizi “Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji” piše Rajko Danilović, godišnje je bilo oko 500 slučajeva sudskih progona političkih neistomišljenika. I nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim zatvorima još su uvijek čamili brojni politički zatvorenici osuđeni od strane komunističkih sudova.
Na kraju, ne i manje važno, najbolji dokaz uspješnosti komunizma i Jugoslavije, činjenica je da je Hrvatska kao samostalna i neovisna država naslijedila političke i ekonomske (ološ) elite baš iz tog sustava i da te elite i danas presudno drmaju političkim, ekonomskim i društvenim životom. Upravo su ti kadrovi Hrvatsku doveli na prosjački štap i na samo dno Europske unije.
Hrvatska će postati normalna i prosperitetna država tek onda kad će jugoslavenski apologeti predstavljati fosilne ostatke, a ne dominantnu klasu na političkoj sceni (protekom vremena to će se sigurno dogoditi), i kad u medijima ne bude bilo normalno opravdavati zločinačke i protudemokratske režime kakav je bio onaj jugoslavenski. Do tada ćemo se iseljavati iz Hrvatske, baš kao i vrijeme zlatnog socijalizma šezdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća…
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
