Dr. Zdenka Čorkalo: “HRVATSKE PRAVICE”
Vrludam uličicama i kružnim tokovima Pakoštana, usput pitam mladića na biciklu gdje je Tuđman, a on, slatko se smijući pokazuje rukom da je tamo, tamo gdje je zastava. Eto, tu je Tuđmanov spomenik. Zastava i nebo su iznad njega.
U kamenoj sjedalici, punog naslona i za leđa i za ruke, sjedi prvi predsjednik Hrvatske države. Laktom desne ruke se naslonio na rub sjedalice, a dlanom i prstima podbočio je sljepoočni dio čela. Ne da bi pridržavao glavu, nego tim pokretom pojačava poznatu nam zamišljenost. Položaj ruke i glave ovdje djeluju kao prirodna cjelina. Lijeva ruka mu leži na otvorenoj knjizi koja je tamo gdje može biti u čovjeka dok sjedi, prema koljenima. Na njoj piše: «HRVATSKE PRAVICE». Ovako postavljeni, ruka i knjiga su skladni, kao druga prirodna cjelina.
Donji dio nogu drži prekriženima. Glava je uspravljena, pogled probija staklo naočala i uz svu naslijeđenu maglu, pogled nije ni zamagljen, ni nesiguran. U njemu sam vidjela osnovno pitanje i odgovor: » Jesam li vam govorio?!»
O, da je meni znati što piše u hrvatskim pravicama, dragi Predsjedniče! Piše li kako stoji s pojmom «domaćin»? Je li to onaj koji se rodio i odgojio gdje mu je dom ili je domaćin onaj koji se udomaćio?
Piše li u knjizi nešto o bogatoj riznici narodnog straha, kao prenosivog i raznim metodama potpirivanog osjećaja koji ne nestaje i ne prestaje do groba i preko groba. Koji je obišao, prstenasto zaokružio i nastanio se u našem narodu na svim kontinentima kao tvrdokorna bolest. Neizlječiva bolest. Za nju nije nađen niti utješni, privremeni lijek. «Pravice» bi morale odgovoriti zašto nije. Do dana današnjega. Do ovog trena, dok sjedim podno vaših nogu, Predsjedniče, a zbog hladnoće kamena i hladnoće «škure bure» ne ću moći čekati odgovor.
Znatiželjna sam, ima li u «pravicama» neko upozorenje kako se riješiti onih koji nam pomažu da ne pomognemo sami sebi. Mi smo, na krilima takvih a u zanosu lakoumnih, mi smo sposobni sami istokariti topovsku cijev i staviti sebe u nju, pa što bude. Znam, «pravice» nisu Biblija, a i mi smo samo ljudi. Pada mi napamet kako se sveti Petar kleo Učitelju na vjernost, i to uporno, iako ga je Isus upozorio da će ga, on, Petar, prije nego se pijetao oglasi, tri puta zanijekati. Biblijski pisac vrlo upamtljivo opisuje taj važan događaj. Opisuje da je u tom događaju sudjelovala žena, znači ne okupatorski vojnik, Rimljanin koji će ga oružjem ugroziti. Žena je nevažna, iz puka, obična sluškinja a ne saborska zastupnica, kraljica ili vladarica bilo čega pa da mu može priprijetiti silom. Što je ta žena napravila od Petra? Ona mu je probudila STRAH, probila mu srce odanosti i ljubavi jednim običnim zarobljavanjem u strah
Mogu li se sve knjige svijeta ujediniti protiv ovoga? Toliko se govori o poznatoj hrvatskoj šutnji! Je li sol samo u solanama ili dva tri zrna moraju biti raspoređena tako da pamet sjedne na svoje mjesto?
Znam, Predsjedniče, rekli bi vi meni odgovor, ali mi je srce omekšalo pa niste sigurni hoće li izdržati. Za pitanje još kako-tako, ali za odgovor, tu smo na tanjem.
Moja nada ide dotle da mislim kako prve stranice «pravice» moraju nešto reći o ljudima koji su na Golom otoku bili prisiljeni, ucijenjeni životom, po najvećim vrućinama, svojim tijelom zaklanjati stabla samo da stablo preživi neizdrživu žegu. Stabla je valjalo čuvati. Zbog jake ekološke svijesti.
A što knjiga kaže o krivokletstvu i lažima? Mislite li da takvi biraju najprije one male laži a izbjegavaju velike? Ma ne, ide se redom pa koja laž naiđe. Što je veća torta veći je i svaki njezi odrezani dio. Tako su nekada stari, neuki, a upotrebljivi govorili.
Predsjedniče, osim ovih pitanja imam jedan prijedlog za knjigu «pravica». Sve čisto i lako shvatljivo.
Oni koji nisu bili branitelji Domovine neka se zamijene s «lažnim i pravim braniteljima» samo na jedan dan. To će biti jednostavno jer je u Domovinskom ratu sve bilo jednostavno. Dođeš-pogineš. Dođeš-rane te. Dođeš-poludiš. Dođeš-oboliš. Dođeš-nestaneš. Dođeš- zarobe te. Dođeš- slučajno se vratiš, progone te.
Evo, nudim jednog mlađeg čovjeka punog novca od velike ratne invalidnine za bilo kojeg, nekvalificiranog na minimalcu. Ovaj moj nema Bog zna kakvih poteškoća osim straha koji ga sprječava da bilo gdje ugazi prvi, uvijek mora ići za tuđim stopama jer je u jednoj snježnoj noći, tijekom borbe stao na skrivenu minu i ostao je bez oka. A ostao je i zarobljen u strahu kojeg pokušava promijeniti za eure, ali teško ide, nema zainteresiranih. E, moj Predsjedniče!
U polutihom govoru s onim na postolju, pogledam u njegovo lice. Po meni dokapa nekoliko suza. Ne, nisu to bile suze iz očiju nego s neba. Iznenada je bura okrenula na jugo.
Počela je kiša. Žao mi je otići iz Pakoštana.
Zdenka Čorkalo
