(FOTO) Genius loci čunjastog brda na Okitu kraj Vodica i znak pouzdanja u knjizi don Josipa Mužića
„BOŽIĆNO ČUDO NA OKITU“ PREDSTAVLJENO JE U SPLITU U ORGANIZACIJI HRVATSKE UDRUGE BENEDIKT
Onaj tko nije zavirio u Pinakoteku Gospe od Zdravlja u utorak navečer, 18. rujna, učinio je propust, jer to je bila, po mnogočemu, posebna večer za pamćenje. Bila je to i večer ponosnih Vodičana, njihove stoljetne ukorijenjenosti u vjeru i baštinsku tradiciju, koja je u vremenima zabrana svojom šutnjom rječito govorila o Božjoj prisutnosti nevidljive milosti, a tako vidljiva i djelotvorna. Prepuna dvorana ugodnog prostora Pinakoteke dočekala je, u ovoj prigodi, svoju publiku u neodoljivom ugođaju priče koja ih očekuje. Izložba fotografija autora Tonča Juričeva Grgina, vrijednog fotografa iz Vodica koji je prikupio i postavio izložbu na temu poslijeratne izgradnje crkve na Okitu. Na pripremljenom postolju ponosno je stajala okitska stoljetna uokvirena slika Gospe od Karmela koja je svojim majčinskim pogledom, blagog osmijeha sa svojim sinom u naručju, dijelila svoj blagoslov svakome od nas. Pored slike, također na visokom postolju, svoj trenutak malog čuda strpljivo je čekala velika školjka bisernica da nam učini vidljivim ljepotu svoje nutrine. U pomalo mističnoj atmosferi tišine i prigušenog svjetla u dvorani, uz zvuk stare pučke božićne pjesme iz grla crvenih pjevača župe Vodice, školjka bisernica je otvarala svoju nutrinu sjaja božićne noći u kojoj dominira maketa novo sagrađene crkve na brdu Okit. Nezaboravan prizor koji nas je uveo u zanimljivu temu knjige “Božičnog čuda na Okitu“ autora dr. sc. don Josipa Mužića. Predstavljači knjige uz autora bili su dr. sc. fra Ivan Macut predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, koji je nedavno izabran članom Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog i neovisan katolički novinar i publicist g. Ivica Ursić, čiji je nezaboravan glas, oslonjen uvijek na Božjoj riječi, svjedočio vjeru u radijskoj emisiji „Nikad nedjeljom – uvijek nedjeljom“. Crkveni zbor iz Vodica izmjenjivao se u nastupima s mješovitim zborom Nadbiskupijske klasične gimnazije iz Splita voditeljice, profesorice č.s. Lidije Matijević. Milina za naše uši bile su izvedbe pjesama „Rajska kruno“ don Šime Marovića i „Ave Marija“ u izvedbi mladih klasičara Nadbiskupijske klasične gimnazije u Splitu, a „Zdravo zvizdo mora“, „Veliča“ te pučki napjevi crkvenog zbora iz Vodica. Svojim dojmljivim nastupom predstavio se publici, riječju, djelom i pjesmom, g. Josip Jole Mateša, samouki umjetnik, pjesnik i dramaturg, čije su vrijedne ruke i srčanost izgradili veliku repliku stare crkve iz 17. stoljeća na Okitu i školjku bisernicu s maketom nove, posljednje crkve na Okitu izgrađene 2007. godine, prema projektu domaćeg nadarenog arhitekta, akademika Nikole Bašića.
Što je dovelo autora, don Josipa Mužića do crkvice na brdu Okit, sagrađene sredinom 17.stoljeća, dva puta srušene i tri puta ponovno građene? Na ovo pitanje odgovor nam je ponudio fra Ivan Macut u svojoj vrlo lijepoj analizi teme iz knjige kroz devet njezinih poglavlja. Don Josipova želja je bila istraživati hrvatsku Mrijansku pobožnost poslije Drugog svjetskog rata, ali Okit, brdo čunjasta oblika na 135 metara nadmorske visine, samo tri kilometra zapadno od Vodica, ponudio mu je svoju sjajnu, čudesnu, emotivnu priču, gotovo zaboravljenu o znakovitoj kapeli posvećenoj Gospi od Karmela, koja je tijekom vremena nadograđivana, ali srušena do temelja u vihoru Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Vjernički puk nije mogao bez svojeg Karmela, a samo gorljiva vjera u narodu i upornost do tvrdoglavosti njezinih Pastira pobjedila je bezbožnu komunističku urotu i nova crkva je ponovno sagrađena. Podiže se i treća crkva Gospe Karmelske na Okitu. Povijest crkve na Okitu je nerazdvojna s pričom o neobičnoj pojavi stabla klena koji je rastao uz crkvu. „Na Badnjak bi se svake treće godine dogodila neobjašnjiva pojava. Od tri velike grane, procvjetala bi samo jedna grana koja je rasla prema crkvici. Pojava se događala redovito bez obzira na vremenske prilike, a u blizini grane koja je procvjetala osjećala bi se ugodna toplina. Ovaj fenomen je trajao od 1880. do 1950. godine kada je mržnja prema kršćanskoj vjeri i Bogu sjekirom uništila stablo klena isčupavši mu čak i korijenje“. Zanimljivo nam je ispričao fra Ivan Macut. Na mjestu starog klena sada raste novo stablo klena, ali čudo se nije pojavilo. Vjernički puk ne gubi nadu moleći se svojoj Gospi Okitskoj da opet dragi klen procvita. Ovaj znak jednog vremena, don Josip objašnjava u svjetlu Isusovih riječi iz Lukina evanđelja, gdje Isus prekorava svoje suvremenike da znaju čitati prirodne znakove vremena , a ne znaju čitati one znakove koje im on sam šalje, tako don Ivan zaključuje autorovim riječima: “Božićno cvjetanje klena upravo je takav znak darovan našem vremenu u kojem nevidljiva milost postaje vidljiva“.
Ivica Ursić vidi u stablu klena znak Božje prisutnosti i naziva ga „Simbolom hrvatskog naroda koji u najtežim okolnostima surađuje s Bogom i donosi plodove njemu mile. Sedamdeset godina događanja čuda mogu biti i usporednica sa sedamdeset godina babilonskoga sužanjstva. Klen posjećen iz mržnje prema vjeri pokazuje da Hrvate od Boga može odijeliti jedino mučeništvo, odnosno da će prestati biti svjedočki narod, tek onda kada ga se fizički iskorijeni.“ Ivica Ursić svoju istinu ukorijenjenu u čvrstoj vjeri svojih predaka potvrdjuje citirajući stihove pučke pjesme zapisane u knjizi “U srcu nam taj klen raste, cvate/i znaj dobro, draga sestro, brate/dok je vire, bit će našeg roda i mladog poroda.“
Autor knjige, dr. sc. don Josip Mužić zahvaljujući brojnim sudonicima večeri kao i svima koji su njegov vrijedan istraživački rad upotpunili zapisima i svjedočanstvima očevidaca, te prepričanim pričama mlađeg naraštaja koji čuvaju spomen na ovu nesvakidašnju baštinu, priznao je ne skrivajući zadovoljstvo učinjenog: „Ovo je zadnji čas da se sačuva spomen na sve ljude i događaje dok su među nama živi posljednji svjedoci. Ovo je ujedno i prilika da se tomu događaju dade i značenje koje mu pripada jer po svemu zaslužuje da bude odgovarajuće vrednovan kako u okvirima Crkve u Hrvata tako i u cijeloj Katoličkoj crkvi. Vjernici u Vodicama ponosni su na Božje milosti primljene na Okitu, a da su i zahvalni – svjedoči činjenica da je Okit i dalje mjesto žarke pobožnosti Gospi Karmelskoj“. Zaključio je don Josip, a kao potvrdu svojih riječi i cjelokupnog doživljaja večeri publika je uzvratila velikim pljeskom. Uslijedio je veličanstven Marijin hvalospjev “Veliča“ kao ushit i zahvala dragoj Gospi koja nas je večeras okupila oko svoje povijesne slike. Crkveni zbor iz Vodica snažno je otpjevao Marijin Magnifikat podržan glasovima oduševljene publike.
Na završetku teksta želim izraziti nadu kao što je to učinio fra Ivan Macut zaključujući svoje izlaganje ovim riječima: „Izražavam i nadu da će don Josip i dalje otkrivati i iz zaborava izvlačiti vrijedne trenutke, događaje i osobe iz naše hrvatske kulture i vjerske baštine te nas tako obogatiti i omogućiti nam da rastemo u znanju, a preko toga u ljubavi prema Bogu, katoličkoj vjeri i Crkvi i prema našem hrvatskom narodu“. Razgovori, duženje i neizostavna pjesma Vodičana se nastavila uz zakusku pripremljenu u dvorištu samostana.Voditeljica programa večeri bila je profesorica Margita Vučetić, članica Hrvatske udruge Benedikt.
Hrvatska udruga Benedikt/Margita Vučetić
