Glasanje i glasačko pregovaranje
Hrvatska se osamostalila i napustila bankrotiranu diktaturu pod čijom je čizmom trpila skoro cijelo jedno stoljeće. Iz Jugoslavije se izvukla krvavih gaća. Sada je suočena s vlastitim problemima koje može samostalno riješiti kad god nauči i odluči da je vlast tu da služi narodu a ne obratno.
Da bi mogla služiti narodu, vlast prije svega mora biti izbrana od naroda, ne izbrana od izabranoga dijela naroda, nego izabrana od velike većine ili cjeloga naroda, jer ako nije tako izbrana, onda je to manjinska vlast, ali ne u smislu da vladajuća garnitura ne posjeduje saborsku većinu nego se krpa s pojedincima, napr. s prebjezima iz opozicionih stranaka, kao što je to slučaj s Plenkovićevom vladom, nego manjinska u smislu da ju je na vlast izabrala manjina naroda kojega na taj način nelegitimno predstavlja.
Uspoređujući Hrvatsku sa zemljama u kojima je snazi zakon o obaveznom glasanju, Projekt Velebit je u svoj Prijedlog programskih načela uveo princip obaveznog glasanja za Hrvatsku.
Dvadeset i dvije države u svijetu imaju takav zakon. Među njima nalaze su Argentina, Australija, Brazil, Meksiko, Belgija, Grčka, Egipat, Peru, Tajland i još jedan broj južnoameričkih, afričkih i azijskih država. Centralni razlog za takav izborni sustav u većini tih država je nepostojanje demokratskih tradicija u narodu ili u velikom dijelu naroda.
https://www.pbs.org/newshour/politics/22-countries-voting-mandatory
Mnoge od tih država su bivše diktature, koje su tek pred par desetljeća prihvatile demokratski sustav a čije općinstvo nije još razvilo svijest o svom suverenitetu i o svojim demokratskim pravima i obavezama.
Zašto je onda Australija uvela obavezno glasanje, kada je to zemlja zapadne demokracije otkada ta kao takva postoji?
Baš radi Hrvata (između ostalih).
Zato što je Australija useljenička zemlja u kojoj značajan broj stanovništva sačinjavaju dosljenici poput Hrvata, a koji nemaju demokratske tradicije jer su doselili iz diktature gdje su proveli čitav život do useljenja. Dakle, da bi Hrvate stavila u ravnopravnu poziciju s onima koji su po svom nasljeđu, odgoju i tradiciji svjesni svoje političke moći, svi punoljetni građani moraju izaći na sve izbore, od onih za lokanu vlast, do onih za federalnu, pod prijetnjom kazne. Tako izlazak na glasanje nije samo građansko pravo nego i građanska obaveza, koju nitko ne bi trebao smatrati teškom, jer ako je teško izlaziti na lokalne, parlamentarne ili predsjedničke izbore koji se usput rečeno, ne održavaju svake godne, nego svake četvrte ili pete, koliko onda teška mora biti građanska obaveza ići u rat i ginuti za svoju domovinu.
Uzmimo za primjer Škotsku, koja posjeduje demokratsku tradiciju, gdje je radi toga na posljednje izbore izašlo 85% Škota. Usporedimo to s Hrvatskom, gdje od glasačkog tijela odmah otpada skoro milijun glasača izvan domovine, od kojih vrlo rijetki uopće imaju mogućnost glasati. Dodamo li tome da od onih koji žive u Hrvatskoj manje od 60% glasača izlazi na izbore, od kojih opet tek oko 30% glasa za stranku koja će biti nosilac vlasti, kroz takav izborni sustav, hrvatskom sudbinom odlučuje nekoliko manjina, uključujući i hrvatsku manjinu.
Ako je Australija uvela obavezno glasanje sa sve svoje stanovništvo kako bi hrvatski doseljenici bez usađenih demokratskih tradicija mogli biti ravnopravni s ostalima, zašto to Hrvatska ne može učiniti za svoje matično stanovništvo u kojemu nitko nema razvijene demokratske tradicije? Zašto Hrvatska ne bi uvela takav zakon za vlastiti narod, pa da joj vlast bude stvarno legitimna, a ne da ljudi koji su dobili 3 puta manje glasova nego što ja imam facebook frendova, odlučuju sudbinom višemilijunskoga naroda.
Povrh toga, Hrvatska je, za razliki od većine zapadnih demokratskih država, svoje državljane izvan Hrvatske pretvorila u otpadnike, nepoželjne ljude sa statusom koji su imali u Jugoslaviji kao neprijateljska emigracija. Doduše, hrvatska ih vlast više ne zove neprijateljskom emigacijom ali ih tretira baš kao da jesu, ne po posjetama hrvatske Predsjednice među iseljenike, nego po izbornom zakonu i načinu na koji se taj provodi.
Svi državljani zapadnih zemalja koji se nalaze izvan matične domovine imaju sve uvjete za glasanje, prilagođene njihovim prilikama. Australija, Velika Britanija, Sjedinjene Države i Kanada, napr., tu sekciju glasačkog tijela nazivaju expatriates*, a u te su uključeni vojnici na služenju raznih vojnih misija po svijetu, diplomati, turisti i svi drugi državljani koji na dulje ili kraće borave izvan svoje domovine. Za njih je omogućeno glasanje poštanskim putem u naprijed i do dva tjedna prije održavanja izbora u domovini, tako da im glasovi mogu biti prebrojani sa svima ostalima. Fracuski državljani izvan Francuske imaju neograničena glasačka prava, jednaka kako i svi Francuzi koji žive u Francuskoj.
Hrvatska koja je tolike godine proživjela pod stranom i neprijateljskom okupacijom, baš radi te strane vlasti ima velike brojeve iseljenika i izbjeglica, skoro polovinu svoga življa, mnogi od kojih su baš radi lojalnosti svojoj etničkoj domovini morali napustiti Hrvatsku, kako bi se spasili od progona pa i smrti. Zato bi Hrvatska prema Hrvatima izvan Hrvatske morala graditi posebno obziran odnos, obzirniji nego li druge države. Još povrh toga, svjedoci smo daljenjeg sve većeg odlaska Hrvata uz Hrvatske pa ne može biti svejedno ima li nas 4 milijuna ili 8 milijuna, bez obzira na mjesto boravka.
Radi svega toga Hrvatskoj je potrebna temeljita reforma izbornog zakona, temeljitija od one predložene referendumskim pitanjima, a pitanje je hoće li najveća interesna skupina u Hrvatskoj, koju se može nazvati vlastodržačkom, čak i taj referendum koji se ne dotiče uskraćenih prava Hrvata izvan Hrvatske, uopće odobriti, kako bi zaštitila svoje interese radi čega nitko u državi nema većeg konflikta interesa od njih, koji u zaštitu vlastitih interesa i reizbornosti obuzdavaju i priječe volju naroda, za što nema većeg primjera od onoga sadržanog u prijetećem odgovoru premijera Plenkovića Bruni Esih u Saboru, kada je na pitanje o prebrojavanju referendumskih glasova rekao: “Što se tiče ministra Kuščevića, vlada je donijela zaključak, ministarstvo provodi posao, povjerenstvo od 7 ljudi postoji, izbrojati će se i provjeriti svaki potpis, A VRIJEDITI ĆE I OD ONIH KOJI MOŽDA NE BUDU ŽIVI A POTPISALI SU”.
S tim u vidu, Projekt Velebit pod točkom 23. svoga nacrta Programskih načela “posebno drži kako valja izmijeniti Hrvatski izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom, manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:
a. uvesti obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske;
b. uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta;
c. ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori;
d. ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju ‘dijasporom’;
e. ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.
