Vjekoslav Krsnik: Vukovar drugi put brani Hrvatsku, sada od unutarnje agresije
Konačno se u liku vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave pojavio, i to na pravom mjestu, političar čistih računa, koji je hrvatskoj političkoj kasti imao hrabrosti baciti rukavicu u lice zagrmjevši s „dosta“. On praktički postavlja pitanje što je zajedničko Miloradu Pupovcu, Andreju Plenkoviću, Gordanu Jandrokoviću, Davoru Božinoviću, Mariji Burić Pejčinović, Draženu Bošnjakoviću, Veljku Đakuli, Vojislavu Stanimiroviću, Đorđu Čurčiću, Nikoli Milini, Draženu Jeleniću, kao i drugim vodećim HDZ-ovcima i SDSS-ovcima, ali i nekima iz ranijih razdoblja, poput Mladena Bajića, Dinka Cvitana, Stipe Mesića, Ive Josipovića, Zorana Milanovića, Vesne Pusić i Jadranke Kosor (poznate po izjavi da ne bi mogla prepoznati generala Gotovinu), te čitavom nizu političkih uhljeba na svim stranačkim i dužnosničkim razinama. Je li svima njima zajedničko da štite krvnike nevinih, silovatelje majki, kćeri i sestara, a blate, progone, procesuiraju, te osuđuju do smrti hrvatske branitelje, a za tu prljavu moralnu i izdajničku rabotu dobivaju plaće, nagrade i privilegije plaćene iz džepa hrvatskoga naroda kroz hrvatski državni proračun.
Kad je riječ o zastupniku srpske nacionalne manjine Miloradu Pupovcu, zašto se njega ne smije pitati, budući da je bio umiješan u slučaj dr. Ivana Šretera, kako je taj mirotvorac skončao svoj život, gdje je masakriran, tko je počinio taj zločin, tko ga je naredio, gdje su mu posmrtni ostatci. Tobože veliki borac za pravednost, ali samo kad su u pitanju samo Srbi koji su sudjelovali u velikosrpskoj agresiji. Milorad Pupovac već je eksponiran kao osoba koja zna detalje o sudbini dr. Ivana Šretera, ali se podlo skriva iza saborskog imuniteta i spriječava svaki pokušaj raskrinkavanja istine o tom tragičnom slučaju iz velikosrpske agresije.
Posljednji događaji na hrvatskoj političkoj sceni, u koju se uklapa inicijativa vukovarskog gradonačelnika, najava su ozbiljne političke krize, jer se radi o ispostavljanju računa za neučinkovitu državnu politiku u ovih četvrt stoljeća postojanja neovisne i demokratske hrvatske države. Prije svega radi se o zataškavanju brojnih ratnih zločina izvršenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i hrvatski narod, zbog čega je gradonačelnik Vukovara energično odlučio organizirati 13. listopada veliki javni prosvjed zbog izbjegavanja provođenja pravde koje su sustavno provodile vladajuće garniture. Početak takve politike počinje čak od predsjednika Tuđmana koji je pod pritiskom vodećih aktera u međunarodnoj zajednici morao pristajati na ustupke, kako bi ojačao međunarodni tek stvorene hrvatske države.
Klasičan primjer dokumenta iz tog razdoblja bilo je sklapanje Sporazuma o normalizaciji odnosa s tadašnjom SR Jugoslavijom, kojega je u Beogradu 1996. godine, dakle samo godinu dana nakon veličanstvene pobjede u vojnoredarstvenoj akciji Oluja, potpisao ministar vanjskih poslova Mate Granić. Ključni temelj koji pravno proizlazi iz duha tog sporazuma leži u činjenici da Hrvatska nije bila žrtva velikosrpske agresije, drugim riječima da se na teritoriju Hrvatske vodio građanski rat po čijoj definiciji nema naplate ratne štete. Nije problem u tome što je predsjednik Tuđman pod međunarodnim pritiskom bio prisiljen na takav ustupak, veći je problem u tome što su sve vlade nakon njegove smrti provodile politiku popustljivosti prema Srbiji, kao da je u Domovinskom obrambenom ratu Hrvatska bila gubitnik, a ne pobjednik. U Srbiji se politika, s izvjesnim izuzetkom u doba predsjednika Tadića i premijera Đinđića, i dalje vodi na temelju Miloševićeve politike u mirnodopskim uvjetima, što je dokumentirano Memorandumom 2 Srpske akademije nauka i umetnosti, a eskaliralo dolaskom na vlast četničke garniture na čelu s Tomislavom Nikolićem i sada Aleksandrom Vučićem.
Agresivnost srbijanske politike prema Hrvatskoj naročito je došla do izražaja prilikom službenog (?!) posjeta srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj kad je on usred Zagreba izrekao, bez bilo kakve reakcije s hrvatske strane, niz uvreda na račun domaćinske države, nezabilježnih u međudržavnim odnosima u Europi. Aleksandar Vučić, a u raznim drugim prilikama gotovo na dnevnoj bazi njegovi vodeći ministri, mogao se tako ponašati jer hrvatska politika nije riješila svoj unutarnji problem srpske nacionalne manjine. Nju već šest mandata u Hrvatskome saboru nelegitimno, iako legalno, predstavlja predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, jer za njega i njegovu velikosrpsku stranku glasuje samo 12 posto hrvatskih Srba osiguravajući ekskluzivnih tri zastupnika koji se po dnevnopolitičkoj potrebi priključuju vladajućoj stranci. Pored svega Milorad Pupovac je duboko umiješan u propast Tesla banke koja je trebala prvenstveno služiti hrvatskim Srbima u poslovne svrhe.S druge strane većinski dio hrvatskih Srba koji, za razliku od Milorada Pupovca, Hrvatsku smatraju svojom domovinom, što je dokazalo njih 9.000 boreći se u Domovinskom ratu protiv velikosprske agresije, nema svojih zastupnika u Saboru. Štoviše i 17.000 hrvatskih građana koji su se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao pravoslavci nisu priznati od hrvatske države koja im pod pritiskom politički izrazito agresivne Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj osporava pravo na vlastitu vjersku autonomiju. Bilo je samo pitanje vremena kad će taj politički čir koji pritišće hrvatsku javnost puknuti, jer je zatvaranje očiju i zataškavanje velikosrpskih ratnih zločina ne samo u Vukovaru, nego diljem Hrvatske prevršilo svaku mjeru. Štiteći velikosrpske zločine od sudskog progona stvorena je jedna vrsta nacionalnog političkog mazohizma, dok se istodobno proganjalo hrvatske heroje i branitelje, od kojih je preko 3.000 počinilo samoubojstvo.
Spomenuta politička kasta, dakle ne hrvatska politička elita, jer takvo nešto ne postoji, strahovito se uzbunila zbog inicijative vukovarskog gradonačelnika koji je kao hadezeovac osporio kritike da je prosvjed 13. listopada u Vukovaru politički motiviran radi destabilizacije Vlade. Sve se pokušava da se taj događaj minorizira, pa su čak otkazane sportske igre HVIDRE koje su bile najavljene tog datuma u Vukovaru, kojim potezom se hadezeovac Josip Đakić kao predsjednik HVIDRE pridružio u uvodu spomenutoj skupini. Braniteljske i druge udruge stoje međutim čvrsto iza inicijative Ivane Penave. Jednostavno nakon početnih pritisaka da se prosvjed otkaže nema više nikakvih dvojbi da će hrvatska politička kasta koja je četvrt stoljeća poslušno provodila politiku zataškavanja velikosrpskih ratnih zločina masovnim sudjelovanjem domoljubne Hrvatske dobiti političku poruku da s tom praksom treba radikalno raskinuti. Vukovar tako u mirnodopskim uvjetima dobiva priliku da, kao što je to bilo u ratu, obrani Hrvatsku ovaj put od unutarnje političke agresije kojoj je bio izložen svo vrijeme od herojske obrane grada.
Vjekoslav Krsnik
