TwitterFacebookPinterestGoogle+

DA SE NE ZABORAVI 1. listopada 1991. godine započela agresija na Dubrovnik i dubrovačko primorje

  • Written by:

Dubrovnik, grad pod zaštitom UNESCO-a je napadnut 1. listopada 1991. godine. Od 1971. godine grad je bio demilitariziran, u gradu nije bilo vojarni, vojske. Srbi su pripreme za agresiju započeli propagandom da treba obnoviti Dubrovačku Republiku s namjerom da ta republika postane sastavni dio velike Srbije. U Crnoj Gori je provođena antihrvatska propaganda kojoj je vrhunac bila informacija da će Hrvatska (30.000 ustaša!) napasti Crnu Goru zbog osvajanja Boke Kotorske. Ta huškačka kampanja se vodila pod nazivom „Rat za mir“. Boka Kotorska jest bila hrvatski teritorij, ali Republika Hrvatske nije nikada tražila povrat Boke Kotorske.

Agresija na Dubrovnik i okolicu započela je u rujnu. Prva faza agresije je bila izolacija Dubrovnika a druga zauzimanje Dubrovnika. Plan je bio da sve završi za 72 sata. U zaleđu Dubrovnika (Popovo polje, Trebinje) Srbi su bili u većini i oni su činili paravojne jedinice koje su vršili agresiju na Dubrovnik. Agresiju su izvršili JNA, JRM, JRZ, Teritorijalna obrana Crne Gore i paravojne četničke postrojbe.

Glavni zapovjednik napada na Dubrovnik u listopadu 1991. godine bio je potpukovnik Pavle Strugar. 30 000 teško naoružanih vojnika, 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, stotinjak zrakoplova te Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) pod zapovjedništvom admirala Mile Kandića.

Dubrovnik su branili Dubrovčani, dragovoljci iz Omiša, Kaštela, Sinja, Ploča, Metkovića, i Opuzena. 400 branitelja, kasnije 900 (962). Dubrovnik su na početku agresije branile 2 satnije (410 naoružanih ljudi te 70 ljudi u pričuvi), Kasnije će satnije ući u sastav novoformirane 163. brigade HV-a. Brigada je formirana 16. siječnja 1992. godine, broj 163 je simboličan jer je 6. prosinca 1991. godine, kada je bio najžešći napad na grad, 163-i branitelja su branila grad. Tijekom studenog 1991. godine Dubrovnik je branilo najviše 962 branitelja.

Početkom studenog 1991. godine u Dubrovnik je kao pojačanje stigla jedna satnija sastavljena od tri voda IX. bojne HOS-a u sastavu 4. brigade ZNG-a koja je u Dubrovniku ostala do kraja prosinca 1991. godine. Satnija HOS-a je dala veliki doprinos obrani grada, posebno 9 studenoga 1991. g.

Za vrijeme opsade, jedina veza Dubrovnika sa svijetom održavana je brzim gliserima prvog mornaričkog odreda Republike Hrvatske. Gliserima su dopremani hrana, lijekovi, pješačko naoružanje i streljivo.

Prvi zapovjednik obranegrada bio je pukovnik Ivan Varenina (napustio JNA) a kasnije je zapovjedništvo preuzeo general Nojko Marinković koji je, također, napustio JNA i priključio se obrani Hrvatske.

Opsada Dubrovnika je započela 1. listopada 1991. godine i trajala do 26. svibnja 1992. godine.

Početak i tijek agresije:
• Iz mjesta Ivanica u rujnu 1991. g. počinju agresorske provokacije pucanjem prema mjestima s većinskim hrvatskim stanovništvom – Gornji i Donji Brgat.
• 17. rujna 1991. g. započela pomorska blokada Dubrovnika.
• Od 26. rujna 1991. g. kreću stalni napadi na Župu dubrovačku i Konavle.
• 1. listopada 1991. g. započinje prvi opći napad na grad i Dubrovačko primorje. Nakon raketiranja odašiljača na brdu SrđDubrovnik je bio u komunikacijskoj blokadi. Istoga dana Dubrovnik ostaje bez električne energije i vode jer je agresor uništio trafostanicu u Komolcu.
• 1. listopada 1991. g. agresor je napao Čepikuće ali su ga pripadnici 116. brigade HV-a odbacili. Obrana Čepikuća pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravim imenom Nijaz Batlak), je izdržala sve do 24. studenog 1991. godine, kada je selo nakon žestokih i višednevnih bojeva osvojila JNA.
• 5. listopada 1991. g. okupirano je Slano, čime je znatno otežana logistička potpora Dubrovniku.
• 7. listopada 1991. godine, nakon pada jedne minobacačke granate ispaljene s neprijateljskog položaja, u Novoj Mokošici pred samim ulazom u atomsko sklonište, poginula su devetorica stanovnika, policajaca i pripadnika Civilne zaštite, što je bio najveći pojedinačni masakr tijekom rata na dubrovačkom području.
• 16. listopada 1991. g. agresor je okupirao Cavtat.
• 23. listopada 1991. godine, na Stari Grad su pale prve minobacačke granate 120 mm. Tom prilikom je uništen dio rive stare gradske luke te nekoliko kuća duž Straduna. Pogođene su palača Sponza, jezuitska crkva sv. Ignacija, zvonik franjevačkog samostana i crkve, gradski zvonik.
• 24. listopada 1991. g. agresor je okupiraoKuparei Srebreno.
• 25. listopada 1991. g. agresor je okupirao Donji Brgat, Gornji Brgat i Dubac.
• 31. listopada1991. g. konvojem Libertas u Dubrovnik stiže prva humanitarna pomoć.
• 1. studenog 1991. godine agresor je okupiraoZaton i Orašac, Dubrovnik je u potpunom okruženju.
• Do 20. studenog 1991. g. agresor je okupirao prigradska naselja Mokošicu i Novu Mokošicu, te manja naselja Rožat, Komolac, Šumet i Čajkovići.
• 6. prosinca 1991. godine, na blagdan svetoga Nikole izvršen je napad koji će ostati upamćen kao najžešće razaranje stare gradske jezgre Dubrovnika. Samo na Stari Grad palo je preko 2.000 granata, iako su gradske zidine i ostali spomenici nulte kategorije bili propisno obilježeni bijelim barjacima UNESCO-a.
Prilikom gašenja požara u hotelu Libertas, koji je bio pretrpan izbjeglicama, poginula su trojica vatrogasaca. Tog dana je poginulo četrnaest civila, a 52 ih je bilo ranjeno. Poginulo je i pet branitelja, od čega četvorica naSustjepanu koji je cijeli dan bio pod udarom topništva i pješaštva JNA.
• 26. svibnja 1992. godine počela je deblokada Dubrovnika, nakon pritiska međunarodne zajednice.. Agresor je zauzeo sve dominantne kote i visove s kojih će ih kasnije potjerati Hrvatska vojska u oslobodilačkim akcijama.
• U napadima od 8. studenog do 14. studenog te 6. prosinca 1991. g. na uže gradsko područje je palo oko 5.000 topničkih projektila, poginulo je 53, a ranjeno više od 180 civila i branitelja.

Oslobađanje dubrovačkog zaleđa od 1. lipnja do 1. studenog 1992.
Za obranu i oslobađanje Dubrovnika poduzete su vojne akcije: Čagalj, (7. lipnja do 26. lipnja 1991.) Tigar (4. – 13. srpnja 1992.), Oslobođena zemlje (23. srpnja do 12. kolovoza), Vlaštica (22- – 26. listopada 1992.) i Operacija Konavle (20 – 24. listopada 1992.).

Tijekom ratnih djelovanja u Dubrovniku, njegovoj okolici i prilikom čišćenja dubrovačkog zaleđa te aktivne obrane dosegnutih položaja poginula su 182 branitelja i 11 pripadnika Narodne zaštite iz Dubrovačko-neretvanske županije, te 235 branitelja iz postrojbi pristiglih iz drugih krajeva Hrvatske, te 92 civila.

Brojni su branitelji i civili tijekom ratnih operacija zarobljeni i odvedeni u logore Bileća u BiH i Morinj u Crnoj Gori.

Agresor je, također, napravio i veliku materijalnu štetu:
• U samom Dubrovniku su uništeni mnogi spomenici kulture nulte kategorije. Samo u jednom dvanaestosatnom napadu na staru gradsku jezgru teško je oštećeno oko 30% objekata.
• U Trstenom je zapaljen i gotovo u potpunosti uništen 490 godina stari arboretum.
• U potpunosti je uništeno 2.127 kuća, a 7.771 stanovnik je ostao bez krova nad glavom. Većina tih kuća je zapaljena i opljačkana.
• Opljačkana je i dubrovačka zračna luka u Čilipima. Iz zračne luke u Čilipima odnesena je sva vrlo vrijedna tehnika, rentgenski i uređaji kontrole leta, rasvjetna tijela za osvjetljavanje poletno-sletne staze, radiofarovi, agregati, vatrogasna vozila, radarski uređaji pa čak i pokretno stubište, a opljačkan je i aerodromski duty-free centar.
• Iz dubrovačke ACI marine odvezena je 51 jahta, dok ih je 171 potpuno uništeno.
• S konavoske stočne farme mljekare Gruda odvedena je sva stoka.
• Iz Župe dubrovačke je odvezeno kompletno postrojenje velike tiskare Ivo Čubelić.
• U Kuparima je opustošeno svih šest hotela VU Kupari iz kojih je opljačkano sve do golih zidova.
• U Orašcu je u potpunosti opljačkan nov i potpuno opremljen hotelski kompleks “Dubrovački vrtovi sunca” iz kojega je uz sve ostalo odvezen i vrijedan pogon kotlovnice.
• Samo na franjevački samostan “Male braće” upućeno je 37 projektila,
Ovo je samo dio materijalnih šteta koje je agresor (Srbi, Crnogorci, četnici i JNA) učinio.
U tvrđavi Imperijal na Srđu je stalna izložba Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik.

Marko Jukić/hu-benedikt.hr

Komentari