Refleksije  političkog sustava i funkcioniranja u njemu danas su vidljive praktički u svim djelatnostima u Hrvatskoj, a opća je neuređenost države, društva i javne scene dosegla gornju granicu prihvatljivosti s kojom se teško mladoj populaciji ostaje u Hrvatskoj. Malo je toga pozitivnog i vrijednog što se događa i bilježi bitno uz takvo totalno dominiranje političkih zbivanja, djelovanje političkih aktera, političko obračunavanje s neistomišljenicima, pojavljivanje prosječnih aktera, besmisleno izjavljivanje i uopće, političko selektiranje i kontroliranje apsolutno svega u Hrvatskoj.

Politička dominacija nad racionalnim potrebama stanovništva i stranački diktat nad stručno-znanstvenim logičkim promišljanjima, preplavili su Hrvatsku do razine amortizacije svih ključnih aktivnosti, poteza i odluka, gotovo potpunog zaustavljanja reformi, blokiranja ozbiljnijih promjena potrebnih Hrvatskoj i negiranja višestranačke razlikovnosti. Ništa više od toga nije bitno osim priklanjanja jednoj i jedinoj ideji koju zagovara i izgovara predsjednik stranke, a podanici bez vlastitog stava ili najčešće njegovog osobnog negiranja u javnosti (misli se na negaciju stava), natjecateljski  se potvrđuju kao poželjni sljedbenici.

Negacija suvremene Hrvatske

Uspostava takvog obrasca upravljanja Hrvatskom i jednosmjernog kanaliziranja odlučivanja prema samom političkom vrhu i praktički jednoj osobi, dovodi do blokiranja cjelokupnog sustava upravljanja i koncentriranja moći, u kojem su dopušteni i poželjni samo namješteni izljevi divljenja i potvrđivanja. Kao otprilike – njegova misao – naš put – iz poznatih i u knjizi objavljenih znanstvenih tumačenja izgovorenih misli koje same po sebi nisu ništa posebno značile, ali su narodu (masama) njihovo značenje imali potrebu pojašnjavati formalni znanstvenici partijske pripadnosti, negirajući pritom znanost, osobni integritet i elementarnu pamet.

Negacija je danas po istom obrascu još dodatno proširena na hrvatske nacionalne interese, hrvatski identitet i vrijednosti, očekivanja hrvatske mladosti, agresiju na Hrvatsku, vojnu pobjedu i oslobađanje zemlje, hrvatsko iseljeništvo i još puno toga što bi u suvremenoj Hrvatskoj trebalo biti neupitno svom njezinom stanovništvu, nezavisno od njegove različitosti po više osnova. Sužavanje političkog vrha i usmjeravanje prema njemu apsolutne moći, još veće posljedice ima u gospodarstvu, financijama, školstvu, znanosti, zdravstvu, kulturi, sudstvu i u brojnim drugim djelatnostima, koje sve više poprimaju oblike političkog funkcioniranja i prosuđivanja, umjesto stručno-znanstvenog.

Početna faza koncentracije moći u kojoj smo sada, zaista izgleda kao stvarna vladavina nad svime, a svjesnim se i planskim korištenjem prosječnih i uglavnom neobrazovanih kadrova iz spomenutog obrasca, nastoji učvrstiti. Problemi su hrvatske populacije pritom apsolutno irelevantni, odlazak mladih iz Hrvatske nebitan, stručnost samo dodatni teret, a glas razuma – neprijateljska propaganda. Silni raskorak između političke iluzije moći i objektivne svakodnevne stvarnosti vrlo nas brzo uvodi u sekundarnu fazu izgubljene realnosti u kojoj  postoje samo dva svijeta: njihov irealan svijet bezgrešnog vladanja s prosječnima, inače imunim na bilo kakve reakcije stručno-znanstvene javnosti i realan svijet s doživljajem složene svakodnevnice.

Razdvajanjem i raslojavanjem hrvatskog društva na taj se način stvara samo iluzija moći vladajućih, koja kao i svaka druga iluzija, ne može duže potrajati u sukobu sa stvarnošću, bez obzira na formalnu pozicijsku i kadrovsku pokrivenost i premreženost u državi i stranci. Privid hrvatske zbilje, slobode i dolazeće budućnosti, te ukupnog razvoja, opstanka i optimizma koji, neosporno, izravno i bez imalo osjećaja odgovornosti vladajućih za njegov ustroj usmjerava hrvatsku populaciju prema imigracijskim zemljama njihovih iseljenih predaka.

Irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti

Najjednostavnije rečeno, politička i ukupna moć generirana iz stranačkog vrha, hrvatska je suvremena zbilja i obični ju promatrači političkih prilika, a pogotovo mlađa hrvatska populacija, doživljavaju kao pokoravanje hrvatskog društva i njegovo svođenje u okvire potrebne samo i isključivo stranačkim interesima i pojedinačnim potrebama dokazivanja vlastite snage, moći, pravovjernosti, opstanka i nepogrešivosti. Priklanjanjem, pak, formiranoj iluziji moći, moguće je osigurati pozicioniranje, uključivanje u kontrolu proračunskih financija i apsolutnu političku zaštićenost, a uvjerenost u ispravnost svih njihovih postupaka na javnoj je političkoj sceni dokaziva i samo retoričkim potvrđivanjem s dovoljno osmijeha upućenih stranačkom vrhu koji se vide. Dovoljno za stabilnost, osobnu mirnoću i osjećaj moći, nedodirljivosti, ispravnosti i nezamijenjivosti.

Iracionalno građenje nepogrešivosti političkih odluka i postupaka odvodi pojedince, namještene željom i procjenom političkog vrha, u irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti u kojem nema odgovornosti, prihvaćanja dobronamjernih i stručno zasnovanih procjena i savjeta te ukupnog razumijevanja u najmanju ruku za većinu stanovništva složene hrvatske zbilje. Razdvajanje upravljačke elite od običnog puka u takvim je okolnostima očekivana posljedica, a stagnacija i razvojno zaostajanje samo su nastavak kontroliranog procesa nad Hrvatskom. Slučajnost? Teško razumljiva nakon svih zbivanja.

Utrošak je energije pritom prevelik, pa za djelovanje u općem interesu ponestaje vremena, snage, ljudi i volje, a procesi se oko nas odvijaju čistom inercijom, bez potrebnog planskog usmjeravanja. Opća je slika Hrvatske u takvim uvjetima poprimila obrise političkog mentoriranja o svemu, pa nije nikakvo čudo što Hrvatsku zaobilaze ozbiljnije strane investicije i što je visina financijskih doznaka hrvatskog iseljeništva na godišnjoj razina veća i vrjednija od njih.

Trajnost takvog modela vladanja ne može dugo potrajati, ali može ostaviti, i vjerojatno hoće, velike negativne posljedice po demografsku sliku Hrvatske, društvene vrijednosti, hrvatski identitet, vjerovanje u politički sustav i povjerenje u političke stranke, a na koncu i pojedince uključene u formalno političko djelovanje. Optimizam koji se traži od svih ostalih izvan stranačkog organizacijskog dohvata i posebno razumijevanje iluzije moći, uvijek je u osnovi opravdan, no ne može doći sam po sebi, već se uvijek treba poticati prepoznatljivim odlukama s vrha, postupanjima u kojima se vidi širi interes, izborom ljudi prema univerzalnim vrijednosnim kriterijima i uključivanjem stručne sposobnosti izvan vrlo često limitiranog stranačkog potencijala.

Nije  nemoguća misija kad se to želi…

Procjenjuje se kako bi se samo s nekoliko ključnih, strateških i prema ukupnoj hrvatskoj populaciji usmjerenih odluka, mogao vratiti toliko traženi optimizam, prekinuti gospodarska stagnacija, pokrenuti ukupni hrvatski društveni i prostorni potencijal, osloboditi građane bankarsko-financijskog stiska i vratiti vjerovanje u Hrvatsku kao zemlju u kojoj ima smisla ostati, boriti se i razvijati odnose sukladne uloženom trudu, obrazovnoj razini, odgovornosti, širini razumijevanja drugih (posebno slabijih i onih koji pomoć trebaju), altruizmu i uopće elementarnom ljudskom razumijevanju i postupanju. Nije to nemoguća misija kad se želi, Hrvatsku doživljava kao svoju zemlju i kad ti vlastita iluzija moći ne prekriva obzor ili kad ne slijediš interese drugih u stranačkom i regionalnom okruženju sasvim suprotne od idealizma utemeljenog na hrvatskim tradicijskim i civilizacijskim vrijednostima.

Međutim, uvijek ostaje isto pitanje i ista pomisao: Želi li se to uopće i kakvu to Hrvatsku zamišljaju nositelji zatvorene misli u isključivim stranačkim okvirima? Ne misle li, valjda, s vlastitom iluzijom moći kontrolirati i pokoriti vječnu ideju o hrvatskoj samostalnosti i slobodi, koju nikad u svom okruženju nisu mogli doživjeti, razumjeti, slijediti, zamisliti i za nju se u najtežim uvjetima i okolnostima boriti? Dajući pritom važnu ulogu u odlučivanju, tumačenju i javnom negiranju pojedincima sasvim suprotnih načela, s kojima je javni izazov hrvatskom puku prevelika negacija temelja nove hrvatske državnosti. Ne bi to bila u dugoj povijesti hrvatske borbe za samostalnost prva zabluda, niti prvo podcjenjivanje hrvatskog identiteta i ukupne snage, ali će vjerojatno biti zadnja u gospodarskim, društvenim i demografskim okolnostima u kojima se danas Hrvatska nalazi.

Može se kontrolirati stranku i izvršnu vlast podanicima i nagrađenim pripadnicima suprotnih političkih i svjetonazorskih načela u istim stranačkim redovima, može se postaviti čvrstu mrežu odlučivanja, može se sužavati krug ljudi koji odlučuju, može se sve usmjeriti prema samo jednom čovjeku i njegovom osjećaju, može se slijediti naputke zainteresiranih pojedinaca, grupa i organizacija, može se nesmiljeno obračunavati s drukčijim zamišljajem i u osnovi se puno toga može u iluziji moći. Privid svega toga što se može, ipak, postoji u dubini njihovih misli i osjećaja, a krajnje nezadovoljstvo ne mogu prekriti niti javni osmjesi, namještena mirnoća ili, pak, ushit okruženja koji postoji samo dok zadržavaš iluziju moći.

Previše je iskustva u strankama bilo upravo s takvim okruženjem, koje u konačnici prvo osjeti silazak i nestaje brzinom vjetra, slijedeći svoj sebični interes s drukčijom najavom. Uvijek, nažalost, ta nova najava ili nova pojava iz nekih glupih, interesnih i sebičnih razloga prihvaća takvo okruženje kao nastavak, nadgradnju i temelj vlastitog uspona. Zatvaranje začaranog hrvatskog kruga, rekli bi mnogi, koje ostavlja velike tragove.

Za naše koji dolaze…

Složili bismo se, puno se toga može u kratkom roku provoditi uspostavom moći, ali nikad to ne možeš prenijeti u cijelosti na većinsku populaciju i zadržavati kao dugoročno rješenje ili pak trajno, a naročito ne možeš pokoriti pozitivnu ideju koja kroz cijelu povijest postoji u većinskoj hrvatskoj populaciji. Pogotovo kad nisi dio nje. Prihvati li se to nezavisno od razloga potvrđivanja i formiranja iluzije moći jednostavnije je donositi ključne odluke, uvažiti racionalna rješenja utemeljena na stručnoj prosudbi i prihvatiti realnost. Povijest nas uči, pa čak i ova novija hrvatska, kako su se prihvaćanja nužnih promjena uvijek odvijala kroz političke sukobe uz nevjerojatnu strpljivost i tolerantnost hrvatske populacije koja cijelo vrijeme podnosi sve moguće zablude i sebičnosti, odlaske  i podcjenjivanja.

Uglavnom, strateške bi odluke trebale biti vezane za usmjeravanje akumuliranih sredstava u mirovinskim fondovima vezanim za drugi mirovinski stup, bogatstvo i idealizam hrvatskog iseljeništva, prostorni i društveni potencijal hrvatskog naroda, njegove znanstvene dosege, tradicijske vrijednosti i civilizacijske pomake, te redistribuciju državne uprave, ublažavanje birokratske stege i slično. Iluzija moći pritom neće biti od prevelike koristi. Želimo li Hrvatsku ostaviti našima koji dolaze…

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save