Dr. Zdenka Čorkalo: „Ponizno vas molimo, nemojte nas ne čuti…“
Da me je netko pitao može li ovakva nemogućnost postati mogućnost, da mi je samoj palo napamet to se pitati tijekom svih godina rata prikrpljenih na vlastitoj koži, prateći prvu crtu obrane u pokretnim kirurškim ekipama, ne bih se snašla u odgovoru. Poniznost je vrlina, moćna ljudska vrlina. Nema nagrade za tu vrlinu. Vukovarski gradonačelnik ponizno moli da se ne ponižava ponizne koji žele naći ono što nisu svojom greškom izgubili. Ponizni žele neka se i vidi ono što se zna. Neka im se olakša dok čekaju da se polegnuti križ uspravi na grobu ljubljenih im očiju. Odlučni Vukovarac odustaje od svih razgovora riječima koje su obučene u bolničku pidžamu pa su kao klimave stolice bez naslona, moli za nespajanje ničijih, zajedničkih loših strana. Život stvara nove radosti – to je istina, ali one ne mogu naći put do Vukovara, kao sljepac, koji ima iglu u ruci za pokrpati razderotinu, ali ne vidi uditi konac u ušicu igle. Ponizni ne traže svjetlo u mraku, nego da mrak bude mrak, a svjetlo svjetlo. Onaj tko je držao konce u dvije ruke neka ih premjesti i drži sve u jednoj, neka ih čvrsto stisne i ureže u svoj dlan. Bol će mu pokazati kako je svaka tuga otok sam za sebe, kako se ti otoci brojnošću ne smanjuju, kako svaki otok mora imati svoju svijeću, kao svjetionik, putokaz životu između neprepoznatih hridi.
Pamtim profesoricu iz jedne osnovne škole u Vukovaru, koju smo susreli pred dvadeset godina kad smo donijeli knjige i druge darove iz humanitarne akcije grada Splita, njezin suprug je odveden u „autobusu smrti“ i ubijen. Ona zna koji su njihovi učenici, tada niti dvadesetgodišnjaci, pretraživali po autobusu tko izlazi a tko ostaje u njemu. Profesorica zna da njezin suprug nije ponizno molio, nije uopće molio da se njega pusti. Ne može se sve moliti, a kamoli moljakati. Ni za tu vrlinu ne postoji nagrada.
Sada ti mladići imaju godina koliko i njezin suprug kad je ubijen, neki su joj kolege profesori. Oni se ne sjećaju tih slučajnih događaja na kojima su se samo usput zatekli.Slučajna zatečenost? Usput? Tko bi danas od njih u to povjerovao? Oni bi nekomu povjerovali da im se danas tako objasni razlika između ubiti ili ne ubiti.
Viđam oca ubijenog mladića koji traži svoje dijete i nikada ne govori da traži „ostatke“ od njega. Da će mu ponuditi bilo koju njegovu kost, i to će sahraniti kao tijelo. Može li itko, danas kad je mržnje manje nego onda, može li zamisliti da ga se ubije i muči zato jer su takva vremena. A zna se, dobro se zna da Zlo uvijek ima vremena za „svoja“ vremena. Ima vremena za smišljati opačine, prevrtati ljudsku povijest punu monstruoznih nedjela i iz nje vaditi uzorke…
Svi smo samo ljudi, važno je da nitko ne bude bog! Jer Bog ne stanuje u oholim elitama na zemlji ni u romantično obojenom proputovanju kroz svemoćno nebo. Bog stanuje u ljudskom srcu, zato ga Vukovar tamo i traži, uzdajući se da će umišljene dotaknuti običnost. Nije najgore biti običan. Najgore je ne moći se sagnuti u sebi.
Zdenka Čorkalo
