Verbalna velikosrpska agresija na Hrvatsku!
Gotovo se i ne pamti izgred na međunacionalnoj osnovi, a ako ih je bilo, onda se svode na velikosrpske provokacije u istočnoj Slavoniji
{jathumbnail off}Klevete protiv Hrvatske
Klevete na račun Hrvatske nižu se jedna za drugom iz redova srpskih političara u Hrvatskoj, najviših predstavnika Srpske pravoslavne crkve, ljevičarskih medija i isto takvih krugova intelektualaca. Učestalost optužaba, davanje medijske im pozornosti i izostanci reakcija na njih svjedoče da je gotovo riječ o sinkroniziranome pokušaju destabilizacije jedne posve mirne i neincidentalne Hrvatske. U Hrvatskoj nacionalne manjine koegzistiraju na vrlo zavidnome stupnju ostvarivanja prava, tolerancije i uvažavanja.
Gotovo se i ne pamti izgred na međunacionalnoj osnovi, a ako ih je bilo, onda se svode na velikosrpske provokacije u istočnoj Slavoniji. Više od dvadesetak nacionalnih manjina nema nikakvoga prigovora na svoj status, neke od njih Hrvatsku ističu i kao europski uzor uređenja međunacionalnih odnosa većine i manjina. S problemima takve vrste ne vrište ni Srbi u Hrvatskoj, no čini se da za njihove predstavnike nema te idile koju ne bi politikantski predstavili kao tamni vilajet.
Oni govore o progonu Srba, o protusrpskoj kampanji, reustašizaciji Hrvatske, nasilju, povratku u 1941. i u desetotravanjsku NDH… izmišljaju, zatim, anonimne prijetnje i općenito proizvode histeriju slično Jovanu Raškoviću u 90-ima. Kad bi danas sastav policije na rubnim područjima bio isti kao i 90-ih, uz ovakvu Pupovčevu ili Jovanovićevu ratno-psihološku pripremu opet bismo imali blokade prometnica. Možemo tek zamisliti kako bi govorili da je išta od toga istina.
Možemo tek pretpostaviti kako bi drhtala cijela zemlja da je hrvatski mladić ubio dvojicu srpskih kao što je nedavno srpski ubio dvojicu Hrvata uz psovanje ustaške majke. Klasičnom projekcijom, svoje nacionalističke ispade srpski predstavnici pripisuju Hrvatima ne bi li domaću i vanjsku javnost odvratili od prave istine.
Optužbe bez granica
U optužbama Hrvatske više nemaju granice. Milorad Pupovac optužio je čak i ljevičarskoga splitskog gradonačelnika Ivu Baldasara za urbani rasizam samo zato što nije dopustio u romskome trubačkom sastavu nastup u sklopu božićnoga blagdanskog programa u Splitu pa ispada da hrvatski katolici ne smiju više bez dopuštenja srpskih političara organizirati ni proslavu vlastitih blagdana.
Ministar školstva u Milanovićevoj Vladi, najpoznatiji po tomu što je bio nazočan ritualnome paljenju hrvatske zastave na beogradskoj Marakani i po slanju hrvatskih udžbenika povijesti na svojevrsnu recenziju četničkome vojvodi Tomislavu Nikoliću, žestoko se obrušio na dr. Nikicu Gabrića, inače ljevičarskoga političkog aktivista u Nacionalnome forumu, samo zato što jer Gabrić ocijenio da ministar Jovanović ne može provesti svoje reforme u školstvu jer ne može postići konsenzus. Jovanović je to pročitao kao Gabrićev nacionalistički napad.
Pupovac ne oklijeva svakoga dana u svojim nastupima optužiti Katoličku crkvu, HDZ, čak i Vladu (kojoj ne niječe dobre namjere, ali zamjera nedjelovanje), mnoge skupine i pojedince. Svake godine sve su žešće njegove poruke s božićnoga domjenka Srpskoga nacionalnog vijeća (nije jasno što on kao kumrovečki polaznik, pa samim time i ateist, ima uopće raditi na tom vjerskom okupljanju). Ponaša se i kao pravni ili povijesni ekspert, premda je daleko od tih struka, a najviše kao predstavnik službenoga Beograda te govori o potrebi povlačenja hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu.
Prekrajanje Hrvatske
Srpski je patrijarh u svojoj optužujućoj božićnoj poslanici za tobožnji progon Srba prekrojio Hrvatsku svevši ja na područje zapadno od famozne velikosrpske crte Virovitica-Karlovac-Karlobag. Pupovac, Jovanović, Irinej – s triju adresa istodobno pljuju po Hrvatskoj. Samo je hrvatskim političkim slijepcima to diskontinuitet u njihovu djelovanju. Očito je da za svu trojicu ne postoji tako dobro uređena i sređena Hrvatska koju će oni prihvatiti. Još 90-ih Pupovac je u vrijeme najsurovije agresije Srbije, JNA i Srba u Hrvatskoj na Hrvatsku te u vrijeme najtežih pokolja Hrvata, pokušao tu okrutnost svojih potisnuti lažima o navodnome hrvatskom prekrštavanju 14 tisuća pravoslavne djece, još tada je Srpska pravoslavna crkva blagoslovila agresiju i svaki zločin nad Hrvatima…
Naravno, nisu oni problem broj jedan u Hrvatskoj. Pravi problem su oni koji ne reagiraju na te povijesne podvale, a u opisu im je radnoga mjesta. Bilo je neke nade da će hrvatski predsjednik Ivo Josipović svesti Pupovčevu politiku na pravu mjeru i to prije nekoliko godina kada su se njih dvojica sukobila. Sukob je generirao Pupovac u svome projugoslavenskom i duboko protuhrvatskom „manjinskom” listu optužujući Josipovića za korupciju u slučaju Zampa. Tada mu je Josipović žestoko odgovorio nazivajući Pupovca etnobiznismenom.
Na žalost, ta osobna razina nije iskorištena da se i sa službene adrese razotkrije bit Pupovčeve „manjinske” politike u Hrvatskoj, čime se pokazalo da je Josipović daleko ispod potrebne državničke razine jer kod njega ne postoji prijeko, potrebna emocionalna i svaka druga identifikacija s narodom kojemu pripada i državom koju vodi. U tom pogledu, nema razlike između njega i premijera.
Danas sve ove verbalne, u biti velikosrpske, agresije na Hrvatsku ne bi bilo kad bi Hrvatska imala istinske državnike koji čvrsto stoje na obrani istine, činjenica i hrvatskog dostojanstva. Umjesto toga, i sami „državnici” zapravo se pridružuju Pupovcu, Irineju i Jovanoviću klevetama o tobožnjoj nacionalističkoj radikalizaciji Hrvatske pa se stječe dojam da većinski Hrvati i nemaju svog predstavnika na vrhu vlasti. Niti ih tko predstavlja, niti ih tko zastupa.
Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik
