Marko Ljubić: Kome su odgovorni hrvatski saborski zastupnici (I. dio)
Zbog dugogodišnjih rasprava o tome koga zastupaju saborski zastupnici, koje su snažnije nego prije nametnute tijekom zadnjih nekoliko mjeseci, nakon čitavoga niza prijepora o izjašnjavanju o nekim odlukama u Saboru, pogotovo pri odlučivanju o tzv. Istanbulskoj konvenciji, odlučili smo u dvodijelnoj analizi, a povodom inicijative Narod odlučuje, koja nudi rješenje da saborski zastupnici odgovaraju biračima umjesto predsjednicima stranaka, ozbiljno se pozabaviti čitavim nizom opredjeljujućih elemenata oko toga spora.
Prvo, kao i u svemu čemu se razumno prilazi, valja analizirati – kome stvarno odgovaraju današnji saborski zastupnici, te koliko su realne javne ocjene i nagađanja o tome da su neki od njih, ili većina iznevjerili one koji su ih izabrali?
Pa, da vidimo.
Pojmovi “narod” i “birači” nisu istoznačni, a morali bi biti
U hrvatskom Ustavu, u članku Prvom piše da “u Republici Hrvatskoj vlast proizilazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”. Drugim riječima, sve institucije s kojima se i pomoću kojih se ostvaruje vlast, vladanje i donošenje odluka, morale bi pripadati izvornom suverenu, narodu. Samo i jedino njemu.
A pojmu “narod” pojam “birači” nije uvijek ekvivalentan, iako birači čine dio naroda, niti su te dvije kategorije u Hrvatskoj danas ni iz bliza podudarne, jer u izbornom postupku se definira realizacija pojma političkog naroda, te od izbornog postupka isključivo ovisi je li neka skupina narod ili nije. Zašto se onda inzistira na sintagmi da će zastupnici odgovarati onima koji su ih birali i je li inicijativa Narod odlučuje zalažući se za to da zastupnici odgovaraju onima koji su ih birali, predvidjela model kojim će izjednačiti značenje pojmova narod i birači?
Upravo to ćemo vidjeti u ovoj analizi.
Zato je nužno analizirati značenje njihovog poziva i obećanja, jer, kako ćemo i vidjeti ovom analizom, upravo činjenica da zastupnici odgovaraju onima koji su ih izabrali, da provode politike koje samo njihovi birači žele, drži Hrvatsku okovanom i generira tolika zla u državno-političkom poretku.
Zašto se onda nudi alternativa, odgovarati biračima ili predsjednicima stranaka? I vrijedi li ta alternativa, je li ključna za rješavanje hrvatskih državno-političkih problema, odnosno, skriva li neku moguću opasnost? Dodatak pozivu da zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih izabrali a ne predsjednicima stranaka, usmjerava pozornost ljudi na jedan pravac, koji može zamagliti bit problema ako nije točan, te izazvati veće nevolje, a svejedno je što se tiče posljedica upravo na narod, je li to iz neznanja, ili promiče skrivenu namjeru inicijatora. Pa da vidimo s tim u svezi, kome trebaju odgovarati saborski zastupnici, kao pojedinačni članovi Sabora?
Temeljno načelo mora biti – zakonodavac, time i zastupnici odgovaraju hrvatskom narodu!
Temeljno načelo radi efikasnoga funkcioniranja nacionalne države, u okviru utemeljiteljskih ustavnih ciljeva države, mora biti – Zastupnici, svi, kao i cijeli Sabor mora odgovarati ukupnom hrvatskom narodu. To je nulto polazište u svakom pristojnom pristupu poželjnoga uređenja poretka.
O tome ne smije biti ni rasprave, inače se Sabor ne bi smio zvati, ni predstavljati kao ovlaštenik jedinoga suverena – hrvatskoga naroda.
Kako se postiže cilj da zastupnici u Saboru, svi, bez obzira na različite poglede na čitav niz pitanja, budu istinski i formalno i sadržinski, odgovorni hrvatskom narodu, te da se spriječi bilo kakva mogućnost da na njih utječe netko izvan hrvatskoga naroda, i da oni provode politike i nastoje postići ciljeve toga nekoga izvan hrvatskoga naroda? Bio taj netko neka globalna organizacija, strana država ili neki pojedinac?
To se ne može postići ni samim proglasima, ni samim definicijama, ni samim željama.
Zato se moraju osigurati instrumenti prethodne, a ne naknadne kontrole. Dakle, prevencija pri ulasku u Sabor, a to je jedino moguće – izborima, odnosno precizno utvrđenim i ozakonjenim modelom izbornih pravila.
Velika većina saborskih zastupnika danas provode politike samo svojih birača
Osnovna pogrješka, rekao bih tanak led, koji sigurno puca čim se nogom stupi na njega, jest poziv da zastupnici odgovaraju onima koji su ih izabrali, a da prethodno nije uspostavljen izborni mehanizam da odgovaraju ukupnom hrvatskom narodu, ili posve konkretno – da oni i njihove političke ponude budu izložene na izbor ukupnom hrvatskom narodu. Mehanizam, a ne želja ili naknadno moljakanje ili pozivanje na razum, moral ili savjest kao prigodom glasovanja o Istanbulskoj konvenciji, je element upravljanja bez kojega nema uspjeha. A jedini mehanizam je – izborna cesta. Cesta s koje se ulazi u Sabor. Inače, bez preventivne institucionalizacije dolaska u Sabor, tu nailazimo na sklizak teren i otvorenu mogućnost da je neki zastupnik spreman nacionalne interese zanemariti radi svojih dnevnih ili taktičkih interesa, te biti podložan utjecajima sa strane. Bilo to zbog ucjene iz prošlosti, njega, njegovih bližnjih, kao u hrvatskom slučaju bivših pripadnika komunističkoga poretka, bilo to zbog njegovog psihološkog profila o kojemu vode trustovi mozgova neprijateljskih interesa računa, bilo to zbog svakodnevnih interesa toga zastupnika. Ozbiljne države o tome vode računa i pokušavaju spriječiti takve mogućnosti još prije izbora ozakonjenim sustavom prevencije, i ne oslanjati se samo, niti približno na savjest potencijalnoga zastupnika.
Ne može državno-politički poredak počivati na pretpostavljenoj bezgrješnosti čovjeka!
Standarde u uređenom društvu ne određuje osobna savjest i moral pojedinaca, nego uređena pravila koja određuju nagradu i kaznu za poštivanje tih standarda, koji se zakonski i političkom odlukom usklađuju s tradicionalnim normama ponašanja i poželjnim efektima na temelju tih normi, a ne prema izazovu savjesti pojedinaca. Jer, računajući samo na savjest, bez izvjesne kazne prekršitelju moralnih i društvenih normi, obično se narodski rečeno može grješniku samo staviti soli na rep.
Naime, danas najveći broj saborskih zastupnika i provodi politike i zastupa stavove svojih birača, pa je to prvi prag sumnje u proglas inicijative Narod odlučuje. Ne može se naime kao promjena na bolje nuditi ono što – dokazano ne valja.
Evo kako:
PRIMJER SDP-a — Primjerice, ako pogledamo zastupnike SDP-a, jasno je svakome da oni doslovno, vjerno i uporno zastupaju, od kada su u Saboru u svim mandatima, vrijednosne elemente integracije nekadašnjega totalitarnoga režima u formi mutiranoga neojugoslavenstva ili današnjega regionalizma i neokomunizma u današnji famozni antifašizam, da je u toj mutaciji njihovih vrijednota ucijepljen i lijevo-liberalni globalizam, militantni ateizam, pa čak i pretežiti antiteizam, da su većinom skloniji osuditi hrvatske politike iz vremena utemeljenja države za strahote srpske agresije i oslobodilačkoga rata, nego pronaći u tome odgovornost agresora, jer su se konzistentno od lipnja 1991. godine zalagali za savez sa Srbijom u nekoj novoj formi Jugoslavije. S agresorom! Tu se izuzev modaliteta nije ništa promjenilo, kao ni njihovi glasači, odnosno izborno tijelo, koje će im uvijek za takve političke inicijative i namjere dati svoj glas, tko god bio na čelu SDP-a. To je jasno i moguće čak i matematički dokazati analizom izbornih rezultata.
Znači, SDP, odnosno njegovi zastupnici u većini vjerno zastupaju stavove svojih birača.
PRIMJER IDS-a — IDS također uvijek u Saboru zastupa stavove i očekivanja svojih glasača. To je snažna lijevo-liberalna i anacionalna pozicija kad su u pitanju nacionalne politike, te snažna autonomaška pozicija kad je u pitanju Istra, uz afirmaciju istrijanstva umjesto hrvatskoga identiteta, sa snažnim ateističkim i često antikršćanskim stavovima. Njima Sabor služi za nametanje isključivo njihovih pozicija ukupnom hrvatskom narodu, a istodobno odbijaju svaku mogućnost nadležnosti ukupnoga hrvatskoga naroda za politike koje provode u Istri. Takav IDS je posve prirodno strateški partner navodne ljevice u Hrvatskoj, a ako je kojim slučajem partner navodnoj desnici, to samo ukazuje da ta desnica zastupa u biti stavove anacionalnih političkih silnica. Oni ne mogu bez nužde drugačijega izbornoga sustava promijeniti svoj stav, jer im se uz sve ostalo to politički isplati, odnosno promjena politike im se – ne isplati.
Zašto bi mjenjali nešto što im donosi ugođaj i korist?
PRIMJER MOST-a — Most zastupa također snažne komunalne interese, jer su tako nastali, tako su se kandidirali i isključivo vode računa o promociji takvoga komunalnoga umjesto nacionalnoga pristupa državnim politikama, pogotovo jer su i sami više puta istakli da nemaju hijerarhijski uređen ideološki profil i vrijednosni sustav. Oni su anakronizam u politici, jer takve skupine nikada ne uspijevaju postati relevantne stranke, niti njihove političke ideje mogu ikada postati nacionalno relevantne bez obzira na broj osvojenih saborskih mandata, upravo zbog načina nastajanja. No, nitko ne može prigovoriti njihovim zastupnicima da ne zastupaju interese svojih birača. Kako su izabrani, tako se i ponašaju. I to je logično.
Zato manje više ispadaju politički nepismeni kad se razgovara o nacionalno bitnim pitanjima.
PRIMJER PUPOVAC — Pupovac, a on je u Hrvatskoj često primjer sporenja, također isključivo zastupa interese biračkoga tijela koje ga je izabralo. Možda čak i najeksplicitnije od svih. Ako pogledamo njegovu stranačku i institucionalnu kadrovsku strukturu, jasno je svakome, i to bez ikakvoga izuzetka, da je ta struktura isključivo oslonjena na pristalice političkog srpstva, koje je po definiciji izravna suprotnost samome postojanju hrvatske nacionalne države. I što se god može Pupovcu prigovoriti, a može puno toga s hrvatskog nacionalnog spektra, nikako mu se ne može prigovoriti da vara svoje birače.
Vjerno ih zastupa.
Zašto bi onda netko nudio promjenu takvoga Pupovčevoga ponašanja nudeći – odgovornost prema onima koji su ga izabrali?
Postavlja se onda pitanje – je li namjera i smisao postojeće inicijative i njezinoga poziva da zastupnici odgovaraju svojim biračima, referendumska potvrda ovoga što imamo?
I što totalno ne valja?
Vjerujem da namjera nije, iako sa sve manje utemeljenja što se više inzistira na njoj, ali ispada po sadržaju i proglasu inicijative da – jest i te kako.
Tu dolazimo do HDZ-a.
PRIMJER HDZ-a — Nema nikakve sumnje u javnoj percepciji da zastupnici, a ponajprije rukovodstva HDZ-a dugi niz godina, pri čemu valja izuzeti Karamarka, jer on nije ni imao mogućnost s rukovodeće pozicije relevantno upravljati državom i pokazati za što se zalaže njegov HDZ, ne zastupaju interese jednoga popriličnog broja ljudi koji glasuju za njih.
Ali, je li stvarno tako?
Jer, nema također sumnje da zastupaju interese najvećega broja svojih birača.
Kako to, reći će te?
Tako što HDZ, zbog dugogodišnjega vladanja Hrvatskom i na regionalnim i lokalnim razinama ima već razvijenu infrastrukturu stotina tisuća ljudi, koji svoje osobne interese ostvaruju podupirući samo – vlast, pa čak i kad su njihovi moralni, svjetonazorski i integrativni profili izravno sukobljeni izazovu vlasti i osobnoj egzistenciji. Ne nacionalne interese, ne bilo kakva načela, nego samo vlast, jer im je životni i egzistencijalni opstanak vezan za vlast, jer sve što jesu ostvaruju u egzistencijalnom i socijalnom smislu kroz vlast, a ne ostvarujući i realizirajući svoje, ili nacionalne i kršćanske ideje u okruženju. Dakle, ti ljudi će glasovati za svaki HDZ, desni, lijevi, centristički ili inkluzivistički, tko ga god vodio, jer izravno njihovi socijalni interesi ovise od HDZ-a, pa tako i od njegovog rukovodstva. Tu je praktični interes pretpostavljen dubinskim elementima osobnih ljudskih profila. Egzistencija iznad i ispred svega.
Drugi, manji dio, ali nikako zanemariv, HDZ-ovih birača, najčešće je u tjesnacu izbora između većega i manjega zla, pa se ti ljudi mogu nazvati – prevarenima, iako stvarno nisu. I oni znaju da ne mogu od ovakvog HDZ-a očekivati ono što žele, niti im može ispuniti očekivanja, ali glasuju za HDZ jer se boje SDP-a i tzv. ljevice, a upravo tu upadaju u stupicu, koju je vrlo izvjesno postavio sami poredak i vladajući režim, raspodjelom javnih pozicija, s jedne strane namjerno pozicioniranih javnih strašila s tzv. ljevicom, s druge strane navodnih boljih izbora oko HDZ-a, a iza kojih u biti stoje posve iste pozadinske strukture koje upravljaju svim procesima u Hrvatskoj. To se vidi pri usporedbi ključnih državnih odluka, a ponajviše prema izostanku interesa i zadovoljavanja ključnih nacionalnih očekivanja, koja se odnose primjerice na odnos prema simbolici, vrijednotama bivšega komunističkoga režima, odnos prema Drugom svjetskom ratu i nastalim srpskim mitovima, odnos prema kršćanstvu, odnos prema Srbiji, agresiji, reafirmaciji nacionalnih i povjesnih vrijednota. Dakle, i u ovome slučaju bi se razumno moglo reći da usprkos proglasima, koji kad je HDZ u pitanju daleko najviše odudaraju od javno percepiranih politika kad su na vlasti, i birači HDZ-a dobivaju ono što su očekivali i što su željeli. Dobiju, ili egzistencijalnu satisfakciju, ili mučnu satisfakciju da su izabrali manje zlo, jer, što god HDZ uradi, uvijek je tu pomisao – što bi tek bilo da su “oni” na vlasti?
Dakle, usprkos redovnom zgražanju na HDZ-ove političke odluke, činjenica je da većina birača dobije manje više ono što je tražila. I, nisu prevareni. Jer, tko svjesno pristaje na prijevaru, nije prevaren.
* U drugom dijelu ove analize pokazat ćemo opasnost od zablude sintagme da “zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih izabrali, a ne predsjednicima staranaka”, te ukazati na jedini model izbjegavanja te opasnosti.
