DA SE NE ZABORAVI Pokolj u Voćinu 12. i 13. prosinca 1991. godine
Srpske postrojbe su 12. i 13. prosinca 1991. godine pri povlačenju izvršile pokolj u Voćinu i Humu, pronađena su 43 leša. Četnici su razorili kuće Hrvata, gospodarske objekte te župnu crkvu Pohođenja Blažene Djevice Marije u Voćinu. Crkva je bila izgrađena u 15 stoljeću, u gotičkom stilu. Četnici su je koristili kao skladište streljiva i eksploziva kojeg su aktivirali te crkvu do temelja razorili.
Hrvatske snage su u večernjim satima 14. prosinca 1991.ušle u Voćin i zatekle zastrašujuće prizore četničkog zločina.
Zločin je dokumentiran od strane međunarodnih medicinskih stručnjaka. Na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba forenzičari su došli u selo nakon što su ga hrvatske snage oslobodile. Dana 19. prosinca 1991. godine forenzičari su objavili izvješće: pronađena su 43 leša: 15 ženskog spola (12 je imalo od 57 i 76 godina) a ostali su bili muškarci od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine. Ubijeni su vatrenim oružjem , sedmoro je bilo spaljeno a jedna je žrtva vjerojatno ubijena sjekirom,. Jedan od ubijenih je bio Srbin (S.N. 77 godina), po svjedočanstvu svećenika ubili su ga kada je pokušao zaštititi svoje susjede Hrvate.
„Zgrožen onime što je vidio u Voćinu, dr.JerryBlaskovich iz Kalifornije, voditelj liječničke forenzičarske ekipe koja je istražila zločin, posvetio je veći dio svojeg slobodnog vremena da bi preko medija upoznao prije svega američku javnost sa stvarnim stanjem rata u Hrvatskoj, o kojem su vodeći američki mediji pod utjecajem srpske propagande prenosili iskrivljenu sliku. Uvid u zatečeno stanje u Voćinu imao je i američki senator Frank McCloskey pa su članovi američkog Kongresa dobili istinito izvješće iz prve ruke.[6] Senator McCloskey nakon uviđaja u zločin u Voćinu koristio je riječ genocid da bi opisao djelovanje srpskih snaga u Hrvatskoj i kasnije u Bosni i Hercegovini i protivio se korištenju pojma građanski rat za srpsku agresiju, zbog čega je bilo došlo do nesuglasja između njega i članova njegove stranke, uključujući dužnosnike Clintonove Bijele kuće.“
Prema Dr. Blaškoviću, ali i prema izvještaju Amnesty Internationala, Stojan Nenadović Srbin star 77 godina, mučen je i ubijen jer je pokušao zaštiti susjede Hrvate. Zanimljivo je da ga“ Documenta – Centar za suočavanje sa prošlošću“ navodi kao srpsku žrtvu koja je ubijena oko 15.12.1991. od hrvatskih postrojbi.“
Srpska pobuna i zločini su pripremani više mjeseci. Dana 14. siječnja 1991. godine psihijatar Jovan Rašković je govorio na skupu Srba na Kometniku protiv hrvatske države. Srbi su skinuli hrvatsku zastavu sa zgrade šumarije i općine Voćin.
30. lipnja 1991. godine formirane su pobunjeničke brigade, u organizaciji JNA i Srpske demokratske stranke, na području Slavonije.
Početkom kolovoza 1991. godine u Voćinu je osnovan i postrojen 1. bataljun 12. slavonske brigade, sastavljen od Srba iz Voćina i okolnih sela. Nakon tih događaja u Voćinski kraj stižu organizirane formacije četnika iz Srbije („Beli Orlovi“ i „Srpski pokret obnove“ iz Čačka). Tijekom kolovoza Srbi preuzimaju civilnu vlast u Voćinu i započinju hapšenja, maltretiranja i ubojstva Hrvata iz voćinskog kraja. Do 13. prosinca 1991. godine ubijeno je 13 civila u Voćinu.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je podigao optužnice ali nije nikoga osudio za počinjene zločine u Voćinu i Humu!?
Danijel Medić, u vrijeme zločina dijete sa šest godina, je u svojoj 17-toj godini svjedočio protiv četnika Branka Olivera koji je pred njim ubio njegova oca. Evo dijela svjedočanstva:
„Svi smo bili u silnom strahu kada smo u podrumu čuli silne eksplozije i pucnjavu, a potom viku “gdje ste ustaše”, zatim lupanje kundakom o vrata podruma. U strahu smo izašli, a otac me vodio za ruku. Ispred ulaza na dvorištu je ležala baka Jaga Šimić u lokvi krvi. Mrtva. Ispred nas je bilo sedam ili osam maskiranih ljudi, naoružani, no prepoznao sam našeg susjeda Branka Olivera, ja sam se igrao prije s njegovom kćerkom. Derući se, zgrabio me za rame, otrgnuo ocu iz ruke i odvukao prema izlazu iz dvorišta, vičući “ti mali marš van”. Stajao sam u strahu i plaču kod ograde i gledao prema ocu. Oliver je potom prišao mojemu ocu i pištoljem mu pucao u glavu. Tada su i ostale iz podruma pobili… Kao punoljetan, tužio sam Olivera za ubojstvo mojega oca, no on se žalio i sud ga je oslobodio zbog pomanjkanja dokaza i nedovoljnog vjerovanja djetetu od šest godina – ispričao je Danijel Medić, dijete-svjedok jednog od najsvirepijih zločina nad Hrvatima kojemu sud nije vjerovao. Nikica Ivezić, preživjeli svjedok, u svojoj je izjavi naveo imena ubojica. Ipak, do sada nitko nije odgovarao za ovaj zločin…“ Izvor: članak Ivana Jakelića
Za zločin u Voćinu, odnosno određena ubojstva na 20 godina su do sada bili osuđeni Valentin Savić i Slobodan Bosanac, te doktor M.V. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine zbog počinjenja teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi nesavjesnim liječenjem bolesnika. Prema izjavi Ivana Đuzela, Valentin Savić je aboliran isto kao i Slobodan Bosanac.
Komentar urednika: Sramotno hrvatsko pravosuđe!
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: dogodilose.com (Spomenik voćinskim žrtvama domovinskog rata)
