Zoran Čapalija: Dan kada je pao prvi hrvatski borbeni zrakoplov
Iz visoko pozicioniranog izvora saznajemo kako će predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uskoro sazvati hitnu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost radi pada prvog hrvatskog borbenog zrakoplova 15. siječnja 2019. na prostoru Hrvatskog sabora, a radi bitno umanjene zračne sigurnosti. Jednim od dva zrakoplova doniranih od komunističke partije sa zemlje je upravljao ministar obrane kojom prilikom je došlo do pada zrakoplova. Kako je zrakoplov bio u bespilotnom obliku upravljanja nije bilo ljudskih žrtava. Sreća što je u tom trenutku sabornica, a kao i uobičajeno, bila gotovo prazna pa su izbjegnute ljudske žrtve. Priča se kako će radi velike materijalne štete predsjednik stranke “levata“ opet postaviti pitanje „ Di su pare“. Da tragedija bude još veća netko je odmah iz srušenog zrakoplova ukrao radio s crnom kutijom pa će tako biti gotovo nemoguće rasvijetliti ovaj događaj.
Situacija u sabornici toliko je kulminirala da je premijer želio jednostavno preći preko mosta no zaustavio ga je sinjski alkar stajući u sridu, bojeći se urušavanja mosta radi njegove već bitno uzdrmane strukture.Zbog delikatnosti događanja mediji samo polu-izvještavaju o događaju kako se situacija ne bi bitno usložila. Hrvatski puk ostao je zgranut događanjem, a još više činjenicom kako s mjesta događaja nije izvještavao Andrija Jarak. Inače predstavnici izvansaborskog kluba sirotinje poslali su apel sabornicima za smirenje situacije s naznakom kako će to, a ako i uvijek do sada, platiti hrvatska sirotinja te to neće utjecati na primanja zastupnika. Oduševljeni sabornici svesrdno su prihvatili ovaj prijedlog.
Tijekom ovog zajedanja jedan od zastupnika manjinaca upitao je kada će se u „sudstvo“ uvesti jezici manjina. Neki kažu da bi to s obzirom na broj sudova i broj nacionalnih manjina u RH dovelo do znatno većeg zapošljavanja dok drugi smatraju kako je to nemoguće jer će u Hrvatskoj uskoro ostati samo saborski zastupnici i lideri političkih stranaka. Prema njima to bi značilo novi uvoz jeftine radne snage iz „visoko razvijenih zemalja regiona“. Brojni odlasci mladih i stručnih ljudi u inozemstvo zabrinuli su i poslodavce koji se čudom čude kako mladima nije dovoljna plaća od 2.500 kuna pa nad kruhom traže pogaču odlazeći u inozemstvo. Pojedinci smatraju kako bi se u cilju rješenja nedostatka radne snage trebalo radni vijek produžiti do 75 godina jer bi se time ušparala znatna sredstva mirovinskog fonda. Opravdanje svoje teorije objašnjavaju činjenicom kako mladi i tako ne žele ostati u Domovini te zaključkom kako će manje radnika odlaziti u mirovinu, a oni koji odu u mirovinu neće dugo opterećivati mirovinski fond. Svojoj teoriju potkrepljuju geslom: „Napustimo emocionalno – djelujmo racionalno“.Porastom rastava braka i legalizacijom isto-spolnih zajednica i legalizacijom pobačaja stvorit će se preduvjeti za brzi demografski razvoj pa će tako problem nedostatka radne snage biti riješen zauvijek.
Nije moguće ne spomenuti oduševljenje gospode iz kontejnerskog modela prehrane nakon uvođenja razvrstavanja otpada. Navode kako im je to znatno olakšalo rad i sačuvalo visoke vrijednosti namirnica i zahvaljuju „čudovitom Milanu“ na vrlo brzom provođenju odluke o razvrstavanju otpada. To im je omogućilo brži rad pa tako i obilazak više kontejnera. Oni također pozdravljaju sve veći broj fontana jer tako konačno dobivaju potrebitu higijensku infrastrukturu. Iz dana u dan Milanu sve više raste rejting, a kako i ne bi kad on jedini zapošljava i to 365 dana u godini. Zlobnici kažu da u cijeloj Švicarskoj nema toliko zaposlenih kao u Holdingu. Cijene Holdinga toliko su pale da i sirotinja s oduševljenjem žuri platiti račune. Više gotovo da i nema neplatiša. Zato ne čudi što mnogi čudovitog Milana nazivaju Delaj Lama i zagovaraju podizanje njegovog spomenika na nekoj vrlo atraktivnoj Lokaciji. Oni najvatreniji rado bi maknuli Jelačića i na Trg postavili čudovitog Milana i to s pogledom usmjerenim prema Peščenici.
Sva silna postignuća vladajućih elita i to bez bilo kakvog favoriziranja pojedinih nakupina gotovo i nije moguće nabrojati. Situacija se toliko popravila da radništvo može cijele dane provoditi na terasama kafića i restorana, a istovremeno BDP raste stopom na kojoj nam zavide i najmoćnija svjetska gospodarstva.
Tko ne bi volio živjeti u takvom raju?
Zoran Čapalija – Čaplja
