DON MARINKO MLAKIĆ: Dobro i loše vino
(2. nkg-c, 2019.)
Ove nedjelje pred nama je evanđeoski tekst o svadbi u Kani Galilejskoj. Isus je na svadbi zajedno sa svojom Majkom i učenicima. Kada je uzvanicima ponestalo vina, na poticaj svoje Majke, on čudesno vodu pretvara u vino.
Za ovaj i slične događaje evanđelist Ivan izvorno koristi riječ znamenje, a ne nama uobičajenu čudo. Čini to s namjerom da našu pažnju skrene s površnog čuđenja radi neobjašnjivosti događaja na njegovo unutarnje značenje, na znakovitost koju on u sebi nosi. Ivan piše: “Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.“ Ovo znamenje, kao i sva ostala čudesna djela, otkrivaju nam dakle Isusovu slavu. Svrha im je da oblikuju našu vjeru u njega. Da nam otkriju tko je on i kakav stav prema njemu zauzeti.
Znakovito je najprije da Isus prvo čudesno znamenje čini na svadbi, te da vodu pretvara u vino. Vino ovdje označava Božju milost koja nam je potrebna za pravu radost. Svadba bez vina ne samo da je grozna sramota za domaćina nego potpuno gubi svoj smisao. Dojam ispraznosti dodatno pojačavaju prazne obredne posude za čišćenje. Sve to silno ističe prazninu i tugu ljudske duše koja ne živi od Božje milosti. U takvom stanju mnogi traže utjehu u opijanju, u kojem im je dobro i loše vino. Razumljivo, kad je pijan, čovjek gubi kriterij što je dobro a što nije. Loše vino predstavlja sve one stvari i pojave u kojima čovjek pronalazi lažnu radost.
One u sebi ne moraju nužno biti grješne, ali nemaju moć da čovjeku pruže trajnu i potpunu radost. To može samo Bog. U zemaljskim dobrima možemo otkrivati radost samo onda kada ih shvaćamo kao dar Božji, a nikako kao jedini izvor radosti za nas. Tada se lako pretvore u idole koji nas zarobljavaju u ispraznost.
Bez Boga i Božje milosti ljudi su svedeni na to da u pijanstvu i lošem vinu traže radost i utjehu. Životi i ponašanja ljudi, osobito današnje svadbe i sva druga slavlja, koja se redovito pretvaraju u pijanke i dernjavu, jasno to pokazuju. Unatoč tomu danas mnogi, a među njima i pojedini kršćani, pod utjecajem potrošačkog i uživalačkog mentaliteta, drže kako naša vjera priječi čovjeku da uživa u pravoj radosti. Nije li to nasjedanje na podmukao trik ideologa potrošačke (ne)kulture koji parazitiraju na ljudskim zabludama o sreći i radosti?
Znamenjem u Kani Galilejskoj Isus nagovještava svrhu svog mesijanskog djelovanja. On dolazi da ljudima objavi potpunu radost. Radost koja neće trebati ni loše vino, ni opijanje, ni bilo kakvo drugo stimulativno sredstvo koje bi nam trebalo pomoći da pobjegnemo od nepodnošljive stvarnosti. Bog je čovjeka stvorio za radost. Što više, on sve čini da nam podari svoju radost i da naša radost bude potpuna. U tome je svrha ovoga znamenja. Bog u Isusu Kristu ne dolazi k nama da sudi i kažnjava ljude već da im otvori pristup u svoju slavu u kojoj jedino možemo pronaći istinsku radost. Zato Isus čini prvo znamenje na svadbi. Svadba je redovito najradosniji događaj u ljudskom iskustvu. U Svetom pismu često se uzima kao paradigma nebeskog zajedništva i radosti s našim nebeskim Ocem za njegovim stolom.
Znakovito je nadalje da svoje prvo znamenje Isus čini na nagovor svoje Majke.
Ona dobro zna da on ima božansku moć i volju da ljudima pomogne u svakoj nevolji i žalosti. Ta zato je i došao među nas. Marija svojom vjerom ukazuje apostolima, a tako i nama, na Isusa kao Mesiju. Očituje nam vjeru s kojom mu i mi trebamo pristupati. „Što god vam rekne, učinite!“ Te njezine riječi podučavaju nas da je Isus onaj koji donosi pravu radost i da ga zato treba slušati. One daju naslutiti kako Božje naume često do kraja nećemo razumjeti. I tada treba vjerovati.
Štoviše, baš tada! Jer tu se vidi koliko zbilja imamo povjerenja u Boga. Ili ga možda ucjenjujemo slabom vjerom tražeći znakove i čudesa povrh ovih koje nam daje.
Isusovi učenici tada povjerovaše u nj. Povjerovali su jer su se osvjedočili u njegovu slavu. Uvidjeli su da on ne nudi tek nešto ljudsko, površnu radosti ili senzaciju. Isus dolazi od Boga. On ima moć obogatiti čovjeka Božjom slavom.
Istina, njihov put vjere ovdje tek započinje. On će ih voditi kroz mnoga iskušenja.
Suočavat će ih s vlastitim zabludama i predrasudama, s njihovim sklonostima da poput svih nas u lošem vinu traže svoju radost. Ali važno je biti na pravome putu. Vjera je proces koji traje, cijeli život.
Znamenje u Kani Galilejskoj pokazuje nam da je Isus Krist donositelj prave nebeske radosti. Tu je i njegova Majka Marija. Ona nas ohrabruje da u svakoj nevolji slušamo njega i činimo sve što nam on kaže. On će uvijek naći načina da duboku prazninu naše duše ispuni svojom radošću.
Don Marinko Mlakić
