DA SE NE ZABORAVI Bitka za Pakrac (1.-3. ožujka 1991. godine)
U Pakracu su aktivni policajci srpske nacionalnosti i mobilizirani rezervisti razoružali policajce hrvatske nacionalnosti i zauzeli policijsku postaju 1. ožujka 1991. godine. Bila je to oružana pobuna Srba koju je vodio Srbin Jovo Vezmar (zapovjednik policijska postaje). Sve oružje namijenjeno rezervnom sastavu policijske postaje je dano Srbima iz Pakraca i okolnih sela.
Sa zgrade policijske postaje i zgrade općine su skinuli hrvatske zastave i postavili zastave Republike Srbije. Na zgradu Skupštine općine su izvjesili i četničku zastavu.
Slijedećeg dana, 2. ožujka 1991. godine, Specijalne jedinice MUP-a RH su razoružale srpske pobunjenike, 32-a su razobili (kasnije su pušteni). Pobunjenici su se raspršili u okolna srpska sela. Hrvatska policija nije mogla razoružati pobunjenike jer se umješala JNA koja je na pakračke ulice izvela oklopna vozila a iz Bjelovarske vojarne je upućeno 10 tenkova u Pakrac. Tako su snage JNA zaštitile pobunjenike u Pakracu i okolnim srpskim selima. Pobunjeni Srbi su s okolnih brda pucali po Pakracu, spremali su novi pokušaj zauzimanja policijske postaje pa su u Pakrac upućene nove policijske snage. Kada su autobusi s policajcima stigli u Pakrac napadnuti su s okolnih brda. Puškaranje je trajalo cijelu noć.
Srpska demokratska stranka (SDS) je vodila sve akcije u Pakracu. Pakrac je bio zamišljen kao središte SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju i zbog toga je izvedena oružana pobuna. Tijekom obrane Pakraca (u ožujku 1991.) od srpskih terorista ranjena su tri policajca.
Skupštine Općine Pakrac, u kojoj su uglavnom bili Srbi, je 22. veljače 1991. godine izglasovala pripajanje takozvanoj SAO Krajini. Ustavni sud Republike Hrvatske je poništio tu odluku, 28. veljače 1991. g.) a slijedećeg dana (1. ožujka) su pobunjeni Srbi izvršili oružanu pobunu zauzimanjem policijske postaje.
Dana 4. siječnja 1991. godine su pobunjeni Srbi osnovali Sekretarijat unutrašnjih poslova SAO Krajine. Pobunjenici u Pakracu su se željeli izdvojiti iz MUP-a RH i priključiti SUP-u SAO Krajine pa su izvršili oružanu pobunu 1. ožujka 1991. godine.
U Pakracu je primijenjena srpska taktika (koja je kasnije bila uobičajena): prije akcije pobunjenika, izazivanja incidenta, srpsko stanovništvo bi se povuklo iz grada (mjesta) pa bi se kasnije vratilo. Dio srpskog stanovništva je 2. ožujka 1991. napustio Pakrac (dolazak specijalaca) i otišao u okolna srpska sela da bi se kasnije vratio. Tako se stvarala slika ugroženosti Srba. Iz Pakraca je u „zbeg sa srpskim narodom“ otišao i Veljko Džakula, čelnik lokalnog SDS-a, koji se u Pakrac vratio tek 9. ožujka.
Kad je hrvatska policija stigla u gradsko središte, po njima su iz pješačkog oružja zapucali pobunjeni srpski policajci s položaja na brdu Kalvariji i s položaja u gradu. Hrvatske su postrojbe uskoro doznale da srpski pobunjenici spremaju još iste noći novi i snažniji napad na policijsku postaju. Radi sprječavanja terorista da ponovno zauzmu postaju i radi obrane Pakraca, u Pakrac su upućena dva autobusa hrvatskih policajaca. Oko 18 sati su autobusi bili u Pakrac. Čim su policajci izišli iz autobusa na njih su teroristi (pobunjeni Srbi) s okolnih brda pucali iz vatrenog oružja. Također, na policajce se pucalo, iz strojnice, s tornja pravoslavne crkve.
Uvečer 2. ožujka, došlo je do razmjene vatre, zapravo manjeg incidenta između pripadnika hrvatske policije i JNA, prvoga takva slučaja u Domovinskom ratu. JNA je u Pakracu prvi put primijenila taktiku „tampon-zone“, ali je bilo očito da štiti pobunjenike, teroriste, jer je na taj način onemogućila razoružavanje terorista koji su se povukli iz Pakraca u okolna brda i sela. Nakon niza razgovora situacija se smirila pa je JNA povučena s pakračkoga područja, 18. ožujka.
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: braniteljski-portal-narod.hr, HKV
