Velečasni Sudac: Čovjek koji na brzinu želi do cilja, teško može prepoznati kvalitetu
Zasićenost koja danas vlada kod ljudi postaje sastavnim dijelom života. Ona se očituje u svim aspektima života, a ponajprije u medijskom informiranju, te rađa brzinom i površnošću. U svijetu u kojem je svima potrebno sve više i više informacija ponovno otkrivamo vrijeme, jer ga toliko trošimo saznajući novosti, ali ne znamo što se točno događa. Što više, što brže i, po mogućnosti, sve odjednom temeljni je način na koji se danas nude vijesti.
Što je u svemu tome kvaliteta, a da ne govorimo istina, te je li ju uopće takvim pristupom moguće prepoznati? Čovjek koji na brzinu želi do cilja, koji ne nalazi vremena za promatranje, upijanje, učenje, razmišljanje, strpljivo čekanje i proživljavanje, a da ne govorimo o molitvi, teško može prepoznati kvalitetu. Problem se sastoji u tome što je stvarnost složena – osobito društvena i globalna stvarnost. Postoji napast jednakoga reagiranja na površne vijesti kao i na one koje sadrže kvalitetu, ali svakako traže više zauzetosti i vremena.
Daleko smo od ponovnog otkrivanja suštine novinara i novinarstva. Iako ljudi žele znati odgovore na suštinska pitanja, ne samo što se događa, nego i zbog čega se nešto događa, u medijima se danas nude isključivo ‘instant’ vijesti, ali ne i stvarna analiza i suština problema i stvarnosti koja stoji iza pojavnoga.
Stvarni problem novinarstva danas gubitak je kakvoće i ropstvo brzini informacija. ‘Instant’ vijesti možda mogu biti od pomoći u nekim situacijama, ali ne i kad su posrijedi vrijednosti, odnosno, teme koje zahtijevaju daleko dublju raščlambu. ‘Instant’ vijesti opterećuju um banalnim, nepotrebnim informacijama te usložnjavaju način na koji doživljavamo stvarnost, jer počinjemo misliti kako upravo te stvari zapravo predstavljaju prioritete u vijestima. Posljedica je toga ‘pretilost uma’ ili zasićenje.
Za sve je potrebno vrijeme. Imati vremena, ali i htjeti pročitati kvalitetnu knjigu, studiju ili analizu, zahtijeva napor. Trend i navike današnjega prosječnog čovjeka, a posebno mlađih, pokazuju naznake da će trebati još puno motivacije za ‘zdravu hranu pretilih umova’. Stoga bih, s pravom, ovu prosudbu mogao završiti ‘konjugacijom’ glagola pisati:
‘Ja pišem, ti pišeš, on piše, mi pišemo, vi pišete, oni ne čitaju!’
