Ženska klapa Luše – novi ukras dalmatinske klapske pisme
Rodilište dalmatinske klapske pisme je konoba, ali izvorište sveukupnog našeg “a capella” pjevanja zasigurno treba pronaći u crkvenom pučkom izričaju kojeg su gajili naši stari težaci. Uostalom, mnoge naše klape nastale su upravo od članova nekadašnjih pučkih skupina, koji su s podjednakim guštom pjevali i Bogu i čovjeku. Možda su najljepši primjer Pivači Salone, pučki pjevači iz Solina, čije je duhovne i svjetovne, odnosno crkvene i klapske napjeve, sakupio i snimio na vrijednom dvostrukom nosaču zvuka pokojni Ljubo Stipišić Delmata.
Upravo na tom tragu svjedočimo i danas takvoj sinergiji u Splitu, u župi svetog Ivana Krstitelja na Trsteniku, gdje je od članica vrlo kvalitetnog mješovitog zbora Krstitelj nastala ženska klapa Luše.
Crkveni zbor Krstitelj većinu pjesama izvodi “a cappella”, što je danas rijetkost jer većina crkvenih zborova (pogotovo ovakvih manjih) pjeva uz instrumentalnu pratnju, najčešće orgulje. Voditelj zbora, ali i klape, vrijedni je Marko Šimić, koji sa dvadesetak talentiranih mladića i djevojaka svake nedjelje časti vjernike pjevanom večernom misom, svojevrsnim malim “a capella” koncertom.
Možda je upravo taj klapski pristup zborskog pjevanja i bio katalizator osnutka ženske klape, koja se u vrlo kratko vrijeme nametnula kao vrlo perspektivna i kvalitetna pjevačka skupina.
Ela Jurić Duvnjak, koja u klapi pjeva drugog alta, ispričala je lijepu priču o Lušama, a ovako je sve započelo:
Bio je kraj 2016. godine. Marko je već neko vrijeme razvijao ideju o osnutku ženske klape kada ju je odlučio podijeliti s 8 članica zbora, budućim članicama klape. Rekao nam je da u nama vidi potencijal i da želi krenuti s nečim novim, s nečim velikim, da želi osnovati žensku klapu. Sve su cure entuzijastično prihvatile ideju. Tada je počela naša klapska avantura. Krenuli smo s klapskom „abecedom“, vrijedno se nalazili u prostoru crkve koju nam je župnik dao na korištenje, otkrivali sve što u sebi krije klapsko pjevanje.
Marko bi nas tu i tamo pohvalio, ali nismo to uzimali previše k srcu, jer ipak je to naš prijatelj i voditelj pa je, vjerojatno zbog toga, malo slatkorječiv. Kako je vrijeme prolazilo, tako je i naše pjevanje zvučalo sve skladnije a naša je sinergija sve više jačala.
A kako je klapa dobila ime? Otkud inspiracija za ime Luše?
Bilo je tu mnoštvo prijedloga, manje i više lijepih, manje i više šaljivih. Onda smo jednoga dana našli inspiraciju u pjesmi “Zlata jemaš, dare primaš” u izvedbi Okteta DC. Jednoj je od članica zapela za uho riječ „luše“, druga nam je objasnila da to označava nešto sjajno i raskošno i to je bilo dovoljno. Jednoglasno smo se složile da se klapa treba zvati Luše!
S obzirom na kvalitetu vaših glasova i mladost koja vam je otvarala ambicije, sigurno je da ste se htjele okušati i na otvorenoj sceni. Kako su započeli nastupi i natjecanja?
Razgovarali smo o našim ambicijama i željama vezanim za klapu pa smo tako došli na ideju da se prijavimo na Večer debitanata u Bolu na Braču.
Saznali smo i to da pobjednici te večeri osiguravaju izravan plasman na FDK u Omišu. Naš nam je voditelj tvrdio da, iako mlade i neiskusne, mi to možemo i da se vrijedi okušati.
S još većom željom i jačim trudom nastavili smo s našim probama kako bismo se što bolje pripremili za nadolazeću audiciju koja se održavala u travnju. Trud se isplatio, a s naših lica cijeli dan nije silazio osmijeh. Uspješno smo prošli audiciju.
Tada još nismo ni znale da je pustolovina tek počela. Bližio se i datum našeg prvog nastupa. Prvu priliku za javnim nastupom pružila nam je udruga “Pismo moja” koja već tradicionalno organizira istoimenu klapsku smotru u Imotskome. Bio je to naš prvi pjevački iskorak.
Ponos i sreća miješali su se s tremom i nervozom. Izvrstan nastup na izvrsnoj smotri s koje nosimo samo lijepe uspomene. Tamo smo po prvi put otkrili čari klapskih smotri i druženja uz pjesmu i piće. I svidjelo nam se. Odlučili smo organizirati vlastiti koncert. Dali smo mu ime „Spliski luš“, kao znak raskoši klapske pisme u našem gradu. Udružili smo glasnice i snage i bacili se na posao. Na majčin dan, u atriju naše župne crkve, svojim smo prijateljima poklonili komadić te raskoši, a našim majkama po jednu ružu kao mali znak zahvalnosti za svu nesebičnu žrtvu i odricanje koju one nama poklanjaju cijelog života.
Iako skormno, dale smo si truda da upriličmio domjenak tako da je svaka od nas pripremila pokoju slasticu. Bile smo jako ponosne na svoj projekt, toliko da želimo da postane tradicija.
Došao je i dan nastupa u Bolu. Izlet i lijepo iskustvo, ali kad bi Bog dao da nešto i osvojimo, ne bi bilo loše. Spliski nam je luš omogućio da malo opuštenije pjevamo pred publikom. Nastupili smo među zadnjima pa je vrijeme iščekivanja rezultata bilo izdrživo. „Čestitamo“, začuli smo kratko, „osvojili ste prvu nagradu stručnog žirija!“ Skakali smo od sreće pa smo, kad smo se konačno na trenutak pribrale, još jednom zapjevale, kako to već biva s pobjednicima.
To vam je sigurno bio odličan vjetar u leđa, ali sigurno i teret, jer ste sami naglo podigli ljestvicu očekivanja, ne samo onog publike, već i svojeg vlastitog. Što je uslijedilo nakon ovog prvog pobjedničkog iskustva?
Pustili smo entuzijazmu da nas drži još nekoliko dana i sreći da sija s naših lica, ali već je bilo vrijeme da skakanje od sreće zamijenimo klapskim probama jer se bližio nastup ni manje ni više nego na Omišu. No, u međuvremenu smo skoknuli i do Jelse na otoku Hvaru gdje se održavala smotra pod nazivom Jelsa od versa s koje smo kući, osim divnih trenutaka za pamćenje, ponijeli svoje prve nagrade, i to čak tri: prvu nagradu publike, drugu nagradu stručnog žirija i nagradu za najbolju izvornu skladbu. U Split smo se vratile sa srećom na licima. Već smo postigli puno toga i bez ikakva opterećenja i uzdignute glave, već za dva dana, mogle smo kročiti na omišku pozornicu.
E, Omiš. To je vjerojatno san svake mlade klape. A to je i vrhunac klapskog pjevačkog ogledavanja. Opišite malo taj susret s omiškom stinom.
Prvu izbornu večer, kada smo pjevale “Sa izvora ladna voda izvire” i “Lipo ime”, završile smo kao drugoplasirane dok smo na konačnoj listi u finalnu večer ušle kao trećeplasirane. Pjevale smo “Vo je naša zemja” i “Sa izvora ladna voda izvire”. Osjećaj je bio neopisiv, neponovljiv. Na kraju smo večeri postale bogatije za jedan zlatni leut (prva nagrada publike), nagradu za najbolje debitante i jedan sočni soparnik. Uživali smo u trenutcima koje smo godinu dana prije samo sanjale.
A onda je došao i Lisinski. Još jedan san.
Upravo tako. Da bi godina bila još bolja, kao šećer na njenome kraju bila je vijest da smo pozvane da u Lisinskom, s još nekoliko klapa koje su ostvarile uspjehe na Festivalu, pjevamo na kocertu Pismo moja hrli tamo – Zagrebu na dar. Bio je to najljepši mogući konac naše klapske godine. Započeli smo je s audicijom kako bismo uopće mogli tražiti svoje mjesto pod suncem, a završili nastupom u dvorani Vatroslava Lisinskog.
Vjerujem da je lijepo okrenuti se i vidjeti ovaj vaš lijep pozitivan trag kojeg ste u kratkom periodu ostavili iza sebe?
S ponosom se možemo osvrnuti na proteklu godinu znajući da uspijevamo u naumu da sreću koju osjećamo dok pjevamo prenosimo na druge. Trud, žrtva i odricanje uvijek se nagrađuju, a to nam je saznanje poticaj da u tome ustrajemo i da se iznova trudimo učinti korak više.
Sretno Luše!
Članice ženske klape Luše su:
Prvi sopran – Petra Božulić, drugi soprani – Kristina Krolo i Petra Šalinović, prvi alti – Nika Rezić, Katarina Tadić i Kristina Savarin, te drugi alti – Ela Jurić Duvnjak i Dunja Škiljo
Miki Bratanić
