Marko Ljubić: ‘Linč Darija Kordića, sumrak je društvenosti’
Da je Dario Kordić ubio ne znam koliko ljudi, a nije nikoga, da je ne znam što učinio, a racionalno je vrlo dvojbeno haaško vrednovanje toga što je on učinio, onoga trenutka kada je on odslužio svoju presuđenu kaznu, njemu se mora pristupati s nužnim dostojanstvom i minimumom poštovanja. Ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom tzv. slobodnom svijetu koji počiva na judeokršćanskim vrjednostima i baštini rimskoga prava.
Kazna se vremenski određuje, kako bi poslala svojim pojedinačnim primjerom poruku o vjeri u konačno dobro, te u nadu da svaki čovjek ima priliku i mogućnost biti bolji nego je bio. Svaki pokušaj i nastojanje dodatnog ili vječnog kažnjavanja, proganjanja ili javne kriminalizacije čovjeka, zato je izravno nepoštivanje temelja pravednosti, prava i temeljnih normi na kojima počiva društvo. Linč Darija Kordića ne prestaje svih godina nakon što je izašao iz zatvora.
Nije tribinu na kojoj je on govorio prekinuo aktivist, kako to prenosi lijeva medijska falanga, tu tribinu je prekinuo i nasrnuo, ne na “ratnog zločinca“, nego na temelje slobode i humanizma u Hrvatskoj – politički huligan. A da nije običan huligan upravo govori usuglašeno odobravanje navodnih medija. To je plaćeni nasilnik, jednako kako je profesionalno i na žalost gotovo potpuno institucionalizirano nasilništvo idejno-programski vrjednosni okvir iz kojega se usprkos pravnoj normi, histerično javno dijeli samoproglašena pravda. Udari na Darija Kordića su stoga vid primijenjene ideološke diktature, koju provode paradržavne aktivističke milicije, duboko organski ukorijenjene u državni poredak i deset su puta pogubnije za budućnost hrvatskog društva od svakog pojedinačnog zločina.
Za pojedinačne zločine ljudi snose osobnu odgovornost, pa čak i kada su ti zločini razumski jako dvojbeni, ta odgovornost kao i dvojbenost pravde, čine sastavni dio odrastanja društva. Međutim, kada se primjenjuje sustavno javni linč i ideološka selektivnost kao model odnosa prema ljudima, onda su to programske pojave iznimno opasnih razmjera, koje nikoga, bio kriv, bio nedužan više ne čine sigurnim, i unose u društvene odnose razorne klice nasilja i opće nesigurnosti. Zato to nije aktivizam, nego politika. To se mora uništavati, a ne ushićeno uzdizati.
Dario Kordić od kada je izašao iz zatvora, nikada nigdje ni jednom jedinom riječju nije poslao osuđujuću poruku čak ni svojim bivšim ratnim neprijateljima, svojim isljednicima, tužiteljima ili sucima, usprkos tome što su mnogi od njih javno, godinama kasnije otvoreno govorili o nesolidnosti postupka protiv njega i same prakse suda u Haagu.
Nikada taj čovjek ni o čemu ne govori ili svjedoči, nego o vjeri u Boga, ljubavi, nadi, dobroti, valjanosti baš svakoga čovjeka. Baš nikada ništa izvan ovoga ne govori, a to najbolje mogu posvjedočiti oni koji su svoju slobodu tražili u njegovoj kazni. Nikada ni riječi o njima nije izrekao. Zašto ga onda “aktivisti” tako sustavno i histerično progone? Upravo zbog toga.
Marko Ljubić
