Nikola Milanović: Hrvatske afere u sjeni ratnih bubnjeva
Tomislav Tolušić, Gabrijela Žalac, Zdravko Marić, Damir Krstičević, Nina Obuljen, Davor Božinović, Marija Pejčinović Burić, Lovro Kuščević – samo su neki od hrvatskih ministara/ministrica uz koje mediji povezuju različite afere. Kad se ovima dodaju imena Nade Murganić, Blaženke Divjak, Predraga Štromara, Milana Kujundžića ili Dražena Bošnjakovića samo se po sebi nameće pitanje kriterija po kojima su ti ljudi birani. Nije li možda pri njihovom izboru vrijedilo pravilo što gore-to bolje, koje u Hrvatskoj, čini se, vrijedi već dva desetljeća?
Kradljivac referenduma
Kulminacija političkog i ljudskog licemjerja dogodila se, naravno, s posljednjim aferama ministra Lovre Kuščevića. ‘Hvaljen Isus i Marija’ Lovro besramno je izjavio da ima toliko nekretnina da o njima ne stigne brinuti. Dobro je da čovjek ima, i neka ima ako je imetak zaslužio poštenim i predanim radom, međutim, čini se da se dotični ministar za svoje brojne nekretnine nije baš previše oznojio. Neki zlurado kažu da mu nedostaju još kuća-dvije da bi mogao proglasiti vlastitu županiju. ‘Pravovjerni’ mediji će bidnom Lovri svašta pronaći, samo neće spomenuti da je hrvatskom narodu ukrao dva referenduma za koja je svojevremeno bio prikupljen dovoljan broj potpisa. Jedan od njih bi, na užas vladajućih elita, zasigurno poprilično izmijenio krvnu sliku hrvatske politike. Zato su ga ‘elite’, zahvaljujući ponajprije Lovri i njegovom šefu, jednostavno prebrisale, a sad rade na tome da onemoguće referendum uopće. Hoćemo li postati vječni zarobljenici začaranog kruga tih bešćutnika koji sustavno mute vodu da bi u mutnome nesmetano lovili te neumorno rade na razvijanju prijezira prema zemlji u kojoj živimo, a za koju je proliveno toliko krvi?
Nažalost, ‘hvaljen Isus i Marija’ Lovro u Hrvatskoj politici nije iznimka nego prije pravilo. Novinari se, primjerice, ne žele (ili ne smiju) uhvatiti afera vezanih uz političare IDS-a (da spomenem samo njih), a za koje postoje brojna javna svjedočanstva. Zato se nameće pitanje je li važnije što je Kuščević radio ili zašto se baš njega i baš sada napada. Radi li se o kakvom osobnom obračunu ili se iza brda valja nešto puno veće? Je li ‘duboka država’ nečim opasno uznemirena pa već radi na novom preslagivanju karata ili su razlozi opravdanog progona ministra Kuščevića ipak nešto prizemniji? U svakom slučaju ne smijemo biti naivni pa misliti da mediji tek tako istjeruju pravdu. Oni postoje da bi radili za nečiji interes i opstaju jer rade za isti. Važno je pitanje, dakle, što se događa u pozadini onoga što nam se prezentira?
I dok se u Hrvatskoj bavimo političkim karikaturama tipa Lovre Kuščevića, u neposrednom susjedstvu već odavna udaraju ratni bubnjevi koje naši politički liliputanci, brižno zaokupljeni svojim sinekurama, niti ne primjećuju.
Užareno okružje
U Crnoj Gori i na Kosovu politička atmosfera je užarena do krajnjih granica, a ta bi se užarenost zbog srpske niti koja je poveznica svih problema na ovim prostorima, mogla značajno odraziti i na našu društveno-političku zbilju. Naime, već spomenuti ratni bubnjevi u posljednje vrijeme posebno u Crnoj Gori počinju prizivati crne scenarije. To, između ostaloga, potvrđuje izjava srpskog povjesničara i čestog gosta tamošnjih medija Aleksandra Rakovića, koju je izrekao na nedavnom predstavljanju jedne svoje knjige u Beogradu: „…srpstvo u Crnoj Gori je nepobjedivo, a i čitavo srpstvo je nepobjedivo i nesalomljivo. A crnogorskim separatistima pružio bih jednu izričitu poruku… u jednom momentu njih 100.000 ostat će protiv nas 7.500.000, a onda će biti prilike da sa njima razgovaramo kako im dolikuje“ (https://www.youtube.com/watch?v=CXiapvKn2Ts – na 1.04,10).
Da Crna Gora nije u NATO paktu i da na Kosovu (gdje je napetost jednako velika kao i u Crnoj Gori) ne postoji moćna američka vojna baza, Srbi bi vjerojatno već bili u još jednom ili dva rata. Ovako njihovi političari trpe poniženja na dnevnoj bazi i mogu samo gledati kako im se raspada voljena ‘Velika Srbija’. Sve ono što su perfidnom politikom desetljećima otimali od okolnih naroda sad im se pred nosom topi poput komadića leda na vrućem suncu. I to u vrijeme dok Srbijom vladaju deklarirani četnici i velikosrbi, a njihove najčitanije i najgledanije medije svakodnevno truju osuđeni ratni zločinci i huškači poput Vojislava Šešelja, Dragoslava Bokana, Ivice Dačića, Aleksandra Vulina, Milana Paroškog…, a koji, usput kazano, nisu nimalo bezopasni – ili ljudi kojima je zbog subverzivnog djelovanja zabranjen ulazak u Crnu Goru (Matija Bećković, Aleksandar Raković i Čedomir Antić).
Zašto je situacija u Crnoj Gori odjednom postala toliko napeta? Zato što Vlada Crne Gore ne odustaje od namjere da u državnu svojinu upiše sve vjerske objekte za koje vjerske zajednice u Crnoj Gori ne mogu dokazati vlasništvo. Naime, Vlada je usvojila ‘Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica’ kojim je predviđeno da će svi vjerski objekti koji su bili državna imovina prije gubitka nezavisnosti Crne Gore 1918. godine, a koji nisu na zakonit način postali imovina neke vjerske zajednice, biti vraćeni državi. Ako, međutim, neka vjerska zajednica raspolaže dokazima da je na zakonit način postala vlasnik određene imovine, država će to priznati i poštovati. Ovu je Vladinu namjeru najoštrije osudila Srpska pravoslavna crkva, tvrdeći da je taj zakon za nju neprihvatljiv i diskriminatoran, jer joj država Crna Gora njegovim usvajanjem želi oteti imovinu. S druge strane, crnogorska vlast drži da Zakon osigurava najviši stupanj slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti te da je vrlo važan korak u kulturnoj emancipaciji Crne Gore.
Jednako veliku buru izazvala je izjava crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića da će obnoviti autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve (CPC je do 1918. godine bila autokefalna), pri čemu je optužio Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) da služi čuvanju infrastrukture ‘Velike Srbije’. Kad smo ovako jasnu, preciznu i točnu izjavu čuli od nekog hrvatskog političara?
Samo malo istočnije, kosovsko Ministarstvo vanjskih poslova ovih je dana donijelo odluku da svim srpskim dužnosnicima zabrani ulazak na područje međunarodno priznate Republike Kosovo. Svaka čast kosovskim političarima, jer velikosrbi razumiju samo takav narativ. Kad se još spomene nastojanje muslimana na Sandžaku (Muamer Zukorlić s jedne i Sulejman Ugljanin s druge strane) da ostvare autonomiju, zbivanja u Preševskoj dolini, činjenica da je Srbija nakon Drugog balkanskog rata okupirala dio bugarskog teritorija, nastojanje Makedonske pravoslavne crkve da dobije autokefalnost… lako je zaključiti da četnici i velikosrbi zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom iz dana u dan primaju šamar za šamarom, a da se sotonska ideja o ‘Velikoj Srbiji’ i u najbolesnijoj mašti raspada brže nego kula od karata. Stara narodna poslovica lijepo kaže: „Tko drugome jamu kopa, sam u nju upada“. Ostaje nam samo vidjeti koliko će biti duboka jama koju su dugogodišnjim provođenjem zločinačke politike Srbi sebi iskopali. A da jamu još uvijek marljivo kopaju potvrđuje činjenica da mlade srpske generacije svakodnevno hrane umobolnim sadržajima. Možda je to najjasnije formulirano razmišljanjem već spomenutog Dragoslava Bokana, koji drži da među Srbima mora postojati neupitan ‘narativ’ da su oni nevine žrtve genocida. Taj narativ, po njemu, svi Srbi moraju bespogovorno usvojiti. Dakle, nema nikakvog priznanja ili nedajbože kajanja za sve zlo koje su počinili. Velikosrpstvo je, kako vidimo, nevjerojatno vitalno i samo čeka da se širi geopolitički kontekst promijeni pa da krene u novi krvavi pir. Zato nam sva ova zbivanja nalažu pojačan oprez.
Post scriptum
Bilo bi dobro kad bi se i naši političari, po uzoru na kosovske, konačno obračunali s velikosrbima u Hrvatskoj. No, za to je ipak potrebna lustracija koja kod nas, nažalost, nikad nije provedena. Zato među našim političarima imamo bijednu kombinaciju kriptoudbaških petokolonaša uparenu s uplašeno/ucijenjenim uhljebima – uz tek poneku časnu iznimku. Veliku žalost izaziva činjenica da je neprovedena lustracija najveći propust u našoj novijoj povijesti, propust koji nas poput magneta stalno povlači natrag u balkansku vuko*ebinu. Da smo imali snage na vrijeme ju provesti, danas bismo bili nekoliko svjetlosnih godina udaljeni od smrdljive močvare zaražene garašanin-moljević-memorandum kancerom, a ‘slučaj Kuščević’ bi bio lako rješiva iznimka, a ne pravilo ponašanja u politiku zalutalih protuha.
Ipak nije sve tako crno. Dolazi nam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dan u kojem je zločinačkoj ideji ‘Velike Srbije’ zadan smrtonosan udarac. Zato je lijepo vidjeti kako veličanstvene plodove ‘Oluje’ danas ubiru i drugi narodi.
