TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Bartol Kašić

Bartol Kašić (1575. – 1650.), isusovac, hrvatski jezikoslovac i pisac, prevoditelj, vjerski pisac i leksikograf.

“Po svojem Konverzacijskom priručniku (1595.), Hrvatsko-talijanskom rječniku (1599.) i Gramatici (1604.) Bartol Kašić je prvi hrvatski jezikoslovac. On je ujedno plodan pisac, autor dvadesetak objavljenih knjiga i desetak rukopisnih djela, pjesnički prevoditelj Himana i Psalama (prvih 50) i pjesnik prve hrvatske tragedije Venefrida (1629.), prevoditelj Biblije i Rituala rimskog (1640.), vrstan teolog, veliki misionar i papinski vizitator, cenzor knjiga i hrvatski ispovjednik u bazilici sv. Petra u Rimu i u Loretu. U Apologiji, obrani svoje zabranjivane Hrvatske Biblije (objavljene tek 1999.) i prikaza svih slavenskih prijevoda, on je jedan od prvih slavista. Ujedno je autor latinske Autobiografije, koju je počeo pisati već od 1639. (a ne tek od 1949., kako se obično navodi), ali je do smrti svoj život I djelovanje uspio prikazati samo do 1625., dakle prvih 50 godina života. Tu latinsku Autobiografiju s bilješkam je objavio isusovac Miroslav Vanino u Akademijinoj  Građi za povijest književnosti hrvatske, knj. XV., Zagreb 1940., str. 1.-144.” (prof. dr. Vladimir Horvat, Autobiografija isusovca Bartola Kašića).

Napisao je prvu gramatiku hrvatskog jezika na latinskom jeziku: Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige (Institutionum linguae illyricae libri duo, 1604.).

“God. 1599. dobio je zadatak da za potrebe novoosnovane Akademije ilirskoga jezika, u kojoj su se mladi redovnici trebali pripravljati za crkveni rad među južnim Slavenima, napiše gramatiku književnoga hrvatskoga jezika. Pisana na latinskom jeziku, gramatika Institutiones linguae Illyricae(1604.) zasnovana je na onodobnom hrvatskom književnom uzusu i uz čakavsku narječnu stilizaciju uključuje štokavsku, koju za pretežno čakavsku okolinu čak i ističe. Nastala na temelju najbolje ondašnje latinske gramatičke literature (E. Alvares, A. Manuzio), prema kojoj se K. odnosio kritički, slobodno i stvaralački, ona je, uz poneke promašaje, dobar opis jezika gramatički još posve neistražena, ne zaostajući pritom, uglavnom, za razinom svojega doba. Bila je to prva gramatika hrvatskoga književnoga jezika i njom je položen temelj hrvatskoj gramatičkoj tradiciji, koja se, nadovezujući se izravno ili neizravno na Kašića, nastavila sve do XIX. st.” (Radoslav Katičić).

“God. 1622–30. preveo je Bibliju, koja je do 1999. ostala u rukopisu. Crkvene vlasti nisu odobrile objavljivanje latiničnoga prijevoda na narodnom jeziku u doba jakih nastojanja u crkvenoj politici da se u Hrvata podupiranjem isključivo crkvenoslavenskoga jezika te ćirilice ili glagoljice kao pisma djeluje na slavenske pripadnike Istočne crkve, što je i u hrvatskom episkopatu imalo odlučnih pristaša. Prijevod Svetoga pisma velik je pothvat, u kojem je K. do potankosti morao razraditi i primijeniti sve izražajne mogućnosti štokavski stiliziranoga književnoga jezika kakav se tada, na širokoj pučkoj osnovi, stao razvijati u Hrvata, miljokaz na putu i podloga daljnjemu razvoju, iako mu je izravno djelovanje bilo vrlo ograničeno jer nije tiskan. Ipak je K. preko drugih, poslije objavljenih, djela s liturgijskim čitanjima djelovao na izgradnju i ustaljivanje hrvatskoga štokavskoga književnoga jezika.” (Radoslav Katičić).

 

Bartol Kašić se opredjelio za isusovački red 1595. Izradio je Hrvatsko-talijanski rječnik 1599. Kašić jer rječnik sastavio prema Petojezičnom rječniku Fausta Vrančića (objavljen 1595. U Veneciji). Isusovački vrhovni poglavar (zvan general) osniva Akademiju ilirskog jezika a Bartola Kašića imenuj prvim nastavnikom te mu naređuje da počne odmah predavati hrvatski i da za potrebe studenata novoosnovane Akademije sastavi prvu gramatiku hrvatskog jezika. Riječ je o Institutiones linguae Illyricae (objavljena u Rimu 1604.). Imenovan je hrvatskim ispovjednikom u bazilici sv. Petra u Rimu (1606.).

Vladimir Horvat piše Zaključak, str. 307.: Kašić – veliki jezikoslovac “Gorućeg srca”:

“Kašićev izbor “najopćenitijeg narodnog govora” za književni jezik bio je dalekovidan, a rad na njegovu kodificiranju i normiranju plodonosan: dao nam je jedinstveni hrvatski književni jezik. Stoga je dobio velika priznanja od vrhunskih jezikoslovnih stručnjaka. On je “prvi gramatik hrvatskog jezika” (Radovan Katičić); njegov je Hrvatsko-talijanski rječnik “prvi u nizu cjelovitih hrvatskih rječnika” (V. Putanec); on se, “napustivši rodnu čakavštinu, opredjelio za štokavski dijalekt kao bazu zajedničkog književnog jezika” (D. Gabrić-Bagarić), a mogli bismo i dalje nabrajati da je “najplodniji hrvatski pisac 17. stoljeća”, “najutjecajniji pisac Katoličke obnove”, “prvi prevoditelj cijele hrvatske Biblije”, i  “jedini koji je u ono doba uspio prevesti i objaviti Rimski obrednik na živi narodni govor” (osim djelomičnog albanskog prijevoda i potpunog arapskoga).

Prijevod cijelog Svetog pisma je ostao u rukopisu jer crkvene vlasti nisu odobrile tiskanje, prijevod je objavljen tek 1999. Slična je situacija bila i s drugim djelima: tragedija Sveta Venefrida (objavljena 1938., 1991), autobiografija na latinskome (objavljena 1940. i u prijevodu Putovanja južnoslavenskim zemljama, 1987) te Hrvatsko-talijanski rječnik s Konverzacijskim priručnikom (preslik 1990).

Bartol Kašić je bio uz svoj narod, na kraju Apologije, obrane njegove Hrvatske Biblije je napisao: “Završavam ovdje plačući I uzdišući, dok se sjećam što sam sve video I svojim očima promatrao: oskvrnjene i razrušene crkve, ili …gradove posve razorene, tako da nije ostalo ništa osim šatora, stračara i koliba. Neka nam se smiluje Bog I neka nas blagoslovi; neka nas obasja svojim Licem i svojom Riječju (I tiskanom Biblijom na hrvatskom) i neka se smiluje hrvatskom narodu koji je pogažen i gotovo skršen”. (str. 307/8 V. Horvat).

Hvala našim jezikoslovcima koji su prekinuli dugogodišnju šutnju o Bartulu Kašiću. 

Slika 1. Naslovnica knjige (MJ)

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Komentari