TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Golema provalija sebičnosti

  • Written by:

(26. nedjelja kroz godinu C)

Današnje misno evanđelje donosi nam prispodobu o bogatašu i siromahu Lazaru. U prvom činu prispodobe bogataš uživa odijevati se u najfinija odijela i svakodnevno se sjajno gostiti, dok siromah Lazar sav u čirevima boravi pred njegovim vratima željan nasititi mrvicama s bogataševa stola.

Povremeno mu društvo čine psi, koji mu ližu čireve. U drugom činu, nakon što su obojica umrli, Lazara su anđeli prenijeli u Abrahamovo krilo a bogataš je skončao u mjestu paklenih muka. Sada bogataš moli Abrahama najprije da pošalje Lazara da umoči prst u vodu i rashladi mu jezik. Abraham ga podsjeća da je za života primio svoja dobra a Lazar zla te da golemo ponor između njih priječi bilo kakav prijelaz. Zatim ga moli da Lazara pošalje k njegovoj braći da ih upozori te ne skončaju poput njega, a Abraham ga podsjeća da imaju Mojsija i proroke. Ako njih ne slušaju, neće povjerovati sve da tko i od mrtvih ustane.

Prispodoba je dio Isusovog govora farizejima, nakon što su mu se ovi nargali kada je svoje učenike poučavao da ne mogu služiti Bogu i bogatstvu. Njih je to žuljalo. Oni su bili srebroljubci, napisao je evanđelist Luka, pa im Isusov stav nikako nije odgovarao. Oni su radije bogatstvo tumačili kao Božju nagradu za pravedan život, a siromaštvo i bolest kao kaznu za grijehe. Isus im želi ukazati kako je takvo razmišljanje potpuno pogrešno, jer se temelji na potpuno iskrivljenoj slici o Bogu i njegovoj ljubavi. Spočitava im da se olako prave pravedni pred ljudima te ih upozorava da Bog gleda u naša srca. Što je ljudima uzvišeno, odvratnost je u njegovim očima.

Bogataš iz prispodobe predstavlja farizeje, ali i sve one koji se preuzetno pouzdaju u sebe i svoja zemaljska dobra (talenti, imanje, zdravlje, čast, vlast i slava u svijetu), oholo sebi umišljaju da su sve to zaslužili i samo njima pripada te u svojoj samodostatnosti potpuno zaboravljaju na Boga i druge oko sebe, a osobito one u potrebi. Pogubnost zemaljski dobara nije u njima samima. Ona su dar Božji. Pogubna je napast da ih se stavi u središte života i pretvori u idole. Tada mu oni zaposjednu dušu i u njoj više nema mjesta za bilo koga drugog.

Bogataš je jednostavno bogataš. I u tome je njegova zabluda. On nema drugog imena. Ime u biblijskom govoru upućuje na identitet. Njegovo ime je bogataš. On nije zao čovjek. Prispodoba ne spominje da je ikome išta zla učinio niti da je bogatstvo stekao na nepošten način. Nije isključeno niti da je bio pobožan čovjek koji redovito sudjeluje u religijskom bogoslužju. Zato ne možemo ishitreno zaključiti da je kažnjen za svoje grijehe. Međutim, on se toliko poistovjetio sa svojim bogatstvom, sa skupocjenom odjećom i bogatim gozbama, da je to potpuno zaposjelo njegovu dušu, postalo njegov idol, izvor njegova identiteta…

On je sebe i sve oko sebe promatrao je isključivo kroz prizmu svoga bogatstva.

Ništa drugo i nikoga drugog jednostavno nije primjećivao. Za nj Lazar kao da nije postojao.

Kao što bogataš nije prototip zla čovjeka, tako ni Lazar nije prototip poštena. Prispodoba ne navodi nikakvo Lazarovo dobro djelo. Ali, za razliku od bogataša, siromah Lazar ima ime. Ono znači Bog pomaže. Lazar se pouzdavao u Boga.

Svoje siromaštvo nije shvatio kao kaznu i kao trajno stanje. Nije se na nj žalio, nije Bogu prigovarao. Strpljivo je podnosio svoju muku uzdajući se u Boga i njegovo milosrđe. Bog je bio njegova sigurnost, snaga, utjeha i nada…

rugi čin prispodobe, nakon što su obojica umrli, zapravo je samo raskrinkao pravo stanje duše jednog i drugog. Oni dobili ne ono što su zaslužili, nego što su za života tražili. Lazar je pronašao utjehu u Bogu, a bogataš se suočio sa svom ispraznošću svojih idola.

Iz razgovora bogataša i Abrahama otkrivamo da je bogataš još uvijek u zabludi. On ni sada ne vidi Lazara kao osobu, već samo kao nekoga tko bi mu mogao pomoći. On je i dalje sebičan. Vidi samo svoju muku. Ne kaje se, ne žali, ne moli da mu se oprosti… Još uvijek ne shvaća da je istinsko bogatstvo života u ljubavi i darivanju a ne u oholoj sebičnosti. Ne shvaća da ponor koji ga razdvaja od krila Abrahamova i Lazara nije ništa drugo doli njegova bolesna sebičnost. On a ne Bog je taj koji ga je još za zemaljskog života izgradio između sebe i Lazara i samo on ga može ukloniti. Ali tek onda kada se opredijeli da sve svoje bogatstvo, sve ono što je od Boga dobio u ovome životu, stavi u službu ljubavi i prijateljstva sa svojima bližnjima koji su nam također dar od Boga.

Dokle god smo zarobljeni u svoju sebičnost, dotle će naša duša trpjeti paklene muke, jer će je duboki jaz razdvajati od Boga i njegove ljubavi, koja nas jedina može ispuniti mirom i blaženstvom.

Don Marinko Mlakić

Komentari