Samopromocija Jelene Veljače na tuđoj tragediji

U subotu, 19. listopada 2019. održani su prosvjedi pod nazivom „Pravda za djevojčicu“. Ti prosvjedi u više gradova Hrvatske pokazali su samopromociju nekih aktivistica. Jedna od aktivistica je Jelena Veljača koja je 20. listopada 2019. gostovala na HRT-u u emisiji NU2. Evo nekih navoda što je drugarica Veljača kazala:

“Ovaj prosvjed nije samo naš, od ožujka do danas smo uspostavili suradnju s mnogim vrlo važnim akterima NGO scene. To su stručnjaci i stručnjakinje. Ja sam na neki način simbol, a žene i muškarci su stali iza nas i dali nama kao inicijativi sadržaj koji je izuzetno važan. Nikad nismo htjeli raditi prosvjed za neku neopipljivu stvar. Mi smo prosvjed suorganizirale sa Ženskom sobom”.

Samopromocija Jelene Veljače i njenih istomišljenika na tuđoj tragediji je sramotna. Drugarica Veljača za sebe kaže da je ona simbol! Simbol? Čega? Simbol jednoumlja, uskogrudnosti, neznanja i mržnje. Spominjanje lijevo indoktriranih stručnjaka i stručnjakinja je pokazatelj zatucanosti, jednoumlja i mržnje što se vidi iz izjave o gradu Zadru.   

“Činjenica je da je HDZ vladao u Zadru. Kao građanka mogu reći da sve vlade do sada, uključujući i SDP-ovu, imaju svoj grijeh u tome. Mislim na glorifikaciju nasilja i neadekvatnu zaštitu žrtava. Bavili su se time kako doći na vlast i održati se na vlasti. To je naprosto činjenica, svaki građanin to može razumjeti”, optužuje Veljača.

Spominjanje Zadra i vlasti HDZ-a u Zadru je pokazatelj mržnje kojom je njen kokošji mozak okupiran. Od Zadra se godinama stvara grad slučaj iako se slične stvari događaju i u drugim gradovima. Prije lupetanja Veljača bi se mogla informisati kako je stanje u Istri gdje HDZ nije bio niti je na vlasti. Evo podataka iz Istre:

„U Puli je danas predstavljen preventivni projekt Lily te su u zrak pušteni crni baloni u spomen na sve ubijene žene u Hrvatskoj – U posljednjih 25 godina na području PU istarske ubijene su 22 osobe ženskog spola, a 17 žena bile su žrtve pokušaja ubojstva.“

Najveći broj osoba ženskog spola usmrtili su njihovi bračni partneri ili osobe s kojima su u srodstvu. Ubijeno je osam supruga, tri izvanbračne supruge, jedna bivša izvanbračna supruga, jedna majka, jedna šogorica i njezina beba (nećakinja počinitelja).

Žrtve ubojstva bile su još dvije žene koje s počiniteljima nisu bile u obiteljskom odnosu. Tako je usmrćena jedna ženska osoba koja je bila djevojka počinitelja te jedna prijateljica, dok pet ubijenih žena nije bilo u srodničkom ili drugom odnosu s počiniteljem.

Prošle je godine na području PU istarske evidentirano 337 kaznenih djela s elementima nasilja među članovima obitelji, a u 285 slučajeva žrtve su bile žene. Što se tiče prekršaja, policija je intervenirala u 340 slučajeva povodom dojava o nasilju u obitelji, od čega su muškarci počinili 243 prekršaja. Statistički podaci za ovu godinu pokazuju pad problematike pa je tako u prvih šest mjeseci evidentirano 42% manje kaznenih djela među članovima obitelji i 16% manje prekršaja.

Dakle, zaključivati da je situacija u Zadru loša jer je HDZ bio i jest na vlasti je znak mržnje drugarice Veljače i ništa drugo.

Drugaricu Veljaču i njene istomišljenice treba podsjetiti na strašnja svjedočanstva Vukovarki o kojima oni nikada nisu govorile niti protestirale. Evo priča iz Vukovara (autori teksta Sandra Sabljak Gojani i Amalija Lovrić):

U Vukovaru su postojali logori za silovanja

 OBJAVA 07. RUJNA 2012.  KOMENTARA  8800 PRIKAZA 

Najčitanije na blogu

 

BLOG PIŠE Sandra Sabljak Gojani

„14. 10 sam prvi put silovana, silovao me čovjek kojeg sam znala od djetinjstva, koji je dolazio u kuću mojih roditelja. Rekao je da ako to ne bude on, da će dovesti drugih deset. Nakon par dana došla su trojica vojnika i rekli su mi da moram birati jednog od njih. Imala sam 22 godine. Morala sam se smijati, kao da mi je svejedno“, ispričala je.

 

Zatočenici svjedoče da su čuli vrisak žena koje su silovane. Drugi svjedok svjedoči o trudnici, njegovoj poznanici, i još 15 Hrvatica koje su silovane u logoru. Srpkinja udana za Hrvata također je silovana. Posljednji izvor svjedoči da je Velepromet bilo mjesto brutalnog silovanja. Seksualni napadi zbivali su se i izvan logora. Pred kraj studenoga 1991. Kapetan je silovao dvije djevojčice stare tek 14 godina i to pred njihovom bakom, a onda ih sve tri ubio. U listopadu mlade hrvatske djevojke, koje su služile srpske dobrovoljce, bile su prisiljene na seksualni odnos.

Muškarac je prijetio da će ubiti njihovu obitelj ako ne pristanu. Albanka je prijavila da ju je 12 sati uzastopce ispitivala i silovala skupina JNA vojnika. U drugom slučaju, u prosincu, starija žena je ubijena, a njezina kći silovana. Počinitelj je identificiran. Prema drugom svjedoku, identificirani muškarac uzastopce je silovao Hrvaticu odvodeći ju navečer i vraćajući ujutro. U idućem slučaju 54-godišnja Hrvatica navodi kako su ju terorizirali i silovali srpski vojnici nakon okupacije i pada Vukovara. Dodatni izvor kaže kako je član srpske paravojne grupe optužen od Hrvatske vlasti za ubojstvo 150 osoba i silovanje 30 žena. Optuženi je priznao sudjelovanje u skupnom silovanju.” – samo su neki od iskaza pohranjenih u Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Tukao ju je i silovao

U studenom i prosincu 1991. Hrvaticu, kasnih tridesetih godina, koja je bila u hrvatskoj Narodnoj gardi, prisiljavala su na seksualni čin dvojica stražara u dva različita zatvora. Oslobođena je u kolovozu 1992., a Amnesty International ju je intervjuirao u prosincu 1992.
Žrtva je zarobljena u selu pokraj Vukovara 25. listopada 1991. Od 1. studenog do 14. prosinca 1991. držana je u logoru Begejci. Misli da je od 460 tamo zatočenih ljudi, civila, osim nje bilo još pet žena. Bilo joj je zabranjeno razgovarati s drugim ženama. U neko doba došlo je nekoliko srpskih rezervista, očito se radilo o stražarima. Jedan od njih ju je svakodnevno dva tjedna odvodio u svoju spavaonicu. Nije se usudila povjeriti ni časniku JNA koju ju je ispitivao i za koga je rekla da se prema njoj odnosio korektno. Nije rekla ni drugim zatvorenicama. Tada je prebačena u vojni zatvor u Beograd gdje ju je, prvih nekoliko tjedana, stražar prisiljavao na oralni odnos, a osim toga ju je tukao i silovao.
Ponovo je žrtva bila previše ustrašena da ikome kaže što se dogodilo, čak i kada je to prestalo. To je bilo nakon što su ju prebacili u ćeliju gdje je već bila jedna Srpkinja. Liječnica, koja ju je tjedno pregledavala, očito je gledala samo leđa jer nije vidjela povrede na prsima koje je zadobila kada ju je stražar tukao. Željela je pričati s nadglednikom zatvora nasamo, ali nikako nije mogla pronaći prigodu u kojoj je stražari ne bi mogli čuti, plašila se da bi oni mogli obavijestiti počinitelja.

Tek dvije presude

Iako je silovanje u Domovinskom ratu okarakterizirano kao ratni zločin, za taj su ratni zločin do sada izrečene tek dvije presude, doznajemo u udruzi Žene u Domovinskom ratu. U jednom slučaju počinitelj je dobio tri godine zatvora zato jer „zločin nije ponovio“, a u drugom slučaju je sudjelovalo više počinitelja koji su osuđeni na sedam godina zatvora dok je jedan i oslobođen budući da je silovana žena za njega izjavila da se, zbog stanja u kojem se tada nalazila, više ne sjeća je li ju i on silovao. Inače, ista je silovana žena svoj iskaz morala davati čak šest puta što ju je dovelo do psihičkog sloma pa se na kraju osjećala kao zločinka, a ne da je nad njom počinjen tako strašan zločin.

Tabu tema

Ratna silovanja žena i muškaraca u Domovinskom ratu godinama su tabu tema hrvatskoga društva. Šute žrtve, šute stručnjaci, šuti pravosuđe. Jedna je takva priča i ona iz okupiranoga Vukovara iz travnja 1992. u kojoj je šest muškaraca silovalo dvije sestre, jedna je tada imala 18, a druga samo šest godina. Počinitelji su dobili po sedam godina zatvora, a njihova brutalnost i svirepost očitovala se i u spolnom zlostavljanju mlađe, tada šestogodišnje djevojčice. Danas ove žrtve doslovno vegetiraju i preživljavaju uz pomoć lijekova. Prije četiri godine na Županijskom sudu u Vukovaru otvoren je i postupak protiv “srpskih teritorijalaca” iz Vukovara, Radeta (53) i Dušana Ivkovića (45) koje je optužnica vukovarskog teretila da su u jesen 1991. silovali tada 23-godišnju sugrađanku Snježanu M. Zlostavljanje je potrajalo više od mjesec dana, do pada Vukovara.
– Nikad si neću oprostiti što ih nisam izazvala da me ubiju, a ne da mi čine to što su činili –najčešće su izjave žena koje su preživjele silovanje, a koje nakon godina šutnje ipak odluče progovoriti.
– Ni 19 godina nakon silovanja žene nad kojima je počinjen ratni zločin ne mogu si oprostiti što su doživjele tako strašno poniženje, fizičko i psihičko zlostavljanje, a danas je u Hrvatskoj taj zločin sveden na nevjerojatnu razinu nevažnosti. Pravosuđe silovanim ženama poručuje da pravdu mogu tražiti privatnim parnicama, a zatim silovateljima, zbog lošeg materijalnog stanja, mi porezni obveznici plaćamo sudske troškove – tvrdi Marija Slišković, predsjednica
udruga Žene u Domovinskom ratu.
Silovanja su se odvijala na okupiranom području i u logorima na teritoriju Srbije i to sustavno. Žene su izvođene iz zatvorskih soba, odvođene u druge prostorije i zatim vraćane natrag u zajedničke prostorije. Svjedoka silovanja tako nema.

Rođeno 240 djece

Nakon rata rođeno je najmanje 240 djece koja su plod silovanja, više od 200 djece rodile su majke iz Slavonije, a najveći je broj među njima Vukovarki.
Koliko je silovanje kao ratni zločin podcijenjeno, govori i podatak iz Županijskog državnog odvjetništva Vukovar gdje je evidentirano 15 kaznenih predmeta u odnosu na 17 žena žrtava silovanja počinjenih tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Znači samo 15 predmeta i samo dvije osude do sada, 19 godina nakon rata. Od navedenih 15 predmeta, 11 spisa se odnosi na silovanja počinjena na području Vukovara. Podatci iz državnog odvjetništva ponešto se razlikuju od onih iz udruge, ali su svejedno poražavajući. Od Miroslava Dasovića, zamjenika županijskog državnog odvjetnika, doznajemo da su dva kaznena predmeta završena pravomoćnim osuđujućim presudama počiniteljima, odnosno zatvorskim kaznama od 10 i 14 godina. Pet spisa nalazi se u fazi optuženja i u tijeku je glavna rasprava na Županijskom sudu u Vukovaru dok su u osam spisa počinitelji nepoznati i državno odvjetništvo poduzima radnje s ciljem utvrđivanja njihova identiteta.

Treba iznijeti istinu

Sigurno bi više počinitelja bilo pronađeno i osuđeno kada bi više silovanih žena progovorilo o onome što su preživjele. Međutim, one za to nemaju hrabrosti jer društvo je u našoj zemlji potpuno ravnodušno prema toj vrsti zločina i one nemaju hrabrosti za daljnju borbu za pravdu. Jedna od onih, koje su smogle snage progovoriti o zločinu koji je nad njom izvršen i boriti se za prava žena silovanih u ratu, Jadranka je Cigelj koja je svoje svjedočanstvo pretočila u knjigu Apartman 102. Bila je zatočena u logoru Omarska kao jedna od tek dvije katolkinje u tom logoru.
– Iz logora Omarska izašle su 32 žene, pet nije preživjelo torture. Po dolasku u Zagreb doznala sam da je kroz Petrovu bolnicu u Zagrebu prošlo više od 240 seksualno zlostavljanih žena iz Slavonije, a ja sam osobno prikupila 63 iskaza Vukovarki silovanih u ratu – izjavila je tijekom posjeta Vukovaru Cigelj naglašavajući da ju je nakon izlaska iz logora vodila samo mržnja.
– Iz logora sam izašla kao zvijer, mržnja me držala dvije godine i vodila me samo želja za osvetom. Sada sam u Vukovaru nakon višegodišnje pauze po prvi put progovorila o ovome jer me ubija ravnodušnost vlastitoga naroda prema ratnom zločinu silovanja -poručila je Cigelj i pozvala sve žene koje su doživjele silovanje u Domovinskom ratu, da daju iskaze kako bi se ratni zločinci konačno počeli kažnjavati.

Trebamo iskaze

– Počinitelj na sudu izjavi da se silovana žena nije protivila tom činu i njega to odmah oslobađa odgovornosti, a kako se ona trebala protiviti, kada su joj zaprijetili da će joj ubiti osmomjesečnu kćer i nju samu? – pita se Jadranka Cigelj i dodaje da je psihička tortura žena prije i nakon silovanja bila neizdrživa.
– Imamo slučaj u kojem su četnici silovali trudnicu koja je zbog toga u petom mjesecu trudnoće izgubila bebu, jedva preživjela pobačaj i oni su ju nakon nekog vremena ponovno nastavili silovati. Kako se ona njima mogla ili trebala usprotiviti? – pita se Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora koje je od 1995. prikupilo 40 iskaza silovanih žena.
– Jedna mi je žena pet dana zaredom prepričavala što su joj radili. Ona je do rata bila vrlo atraktivnoga izgleda, a danas je to bolesna žena polomljenih kostiju lica i vilice. Uništena je. Svaki put, kada bi završili sa silovanjem, oni bi ju iscipelarili po cijelom tijelu, po glavi, licu, gdje su dohvatili i tako iz dana u dan. Dnevno ju je silovalo 5 do 10 muškaraca – iznosi samo djeliće iz iskaza silovanih žena Rehak uz tvrdnju da su u Vukovaru nakon okupacije postojali logori za silovanje. Jedan od njih bio je u Bateksu, a drugi u Veleprometu.

Osobe uništenog zdravlja

– Te su žene uništene psihički i fizički, a što smo mi njima kao društvo pružili? Baš ništa. Država nam je neorganizirana, institucije nesposobne i od njih ne možemo očekivati da će tim ženama pružiti bilo kakvu zaštitu. Kao društvo moramo omogućiti tim ženama da se ne osjećaju kao četničke kurve kako ih neki i nazivaju. Moramo se potruditi da istina izađe na vidjelo – zaključuje Rehak te najavljuje kako njegovo društvo priprema knjigu Žene silovane za vrijeme srpske agresije.
– Silovane se žene vrlo teško vraćaju uobičajenom životnu. Čak i kod ginekologa odlaze ne govoreći mu što su prošle jer bi to značilo da svaki pu ponovno moraju proživjeti strahotu. Nismo uspjeli u cijeloj zemlji otvoriti jednu jedinu ambulantu za silovane žene gdje bi radili ginekolozi specijalizirani za pristup ovim žrtvama – smatra Marija Slišković. Njoj nije jasno kako je prostrijelna rana dovoljna za stupanj invalidnosti, a silovanje nije. Žene su na okupiranom području i u srpskim logorima uz silovanja prolazile razne fizičke i psihičke torture i sigurno su zaslužile status invalida budući da je nad njima izvršen ratni zločin.
Žrtve ratnog zločina silovanja imaju status civilnih žrtava rata i primaju novčanu naknadu u iznosu 2.400 kuna, hrvatske institucije su nesposobne kazniti počinitelje, a civilno društvo potpuno ravnodušno prema patnjama žrtava, moglo se čuti na tribini o silovanjima u srpskim koncentracijskim logorima održanoj u Pastoralnom centru sv. Bone. Tribinu je organizirala udruga Žene u Domovinskom ratu – Zagreb čija je predsjednica Marija Slišković istaknula da je silovanje u Domovinskom ratu bilo planski organizirano i sustavno provođeno, a do sada su donesene tek dvije presude i to na tri, odnosno sedam godina zatvora za počinitelje.
Da se u Hrvatskoj o ovom obliku ratnog zločina do sada zaista brinulo samo površno, dokazuje i podatak da nije obavljeno niti jedno kvalitetnije istraživanje o ratnom zločinu silovanja. U Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti nemaju nikakve podatke o ratnom zločinu silovanja. Kažu da nešto podataka imaju, ali nam ih nisu mogli proslijediti iz Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskoga rata.
– Postoje brojna svjedočanstva o silovanjima, međutim s obzirom na sudske postupke koji se vode, ne mogu vam dati precizne podatke. Tek mogu spomenuti da su slučajevi silovanja zabilježeni na Veleprometu odakle su žene odvođene u posebne prostorije “na ispitivanje” i tamo su silovane od većeg broja pripadnika srpskih snaga (4, 5, 15 vojnika). Zabilježeni su i primjeri silovanja nakon okupacije. Zlostavljane su i djevojčice – navodi Ante Nazor, ravnatelj centra. Civilne udruge, od kojih se neke bave i problemom silovanja žena, također nemaju podatke o ratnom zločinu silovanja tako da su silovane žene doista prepuštene sebi samima. Iako silovanja predstavljaju kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ne mogu zastarjeti, protekom vremena sve je manja realna osnova da će zločini biti procesuirani i počinitelji osuđeni.
– Broj prijavljenih silovanja tijekom Domovinskog rata zasigurno je manji od stvarnog broja počinjenja tih kaznenih djela, najviše zbog emocionalne boli žrtava i stigme koja je povezana sa silovanjem te potiskivanja ove traume budući da je riječ o iznimno teškoj povredi psihičkog i fizičkog integriteta žrtve. Zato žrtve o toj traumi ne progovaraju, a kamoli prijavljuju nadležnim institucijama – navodi Dasović ističući da dodatna saslušanja o svim detaljima događaja u najmanje tri navrata pred policijom, istražnim sucem te tijekom glavne rasprave uzrokuju žrtvama i dodatnu traumu.
Hrvatsko društvo, posebice državne institucije čija je primarna zadaća zaštita ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, trebali bi se s puno više odgovornosti i poštovanja odnositi prema žrtvama seksualnog silovanja u koncentracijskim logorima. Da je ratni zločin silovanja zaista tabu tema hrvatskog društva, dokazala je i tribina Ratni zločin – silovanje u srpskim koncentracijskim logorima koju je u Pastoralnom centru posjetilo točno 14 posjetitelja iako je Vukovar grad u kojem je silovano najviše žena u Domovinskom ratu.

Amalija Lovrić
Vukovarske novine

O ovome Veljača i aktivistice šute!

 

PREŠUĆENI RATNI ZLOČIN

Najmlađa žrtva silovanja imala je šest, najstarija 80 godina

Autor: Vlatka Polšak Palatinuš

Zadnja izmjena 15.09.2011 08:20

‘Tamo su već bila trojica. Jedan od njih određivao je koji će redoslijed biti. Tu noć na Olajnici silovala su me šestorica… mučili su me na sve načine… U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka koja je jako plakala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Nisam mogla ništa učiniti, mislila sam da su je ugušili…’ Ovo je dramatičan iskaz jedne od mnogih žena koje su silovali pripadnici agresorske vojske i paravojnih formacija 1991. godine u Vukovaru. Iako je osmomjesečna Sunčica preživjela taj horor, nju, njezinu majku te ostale silovane žene, ali i muškarce, ušutkali su nakon rata. Zločinci nisu kažnjeni, žrtve ne samo da nisu obeštećene i da nemaju nikakav status, već su i dalje izložene prijetnjama svojih silovatelja

Koliko je žena silovano u Domovinskom ratu, nitko točno ne zna. No neke od njih, uglavnom s vukovarskog područja, skupile su snagu nakon gotovo 20 godina i ispričale javnosti svoje priče. Knjiga ‘Sunčica’, nazvana po osmomjesečnoj bebi, sadrži simboličnih 14 svjedočanstava žena i jednog muškarca o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara: silovanju.

Radi se o strašnim zločinima za koje nitko nije odgovarao. Sramotno je da Veljača i lijeve aktivistice o ovim silovanjima ne zbore! Ne protestiraju što silovatelji slobodno šeću, pa to govori o njihovu lošem karakteru!  

 Silovateljima ne može suditi ulica, ne može suditi Jelena Veljača i njene istomišljenice već sud. Prosvjednice nisu tražile ostavku ministra pravosuđa niti reformu bolesnog hrvatskog pravosuđa što je još jedan pokazatelj samopromocije. Sramotno je koristiti tuđu tragediju za samopromociju i beskorisno lupetanje. Sramotno je prešutjeti slučajeve silovanih žena i djevojaka u Vukovaru a to levo orjentisane aktivistice uporno rade!

Veljača i njene istomišljenice stalno vire u tuđe domove, sobe, krevete i znaju što se zbilo pa sude. Njima ne treba neovisna istrage, njima ne trebaju dokazi jer dovoljno je da je nasilnik iz određene stranke i odmah je kriv. Treba ponoviti da na sudu silovanje treba dokazati! Mnoge žene nisu prijavile silovanje jer nisu ponovno htjele proći traumu, nisu htjele opetovana ponavljati kako se to dogodilo (na desetke puta treba ponoviti kako se to dogodilo: policija, liječnik, istražni sudac, branitelj, sudac na glavnoj raspravi, odvjetnici itd.).  Prosvjedi Jelene Veljače i aktivistica ne pomažu žrtvama već ih stigmatiziraju. Prosvjedi levih aktivista služe samo za vlastitu promociju!

Sramotno je da mediji pišu i sude, da dežurne leve aktivistice sude a istraga je na samom početku. Žrtva još nije ispitana! Strašno je da se to dogodilo ali treba biti oprezan i sačekati kraj istrage, dobiti dokaze da bi se nekoga osudilo. Je li netko odgovoran što su podatci iz istrage, koja je na početku, dostupni žutom tisku? Nasilnike, silovatelje treba oštro kazniti ali i sve one koji stvaraju slučajeve, stigmatiziraju žrtve.  Presuda se može donijeti, u pravnoj državi, temeljem dokaza a ne prosvjeda i mišljenja drugarice Veljače.

Dr. Marko Jukić

 

Skip to content