TwitterFacebookPinterestGoogle+

DA SE NE ZABORAVI: Zločin na Ovčari u studenome 1991.

Slika 1. Spomen dom na Ovčari (MJ)

Nakon sloma herojske obrane Vukovara pokrenuta je humanitarna inicijativa za spašavanje ranjenika i civila iz vukovarske bolnice. Dana 18. studenoga postignut je sporazum kojim se željelo zaštititi ranjenike, civile i branitelje koji su položili oružje.

Sukladno članku 15. Četvrte ženevske konvencije, prema kojem bolnicu u središtu ratnih zbivanja preuzima osoblje Međunarodnog Crvenog križa i vodi brigu o ranjenicima i bolesnicima, predstavnici RH, JNA, Međunarodnog komiteta Crvenoga križa, Liječnika bez granica i Malteškog križa postigli su sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice i organizaciji konvoja za evakuaciju ranjenika i bolesnika iz nje. Sporazumom su se RH i JNA obvezale na „prekid vatre na području vukovarske bolnice i na dogovorenom putu evakacije“, na osiguranje „odgovarajućih vozila s odgovarajućim osobljem, za približno 40 teških bolesnika i oko 360 ranjenika, od kojih su trećini potrebna nosila“ i na priznavanje „neutralnosti vukovarske bolnice za vrijeme evakuacije“.

 

Slika 2. Spomen ploča u krugu bolnice (MJ)

Sporazumom su RH i JNA dale suglasnost „da Promatračka misija Europske zajednice nadgleda cijelu operaciju i da ima potpuni pristup svim dijelovima evakuacije“, koja će „obuhvatiti sve ranjenike i bolesnike koji su na liječenju u vukovarskoj bolnici, a za koje mjerodavni u bolnici budu procijenili da mogu putovati“.

Prema trećoj točki sporazuma konvoj se trebao kretati putem Vukovar-Priljevo-Lužac-Bogdanovci-Marinci-Zidine, gdje je na raskrižju ceste prema Henrikovcima odgovornost za konvoj od JNA trebala preuzeti hrvatska strana.

Sporazum su potpisali predstavnik Europske promatračke misije Georges-Marie Chenu, predstavnik Vlade RH (ministar zdravstva) prof. dr. Andrija Hebrang i predstavnik JNA general Andrija Rašeta.

JNA je okupirala „vukovarsku bolnici i MUP“ 19. studenoga 1991. godine oko 11 sati, preuzela 6 vojnika JNA koji su bili na liječenju u bolnici. Poslijepodne su u bolnicu ušli četnici, pripadnici paravojnih formacija koji su bili pod zapovjedništvom JNA i koji su imali logističku potporu JNA i odveli više osoba. U Negoslavce su odvedeni i povjerenik Vlade RH Marin Vidić-Bili i ravnateljica vukovarske bolnice dr. Vesnu Bosanac. Njih su vratili u bolnicu 20. studenoga 1991. oko 6 sati. Sve po planu i u dogovoru s JNA.

 

 

Slika 3. Spomen ploča na Ovčari (MJ)

U bolnici je bilo 420 ranjenika i bolesnika, od kojih je 390 bilo evidentirano „po bolničkoj dokumentaciji i ambulantnom protokolu“. Uz ranjenike je bilo 200 (350) djelatnika i članova obitelji bolničkog osoblja, ali i veći broj civila koji su tu potražili utočište vjerujući da je bolnica sigurnije mjesto.

Ujutro 20. studenoga 1991. godine JNA je ušla u bolnicu i počela s izdvajanjem ranjenika i civila iz bolnice. Selekciju (ranjenika, bolesnika, osoblja i civila) po već pripremljenom popisu vodio je dr. Marko Ivezić (liječnik beogradske Vojno-medicinske akademije) koji je kasnije imenovan direktorom bolnice. Popise ranjenika, civila i djelatnika bolnice pravila je peta kolona u vukovarskoj bolnici (dr. Mladen Ivanković, dr. Vesna Vasić, dr. Laza Manojlović i medicinsko osoblje srpske nacionalnosti). Jedna skupina koju su činili hrvatski vojnici i policajci te civili iz bolnice su prebačeni u vojarnu JNA. Izdvojili su tridesetak osoba u poseban autobus; 17 je vraćeno u bolnicu, a drugima se gubi svaki trag. Zaposlenici vukovarske bolnice uspjeli su izmoliti povratak članova svojih obitelji, njih 17. Major Šljivančanin udovoljio je traženju zaposlenika i tako nisu završili na Ovčari.

 

 

Slika 4. Dokument ubijenog u Spomen domu (MJ)

Predstavnik Međunarodnog Crvenoga križa Nicolas Borsinger zadužen za evakuaciju i uspostavu nadzora nad bolnicom kao neutralnom zonom bio je onemogućen da 20. studenoga ujutro uđe u bolnicu kada je JNA vršila selekciju i odvođenje osoba (ranjenika, osoblja, civila i branitelja) iz bolnice. Izdvojene osobe izvedene su na sporedni izlaz, ukrcane u 6 autobusa i odvedene. Nakon što su izdvojene osobe odvezene predstavnici Međunarodnog Crvenoga križa mogli su ući u bolnicu (oko 11 sati).

JNA kao potpisnik sporazuma nije poštivala međunarodno pravo niti potpisani sporazum već su zajedno s paravojnim postrojbama (koji su bili pod njihovim zapovjedništvom) izvršili zločin te omogućili paravojnim srpskim postrojbama da počine stravičan zločin na Ovčari i drugdje.

Delegacija UN-a predvođena osobnim izaslanikom generalnog sekretara UN-a gosp. CyrusVanceom bila je u zapovjedništvu JNA (OG Jug), ali mu nije dopušten pristup vukovarskoj bolnici.

Što je međunarodna organizacija UN-a poduzela zbog kršenja međunarodnoga humanitarnog prava i kršenja sporazuma? Ništa!

JNA u dogovoru sa srpskom pobunjeničkom vlasti (Goran Hadžić i ostali) odvodi ranjenike i druge osobe iz vukovarske bolnice u vojarnu JNA, a nakon toga na farmu Ovčara (tamo su dovezeni oko 14 sati). Konvoj je organizirala i „osiguravala“ JNA cijelo vrijeme od odvođenja iz bolnice do smaknuća zatočenika. Nije istina da se JNA povukla oko 21 sat 20. studenoga 1991. godine te prepustila zarobljenike pripadnicima paravojnih postrojba.

 

Slika 5. Kronologija događanja (MJ)

Nakon što su iskrcani oduzete su im sve vrijedne stvari, zatim su prošli kroz špalir vojnika i dobrovoljaca koji su ih tukli. Nakon ulaska u hangar uslijedilo je fizičko i psihičko zlostavljanje (premlaćivanje toljagama, lancima, bejzbol palicama, kundacima, nogama i rukama). Navečer su zarobljenici traktorskom prikolicom prevoženi u skupinama od 25 do 30 zarobljenika do pripremljene jame u koju su ubijeni i bačeni. Ubojstva zarobljenika izvršena su pod nadzorom JNA, (teritorijalci i četničke postrojbe bile su pod nadzorom JNA, od JNA su dobivali oružje, vozila, uniforme, streljivo i sve što im je trebalo). Zarobljenici (ranjenici, branitelji i civili) ubijeni su i bačeni u iskopanu jamu na Grabovu. Jama je bila udaljena 900 metara od hangara gdje su premlaćivali zarobljenike. Na Ovčari je ekshumirano 200 osoba od 266 koje su odveli tim konvojem JNA. Identificirane su 194 osobe od 200. Za 105 osoba je sigurno utvrđeno da su bili pacijenti (ranjenici) vukovarske bolnice. Na Ovčari je ubijeno 20 djelatnika vukovarske bolnice. Za 66 osoba se ne zna gdje im je grob; ni nakon 27 godina Srbi ne žele kazati gdje su njihovi posmrtni ostatci.

 

Slika 6. Popis ubijenih djelatnika bolnice u Vukovaru (MJ)

Žrtve na Ovčari bili su Hrvati, Mađari, Srbi, Njemci, Francuz, svi koji su sudjelovali u obrani Vukovara. Francuski ratni dragovoljac Jean-Michel Nicolier premlaćivan je i na kraju ubijen. Novinar vukovarskoga radija Siniša Glavašević imao je istu sudbinu kao i tehničar Hrvatskog radija Vukovar Branko Polovina. Zlostavljanje u hangaru nisu izdržale 4 osobe (svjedočanstvo zatočenika), tamo su umrli („Kemo, Damjan, Željko i Siniša“).

Zločin na Ovčari je izvršen planski, prema popisu kojega su napravili JNA, pobunjeni Srbi te peta kolona u Vukovaru i vukovarskoj bolnici. Sve je bilo planirano, ništa se nije dogodilo slučajno! Ubiti momka (Igor Kačić) od 16 godina zato jer je njegov otac bio branitelj (poginuo je 2 listopada 1991. godine, dakle poginuo je mjesec i pol prije pada Vukovara). Ubiti starca (Dragutin Bosanac) od 72 godine (svekar dr. Vesne Bosanac) i trudnicu Ružicu Markobašić (32 godine, majka troje djece, ženu vukovarskoga branitelja) pokazatelj je patološke mržnje i bolesnoga genetskog koda.Na Ovčari je ubijena još jedna žena, Janja Podhorski.

  1. listopada 1992. posebni izaslanik Komisije za ljudska prava UN-a Tadeusz Mazowiecki objavio je da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Snage UNPROFOR-a su čuvale grobnicu da je Srbi ne premjeste, do rujana 1996. kada je započela ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava. Ekshumacija je trajala 40 dana; nađeni su posmrtni ostatci 200 osoba, od toga su identificirane 194 osobe.

Kompletna medicinska dokumentacija bolnice Vukovar odnesena je iz bolnice i još nije vraćena (27 godina poslije). Agresor (Srbija) ne želi vratiti dokumentaciju vukovarske bolnice kao ni druge dokumente koje su otuđili!

Ranjenici koji su ostali u bolnici nakon izdvajanja 300 osoba konvojem su odvedeni u Srijemsku Mitrovicu, a 21. studenoga navečer su predani hrvatskoj strani. Evakuirana su 174 ranjenika iz vukovarske bolnice toga dana.

Obrazac ponašanja agresora bio je poznat: uhititi, vezati, mlatiti do smrti, mrcvariti zarobljenika i na kraju ubiti vatrenim oružjem ili nožem (omiljenim sredstvom četnika).

 

Slika 7.  Spomenik Jean-Michel Nicolieru (MJ)

Nekažnjeni zločini

Hrvatsko pravosuđe je suđenje za zločine (na teritoriju RH) na Ovčari prepustilo srpskom pravosuđu! Protupravno, neshvatljivo i sramotno! To je čin veleizdaje!

 

Srpsko pravosuđe optužilo je 21 osobu za zločin na Ovčari, neke bez ikakvih dokaza. Suđenje je pripremano 12 godina! Sudski postupci u Srbiji poslužili su za zataškavanje istine jer se optuživanjem pripadnika paravojnih postrojba skida odgovornost s rukovodećega kadra JNA i obavještajnih službi Srbije koje su sve planirale i organizirale. Srpski pravosudni cirkus još nije završen, a kad će nije poznato! Nažalost, pravosuđe i druge institucije hrvatske države aktivno su sudjelovale u prikrivanju istine jer nisu ništa poduzele iako su imali saznanja (niz svjedočanstava i materijalnih dokaza) o zločinima i zločincima.

Srpski sudovi su osudili 13 (14) osoba na zatvorske kazne do 20 godina zbog umorstava najmanje 200 ratnih zarobljenika prilikom ulaska u vukovarsku bolnicu. Ponovno suđenje je naređeno od srpskoga Vrhovnog suda radi navodnih neregularnosti u procesu. Nakon više postupaka „Apelacioni sud Srbije“ 2015. godine odlučio je da se oslobode osuđenici: MiroljubVujvić, Stanko Vujanović, Predrag Milojević, Saša Radak, Đorđe Šošoić i Mislav Đanković (koji su bili osuđeni na po 20 godina zatvora zbog počinjenoga ratnog zločina na Ovčari; 12 godina su odslužili). Konačnu odluku donijet će „Vrhovni kasacioni sud Srbije“. Srpski pravosudni cirkus se nastavlja!

Treba navesti da su status pokajnika dobili najveći zločinci s Ovčare (Spasoje Petković zvani „Štuka monstrum“ i Božo Latinović zvani „Krvavi Bora“) i da je sve napravljeno da se istina sakrije s ciljem da se zaštiti vojni vrh JNA i vojnoobavještajna služba koji su sve planirali i svime rukovodili. Dvadeset pripadnika paravojnih postrojbi nisu mogli pripremiti, organizirati i izvesti cijelu operaciju: izdvajanje zarobljenika prema pripremljenom popisu, odvoženje u vojarnu, odvoženje na Ovčaru, mrcvarenje zarobljenika, ubijanje i zatrpavanje u jame u koje su ubačena tijela ubijenih. Sve je pripremila i organizirala JNA. JNA je okupirala bolnicu i nije dopustila predstavnicima Međunarodnog Crvenoga križa da uđu u bolnicu. JNA je prema pripremljenom popisu izdvojila ranjenike, civile i djelatnike bolnice koji će biti ubijeni. JNA je dala 6 autobusa s vozačima i vojnom pratnjom. JNA je u vojarni izdvojila 17 zarobljenika te ih vratila u bolnicu. JNA je autobusima prevezla zarobljenike na Ovčaru, tamo ih popisala, maltretirala i osiguravala iživljavanje teritorijalaca nad zarobljenicima i ranjenicima. JNA je kontrolirala odvoženje do jame na Grabovici, ubijanje i zatrpavanje jame.

Haško tužiteljstvo optužilo je bivše oficire JNA („Vukovarsku trojku“) Milu Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića. Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin na 10 godina zatvora, a Miroslav Radić oslobođen je optužnice!? Optuženi Slavko Dokmanović počinio je samoubojstvo u haškom pritvoru.

Od Vukovarske tragedije prošlo je 27 godina. Za rušenje vukovarske ratne bolnice i brojnih civilnih objekata nitko nikad nije odgovarao. Za ratne zločine koje su velikosrbi počinili na širem vukovarskom području sudski je procesuirano samo 65 osoba; presude postoje za 24 osobe, od čega je 17 za osobe u odsutnosti. Ovo je jedan od pokazatelja u kakvom je jadnom stanju hrvatsko pravosuđe i da Hrvatska nije pravna država jer nije htjela suditi zločincima već oni slobodno šeću i rugaju se svojim žrtvama!

Izvori:

  1. Lučić, Ivo. 2017. Vukovarska bolnica Svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka  Vukovar hospital a Lighthousein Historic Stormof Eastern Croatia. Hrvatska liječnička komora. Hrvatski institut za povijest. Zagreb. 
  2. Vukovarske majke. 1996. Gdje su naši najmiliji (drugo, dopunjeno izdanje). „Hrvatski feniks“. Zagreb.
  3. Hebrang, Andrija. 2013. Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990. – 1991. Ogranak Matice hrvatske u Zadru. Zagreb – Zadar.
  4. Raič, Anđa; Đorđević, Veljko (urednici). 2014. Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. Medicinska naklada. Zagreb.
  5. Karlović, Vilim. 2017. Preživio sam Vukovar i Ovčaru. Vilimbook d.o.o. Denona. Vukovina.

 

Objavljeno: studeni 2018.

 

Komentari