DON MARINKO MLAKIĆ: U nevolji podignite glave
(33. nedjelja kroz godinu C)
Jeruzalemski Hram, koji je prema predaji sagrađen na brdu Abrahamove žrtve, bio je najsvetije mjesto za vjernike Izabranog naroda.
Sam Bog je u njemu prebivao kako bi bio blizak svome narodu. Uz to Hram je bio veličanstvena građevina, čiji su sjaj i ljepota oduzimali dah svakomu tko bi ga promatrao. Pogled na nj sa susjedne Maslinske Gore kod pobožnih hodočasnika, koji bi ga odatle prvi put ugledali nakon dugog hodočašćenja, izazivao je stanje zanosa.
Upravo s tog mjesta Isus proriče razorenje Hrama. U ušima pobožnog Izraelca moralo je to zvučati kao pravo svetogrđe. Učenici znatiželjno pitaju Isusa kada će se to dogoditi. A on u odgovoru ne navodi vrijeme već najavljuje mnoge druge kataklizmičke događaje: potrese, pošasti, gladi, ratove, pobune, znakove na nebu…
Što je Isus htio kazati ovim apokaliptičkim govorom? Je li predskazivao neko posebno povijesno razdoblje, posljednja vremena ili što drugo? Četrdesetak godina kasnije jeruzalemski Hram je doista srušen. Srušili su ga Rimljani nakon što su krvavo ugušili židovsku pobunu. Međutim, po riječima koje je Isus izrekao prigodom istjerivanja trgovca iz Hrama, Hram je propao zato što je prestao biti Dom molitve. Vjersko licemjerje i pohlepa svećenika pretvorile su ga u razbojničku pećinu, kazao je tada.
S druge strane, potresi, ratovi, pobune, pošasti, znakovi na nebu, sve se to događa u svim epohama. Svaki naraštaj na zemlji manje ili više svjedoči svim tim znakovima. Drugim riječima, svako vrijeme ima u sebi apokaliptička obilježja. Svako je vrijeme prvo i posljednje za one koji u njemu žive. Isus koristi apokaliptičke slike da bi nam pomogao da svijet gledamo Božjim očima. Pri tome nas poučava kako se u takvim trenucima ponašati.
Najprije upozorava na lažne učitelje i mesije. Ne dajte se zavesti, kaže on. Mnogi će doći u njegovo ime i govoriti: „Ja sam“ i: „Vrijeme se približilo!“ Nije svatko tko se predstavlja mesijom mesija. Nije svatko tko za sebe tvrdi da posjeduje istinu spasenja vjerodostojan učitelj. Tašte ljude lako zahvati svojevrsni mesijanski sindrom, umišljeno uvjerenje o vlastitom mesijanskom izabranju. Često takvi nisu niti svjesni koliko su u zabludi. U nestabilnim vremenima kakvo je naše, u kojem vlada idejna i moralna zbrka, relativizam te duhovna i intelektualna površnost, nije lako razlučiti istinu spasenja od zabluda i podvala. Istina je u Bogu koji nam je objavljuje po Isusu Kristu. Njegova Crkva, bez obzira što se i unutar nje znaju pojaviti umišljeni proroci, po Duhu Svetom koji je nadahnjuje ipak je jamac autentične istine spasenja. A njezine istinske proroke prepoznat ćemo po tome koliko sami autentično žive Božju riječ koju propovijedaju.
Isus nas nadalje poziva da se ne bojimo. Ovim apokaliptičkim govorom on ne prorokuje propast već naviješta rađanje novog svijeta koje će se dogoditi po Božjem zahvatu u nj. Međutim, da bi novi svijet nastao stari mora umrijeti. Sve što je grješno, pokvareno, idolopokloničko, protivno Božjem svijetu mora propasti. Svi događaji i znakovi koje Isus ovdje najavljuje znak su rađanja novoga svijeta, znak da je spasenje stvarno i blizu. Stoga ovaj Isusov govor nije nikakvo strašenje već poruka ohrabrenja da još više prionemo vjerom uz Boga.
Predavat će vas sudovima, bacati u tamnice, progoniti zbog Imena mojega, proriče Isus. Podjele će zahvatiti sve ljudske odnose pa čak i obitelji. Ipak, sve to trebamo gledati kao priliku za vlastito svjedočanstvo vjernosti Kristu. Stari svijet se opire rađanju novog. Tako će i svi koji pristaju uz novi svijet, nailaziti na otpore i trpjeti progone od onih koji se staroga i grješnog ne odriču.
U takvim trenucima, Isus savjetuje, da ne smišljamo unaprijed obrane, jer će nam on dati mudrost kojoj se nitko neće moći suprotstaviti. Ovime nas potiče da se u nevoljama i progonima ne oslanjamo ni na kakvu ljudsku mudrost i snagu već na Božju milost. Ona je jača od svake ljudske sile. Na taj način ne samo da ćemo se oduprijeti svakoj pritivštini i progonu već ćemo najsnažnije ćemo posvjedočiti svoju vjernost Bogu, da smo njegovi sinovi i kćeri i da se nadamo punini spasenja koje nam od njega dolazi.
Na koncu, unatoč svim neprijateljskim silama i progonima, Isus nas uvjerava, ni vlas nam s glave neće propasti. Svojom ćemo se postojanošću spasiti. Ovime nam on ne obećava da ćemo izbjeći nesreće ili progone. Ne, to ćemo sve trebati istrpjeti. Možda i umrijeti zbog mržnje. Naša postojanost neće nam ovdje na zemlji priskrbiti nagradu, ali hoće u kraljevstvu nebeskom.
Don Marinko Mlakić
