DON MARINKO MLAKIĆ: Ivanove dvojbe
3. nedjelja došašća, godina A
Ivan Krstitelj je cijeli svoj život posvetio naviještanju dolaska Gospodnjeg i pozivao na obraćenje za oproštenje grijeha. Bio je osoba strogog i besprijekornog života, zahtjevnih načela i nepokolebljive vjere.
Otvoreno je osuđivao svaki grijeh. Mnogi su ga dolazili slušati i na sve je ostavljao vrlo snažan dojam. Međutim, njegov britki jezik koštao ga je slobode, a kasnije i glave. Kralj Herod (Antipa) zatvorio gaje u tamnicu zato što je javno osuđivao njegov grijeh preljuba i brakolomstva, a kasnije ga je zbog bizarne zakletve dao pogubiti.
Za to vrijeme Isus je započinjao svoje javno djelovanje. Ivanovi učenici pripovijedaju Ivanu što Isus čini i što propovijeda. Ono što čuje u njemu izaziva sumnje i pitanja. Je li Isus zbilja onaj koga je on očekivao? On je očekivao jačeg od sebe koji će uspostaviti pravdu i mir u Božjem narodu a grijeh najodlučnije osuditi. Najavljivao je dolazak Mesije sa sjekirom u ruci koji će u korijenu sjeći suha stabla i baciti ih u vatru, koji će s vijačom razdvojiti pšenicu i pljeva, pšenicu sačuvati a pljevu spaliti u ognju. Međutim, sada čuje kako Isus postupa kudikamo drugačije. Propovijeda milosrđe i oproštenje te se druži s carinicima i grješnicima.
Ivana muči sumnja, ali on je i u sumnji velik. Uzoran. Kada su njegova uvjerenja na ispitu, kada se u njegovim mislima rađaju dvojbe oko Isusova mesijanizma, on ne ustrajava tvrdoglavo pri svojim stavovima niti se prepušta razočaranju već iskreno traži odgovor. A traži ga tamo gdje ga jedino može pronaći. Svoje učenike šalje k Isusu s pitanjem: „Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugog da čekamo?“
Nerazumijevanje Boga i njegovih postupaka, sumnje u njegovu dobrotu u svijetu prepunom zla i patnje, osobito onda kada nas ono izravno pogodi, to je iskustvo kroz koje mora proći svaki iskren vjernik. Kolikogod dobro poznavali Boga i njegovu riječ uvijek trebamo biti svjesni da nas on i dalje nadilazi; da njegove naume ne možemo do kraja proniknuti. Bog ne dolazi da ispuni našu pravednost već svoju, božansku. On se ne vodi našim mislima i željama već svojima. A njegove misli su, kako reče prorok Izaija, iznad naših misli kao što je nebo izdan zemlje.
Ivan nas uči da se ne smijemo bojati sumnji i pitanja pred misterijima vjere, pred čudesnim i neshvatljivim Božjim djelima. Rasti u vjeri nije moguće bez propitivanja i promišljanja o njezinom sadržaju. Bojati se trebamo umišljenosti u vlastito znanje, tvrdoglavog ustrajavanja u nekakvim svojim dogmama i očekivanjima, a još više toga da ih fanatično namećemo drugima. Ponizna vjera neprestano traži, propituje, hrva se s istinom, trudi se rasti i jačati… I u tome je jako strpljiva.
Apostol Jakov nam za uzor strpljivosti stavlja ratara koji, nakon što je uzorao zemlju i posijao sjeme, strpljivo čeka da ono izraste i donese rod (drugo čitanje).
Isus odgovara Ivanu navodeći mu djela koja se po njemu događaju: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. Sva ova djela nadilaze ljudsku moć. Može ih činiti samo onaj tko u sebi ima božansku moć. Osim toga to su djela koja je prorok Izaija najavio kao znakove spasenja (prvo čitanje). Isus je bio uvjeren da će to Ivan pravo razumjeti.
S druge strane, koliko god nam se činilo da se Ivanova vizija spasenja razlikuje od onoga što Isus čini, ona nije suštinska već samo naizgledna. Konačna vizija novoga svijeta njih dvojice je ista. To će biti svijet u kojem neće biti zla, grijeha, bolesti, patnje, neznanja, nepravde, bijede, smrti… Razlika je više u naglasku koji na način uspostave daju jedan i drugi. Ivan je isticao nesmiljen obračun sa zlom i grijehom. Isusovo djelo to doista jest. Ono je zbilja borba na život i smrt koja je na križu doživjela svoj vrhunac. Osim toga Isus je u svojim propovijedima itekako znao koristiti jednako oštar govor kao Ivan, a sve s namjerom da nas najozbiljnije upozori na pogubnost grijeha. Prisjetimo se prispodoba o nepoštenom sluzi, o pšenici i kukolju, o trsu i lozama, o posljednjem sudu, o suhoj smokvi, zatim govora o sablazni, licemjerju, širokom putu koji vodi u propast…
Međutim, u poruci koju šalje Ivanu on radije ističe plodove spasenja koje donosi nego zlo koje uklanja. Slijepi, hromi, gubavi, gluhi, siromasi, mrtvi, sve su to ljudi koji su nemoćni sami živjeti, sami hodati, gledati, slušati, sami sebi priskrbiti hranu i dostojan život. I sve su to ljudi koji ne osjećaju Božju dobrotu. Zbog toga se ne mogu niti radovati životu. Oni su slika ljudi koje sapinje grijeh. Grijeh je taj koji nas zasljepljuje, oglušuje, onečišćuje, sputava da hodamo i radimo… Od grijeha umiremo. Isus nije došao da nas zbog naših grijeha kazni već da nas oslobodi, a njih da na se uzme, da ih na križu vatrom ljubavi spali. Križ je ta sjekira ili vijača koje Isus uzima u ruke. Bog ne želi smrti grješnika već da se obrati i živi. On hoće da budemo kadri primiti radost spasenja koje donosi. Zato sve koje na bilo koji način grijeh zarobljava, on oslobađa i osposobljava za dar spasenja.
Odgovor Ivanu Isus zaključuje neobičnim blaženstvom: „Blago onomu tko se ne sablazni o mene.“ Čime bi to Isus mogao sablažnjavati? Ljubavlju Božjom. Ljubav Božja prema čovjeku, koja je samom čovjeku neshvatljiva, lako može u našim očima postati sablažnjiva kada je uporno hoćemo staviti u naše misli i očekivanja, u granice našeg razumijevanja pravde i milosrđa. Upravo se to dogodilo židovskim svećenicima, pismoznancima i farizejima. Isus nije bio mesija kojeg su oni očekivali. Nije vršio djela koja su oni htjeli da vrši. Zato su se o njega sablaznili te ga odbacili, osudili i ubili.
Isus hoće kazati: blago onomu tko se, kada ga salijeću sumnje, kada doživi da Bog postupa drugačije od njegovih očekivanja, ne sablažnjava i ne odustane od vjere već se još jače na nju oslanja, još više se trudi rasti u vjeri i spoznaji Božjoj.
Granice do kojih dosežu naše misli su jako male. Nadići ih možemo samo vjerom. Vjera je naša najveća moć. Njome se dižemo iznad samih sebe, jer se prepuštamo božanskoj milosti. A ona nas, i jedina ona, može uzdići do božanskih visina.
Kada su Ivanovi učenici otišli, Isus onima oko sebe izriče pohvalu Ivanu. Ivan nije slabić koji se okreće kako vjetar puše, nije pozer koji voli fina odijela i svečane gozbe, već istinski prorok, pa i više od proroka. Gospodin ga je odabrao za najuzvišeniju ulogu među ljudima da bude glasnik koji će pripravljati put za njegov pohod ljudima. Po tome je najveći rođen od žene. Međutim, u istoj pohvali Isus svima nama daje čudesnu pouku. Svatko od nas može biti velik i svet poput Ivana.
Svatko od nas ima od Boga poslanje da svojim životom svjedoči spasenje Božje ljudima. Ako ga vjerno vršimo, dospjet ćemo do iste svetosti i veličine koju Ivan ima u kraljevstvu nebeskom. Jesi li toga svjestan?
Don Marinko Mlakić
