Izlaganje dr. sc. Anđelka Mijatovića na predstavljanju knjige “Fašizam naš svagdanji”
Poznati autor više knjiga iz suvremenoga hrvatskog političkog života, godinama glavni i odgovorni urednik „Narodnih novina“ i ravnatelj Hrvatskoga informativno-kulturnog zavoda, pokretač prvoga i uređivački vrlo uspješnoga hrvatskog tjednika na engleskom jeziku Croatia Weekly te urednik niza zapaženih naslova, a nekada, u početku 1970.-ih godina, zbog hrvatskoga demokratskog razmišljanja, i utamničenik na Golom otoku, mr. sc. Ivan Bekavac, odnedavno autor još jedne nove, dosta zanimljive knjige „Fašizam naš svagdanji. Prikrivanje i krivotvorenje.“ Za sve Bekavčeve knjige može se reći da obrađuju i razmatraju povijesnu, političku i društvenu stvarnost u daljnjoj, nedavnoj pa i u sadašnjoj zbilji, analizira procese, uočava klevete i laži na račun Hrvata i njihove države, identificira pojedince i ukazuje na njihove u većini negativne uloge u tim procesima. Tako i u djelu koje ovdje predstavljamo, džepnoga izdanja, koncipiranom u šesnaest cjelina na 316 stranica, dominiraju dva važna pitanja: prvo je odnos hrvatske javnosti prema prošlom režimu komunističke vlasti, a drugo, odnos prema hrvatskoj državotvornosti u svakodnevnom životu u Hrvata. Bekavac prvo pitanje motri i raščlanjuje kao refleks „neraščišćene“ prošlosti, a drugo smatra ključnim pitanjem hrvatske budućnosti. Naslovi poglavlja pokazuju glavni smjer i širinu autorovih analitičkih i kritičkih ispitivanja. U Uvodu je upozorio da se već više od jednoga stoljeća Hrvate usmjerava da se odreknu svoga povijesnoga identiteta i svojih prirodnih prava na nacionalnu slobodu. U poglavlju Svi razlozi okrivljavanja, u jednom“razlogu“ upozorava na zloduh tajne političke policije – Udbe, koji se preoblikovao u „novu formu podrivačkog djelovanja, novi su igrači na sceni, nove metode, a ciljevi su vrlo malo promijenjeni“, umjesto da komfašisti budu lustrirani, oni su na sebe navukli liberalno i demokratsko ruho, ali narav i protuhrvatstvo nisu promijenili te na razne načine i u raznim prigodama promiču svoju protuhvatsku politiku, mjerodavno zaključuje autor. Slijede poglavlja: Laži o hrvatskoj obrani i oslobađanju – uvod u buduće konflikte; Triptih Tito – uspomena na Goli otok; Što je „peglanje i rehabilitacija NDH“; Vlastohleplje lažnih retuđmanizatora; Prvakinja komunista o četništvu; Nedostojne krivotvorine; Hrvati su „krivi“ jer uporno žele biti ono što jesu; Krleža i Šerbedžija: super star i divlje zvijeri; U zagrljaju Dobrice Ćosića; „Pokatoličeni“ misionar opet o Tuđmanu; Izazivanje Hrvata; Prostitucijom do „polutotalitarizma“; Nove interpretacije hrvatske baštine; Dva broja dva – osvrt na knjige J. Manolića i V. Šeksa.
Bekavac u knjizi „Fašizam naš svagdanji“ nastoji neke aktualne napetosti u Hrvatskoj staviti u širi kontekst, kako bi i ono prikriveno izašlo na vidjelo. Naglašava da je raščišćavanje s ustaštvom drastično počelo 1945., ali ni nakon sedamdeset godina toj lustraciji ne vidimo kraja jer pitanje zamišljene hrvatske, svevremenske tobožnje „krivnje“ tobožnji „progresisti“ uopće ne žele prepustiti povijesti i onomu što iz toga proizlazi. Oni će tragati za „ustašama“, „otkrivati“ ih i loviti dok god bude nade da se Hrvate može ponovno pokoriti, destruirati im državu i oteti zemlju, domovinu. To se okrivljavanje pouzdaje u prikrivene potencijale, neokomunizam i u obnovu „regionske“ države koja bi dokrajčila teškom borbom i velikim stradanjem stečenu hrvatsku slobodu i državnu samostalnost. Optuživati demokratsku hrvatsku državu za ustaštvo, nastavlja Bekavac, danas nije ništa drugo, nego ponovni pokušaj obnavljanja platforme velikosrpstva i „hrvatskoga“ jugoslavenstva. Dalje se pita kako je moguće da se u dijelu hrvatske javnosti ne uviđa da se optuživanje za ustaštvo i genocidnost cijeloga hrvatskoga naroda bez prestanka ponavlja, neovisno o tomu što realni život pokazuje da su, ustvari, Hrvati i Hrvatska stalnom metom agresivne politike. Tako će biti, smatra autor, sve dok se i u Hrvatskoj, kao i u drugim tranzicijskim državama ne pokrene proces nužnoga raščišćavanja između demokratske svijesti i komunističkoga totalitarizma. Autor naglašava da današnji titoisti nisu spremni prihvatiti stvarni prijelaz u posttotalitarno društvo. Sve što nije po njihovom svjetonazoru, titoisti bez oklijevanja proglašavaju fašizmom. Veći dio glavnih medija i dalje je pod njihovim patronatom. Poražene i propale ideologije, za koje Bekavac koristi termin komfašizam, donijele su velike ugroze, nesreće i patnje koje su u prošlom stoljeću poharale mnoge narode. Autor također naglašava da je „crni“ totalitarizam u Hrvatskoj dominirao četiri godine, a „lustriran“ je četrdeset i pet godina, dok je „crveni“ totalitarizam vladao četrdeset i pet godina, a oni koji su morali biti lustrirani, nisu se ni do danas suočili s pitanjima o svom djelovanju te zaključuje da je pred nama povratak u prošlost ili budućnost u slobodi. Posebnu pozornost zaslužuje Bekavčeva prosudba: “Ako odbacujete ono zločinačko iz baštine komunističkoga totalitarizma (kao što odbacujete zlodjela fašizma i nacionalsocijalizma), ljevičari u Hrvatskoj će vas nazivati fašistima, ustašama i revizionistima. Pokušaj prijevare da se komunizam u našoj zemlji proglasi antifašizmom, trebao bi, kako misle titoisti, obvezivati i one koji vide da se radi o prijevari. Komunizam u Hrvatskoj u znatnoj je mjeri obilježio i protuhrvatstvo, pa se još uvijek iskazi hrvatskoga patriotizma, u prosudbama „ljevice“, podvrgavaju onodobnom vrijednosnom sustavu u kojemu su komunistička revolucionarnost, Tito i jugoslavenstvo izdvojene mjere ljudske ispravnosti.“
Zanemarujući hrvatsko oslobođenje i uspostavu demokratske hrvatske države, pobornici jugokomunizma i velikosrpske politike – pokušavaju nas, tvrdi autor, vratiti u vrijeme njihove dominacije. Ako uspiju, govoreći njihovim jezikom, „ukinut“ će „jednu nejasnu državu“, „potaracati“ i sve vratiti na početne pozicije iz 1918. i 1945. godine. Autor nudi obilje dokaza i njihove izvore koji podupiru taj uvid. Nasuprot tomu odjekuje glas europskih deklaracija o osudi i nacionalfašističkoga i komunističkoga svijeta neslobode, koji „ljevica“ u Hrvatskoj ne želi čuti. U neotitoističkom pogledu na povijesnu stvarnost, žrtve vrijedne poštovanja postoje samo na jednoj, njihovoj strani, svi oni, koji su ubijeni ili stradali na suprotnoj strani, neovisno o tomu jesu li neosuđeni ratnici, koji su odbacili oružje, djeca, žene ili stariji ljudi, ni za što osumnjičeni ni okrivljeni, nisu žrtve vrijedne poštovanja. Krivi su svi koji su bili na hrvatskoj strani, od ustaša do Hebranga, Tuđmana i Stepinca, a nedužni su svi koji su bilo kad bili protiv te strane. Kako to, pita Bekavac, da su, primjerice, nacizam i fašizam povijesne pojave, koje su završile u europskim državama iz kojih su potekle, a u Hrvatskoj se neistomišljenike optužuje za grijeh „fašizma“, kao da je četrdesetpeta?
Autor upućuje i na razloge koji, po njegovu mišljenju, stoje iza ocrnjivanja demokratske hrvatske države, uspostavljene voljom naroda, a ne oružjem različitih osvajača. Dalje naglašava da ni nacionalsocijalizam, ni fašizam, ni komunizam nisu zavladali Hrvatskom po volji njezina naroda, već „voljom“ osvajačkoga oružja. Tek su 1991. hrvatski ljudi izrazili na referendumu slobodnu volju da žive u svojoj državi. Bez svijesti o sebi i svom nacionalnom biću (identitetu) hrvatski ljudi ne bi tako odlučili (94,17%) niti bi obranom i oslobađanjem okupiranih područja od 1991. do 1995. iskazali neizmjernu odanost svojoj državi. U znatnom dijelu knjige pokazuje tko se i na koji sve način suprotstavljao hrvatskoj slobodi i državi, te im se suprotstavlja i danas. Uz „državotvornu krivnju“, na Hrvatima je i „kontrarevolucionarna krivnja“ jer su, kako to prikazuje autor, djeca i unuci nekih ovdašnjih ortodoksnih komunista naslijedili uvjerenje da je komunistička povijest bez ikakve mrlje, i da je njome upravljao prosvijećeni razum, koji se uzvisivao „nad kozmičkom i povijesnom sudbinom čovječanstva“ i cijelim njegovim duhovnim životom. No, život i činjenice sve to opovrgavaju. Drugo je Bekavčevo pitanje “što je uopće za njih revolucija, što misle pod tim pojmom?” Milijuni ljudi u „revolucionarnim“ društvima, osjetili su što znači biti osumnjičenikom za kontrarevolucionarno djelovanje. Tu tvrdnju autor ne ilustrira patnjama antikomunista, nego komunista, kojima njihova Partija nije dovoljno vjerovala. Središnje mjesto, u poglavlju Triptih Tito – uspomena na Goli otok u kojem se autor nad tim zadržava, pripada bračnom paru prognanih na Goli otok, nakon razlaza Tita i Staljina, i pogledi njihova sina na tu sudbinu sedamdesetak godina kasnije. Sin ne će pitati komuniste zašto su mu nedužne roditelje otjerali na Goli otok, nego će javno glorificirati Tita, a za fašizam optuživati hrvatsku vlast demokratski izabranu 1990. godine. Danas, umjesto propaloga lenjinskoga koncepta „preuređenja“ svijeta, Titovi sljedbenici zagovaraju „novi“ svjetski poredak. Spomenuti nasljednik golootočkih sužnjeva (Rajko Grlić), piše Bekavac, odriče se hrvatske postkomunističke države, ali se ne odriče („ustaških“) kuna ni svih nagrada i povlastica koje mu ta država nudi.
S obzirom na to da u Hrvatskoj nije provedena lustracija, nije lako razumjeti kako će se hrvatski građani osloboditi znatnih ostataka nedemokratske svijesti i njezinih zagovornika u javnom životu. Autor upućuje na jednu pojavu: u javnom se govoru već trideset godina upire prstom u navodno postojeću Udbu, ne zato što i dalje predstavlja stvarnu opasnost za hrvatsku državu, već da bi se prikrila ona, stvarno živa ostavština jugoslavenskoga komunizma. Udbe nema, ali je jugoslavenski šovinizam još uvijek tu, ugrađen i kamufliran na mnogim važnim mjestima, u medijima, gospodarstvu, kulturi, pa pogled javnosti uspješno skreće s mreže koju i danas plete. Bekavac navodi da su „potajno prigrabili kapital i moć, daleko od javne političke scene i osigurali potencijale za presudan utjecaj na nadolazeća društvena zbivanja. Novi igrači i nove metode su na sceni, a ciljevi su se vrlo malo promijenili”. Autor naglašava da je u duhovnoj baštini najvećeg dijela hrvatskoga naroda osjetljivost i poštovanje prema svačijem pravu na dostojanstvo, vlastiti svjetonazor, etničku pripadnost i kulturu, vlastito filozofsko, vjersko i svako drugo uvjerenje, pravo na kritičko mišljenje i njegovo javno očitovanje.
Upravljači protuhrvatskim opstrukcijama, konačno su uvidjeli da nakon sloma komunizma, „ljevica“ više ne može u Hrvatskoj promijeniti ništa bitno, ali bi, možda, „netko“, mogao promijeniti Tuđmanovu stranku. Ovladavanje HDZ-om i optužbe za ustaštvo trebale su otvoriti vrata konačnoj detuđmanizaciji. Bekavac pita što se zapravo želi postići tvrdnjom da nije postojao obrambeni i oslobodilački rat Hrvata 1991.-1995. protiv osvajača, već da je to bio samo „građanski rat“ i pita želi li se ekskulpirati osvajače i osokoliti ih da se nadaju kako bi u nekom novom pokušaju osvajanja možda mogli uspjeti. Otimanje nečije zemlje, narušavanje „teritorijalne cjelovitosti“, ne može biti građanski, nego samo osvajački rat, zaključuje autor. Je li, pita Bekavac, Hrvatska 1991. napadnuta zbog tobožnje “ugroženosti” Srba u Hrvatskoj ili zbog zamisli da svi Srbi, ma gdje bili, moraju živjeti u jednoj državi. Osvajački su razlozi, odgovara Bekavac, doveli do toga da su okupirali četvrtinu hrvatske zemlje i protjerali Nesrbe s okupiranih područja. Nakon „Oluje“, uz optužbe za ustaštvo i fašizam, Hrvate su optuživali za protjerivanja Srba iz Hrvatske. Bekavac upućuje na dokumente koji dokazuju da su sve to obične neistine i podsjeća na to da hrvatska državna vlast nije istjerivala Srbe iz Hrvatske, dok je okupatorska vlast protjerivala Hrvate iz okupiranoga dijela Hrvatske, nakon 1991., kako bi te prostore učinila etnički čistim tj. „srpskim“ (”homogenim“) područjem. Autor ne zatvara oči pred činjenicom da je bilo i nedužnih Srba, koji su stradali i patili u ratnom vihoru, i dodaje da nikakvo neraspoloženje ne smije ići prema Srbima koji hrvatsku državu doživljavaju svojom domovinom, koju su spremni braniti zajedno s Hrvatima i drugim hrvatskim državljanima.
Bekavac dobro razumije zašto lovci na Hrvate više ne pripisuju ustaštvo samo jednom režimu i jednom pokretu, nego ga kao jaram stavljaju na vrat cijelomu hrvatskom narodu. U ovoj knjizi autor ne pretresa samo pitanje „detuđmanizacije“, nego se u jednom njezinu dijelu zadržava na ispovijedima ”retuđmanizatora“. Njih su, navodno, bili zaveli glavni „detuđmanizatori“. Autoru se čini vjerojatnijim da ih je zavelo vlastohleplje i koristoljublje. Ljudima koji su „zbog podjele BiH“, kako su godinama govorili, krenuli 1993./94. rušiti Tuđmana, nakon dvadesetak godina upornih ponavljanja tih optužbi, sačuvani transkripti, odjedanput, pokazuju drugo lice. (Manolić na jednoj sjednici VONS-a 1993. pita: “Jesmo li za Bosnu i Hercegovinu ili smo za njezinu podjelu … Ako smo za (njezinu) podjelu, mislim da je sada momenat da to kažemo. Gospodo, Bosna se ne može održati kakva je sada – jedino rješenje je podijeliti, pa neka ostane mala Bosna sa Muslimanima …” dok Tuđman odgovara: “Ja sam im sada, sve do Clintona rekao – jesmo za održavanje Bosne i Hercegovine, ali, na temelju sveukupnog iskustva, Bosna i Hercegovina se ne može drugačije održati, ne može se održati kao unitarna država, može se održati (jedino) kao zajednica tri konstitutivna naroda na konfederalnim osnovama.” U procesu „detuđmanizacije“, piše Bekavac, objavljivali su tekstove u kojima su tvrdili da je Franjo Tuđman „luburićevac“, a nešto kasnije, da je čovjek komunističkoga prvaka Mike Špiljka, koji je tobože osamdesetih godina prošloga stoljeća, odredio da će jednoga dana na čelu demokratske hrvatske države biti baš Tuđman. U toj su interpretaciji hrvatsku državu stvorile „lijeve snage“: Špiljak, Manolić, Mesić, Račan, Degoricija … a putovnicu je Tuđmanu u jednoj varijanti ishodio Špiljak, u drugoj Josip Perković, u trećoj Stanko Stojčević, predzadnji predsjednik Predsjedništva CK SKH. Isto tako glavnim (Udbinim ili tko zna čijim) agentima proglašavaju predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Razmišljajući o takvim podvalama Bekavac priželjkuje da nam Bog dade još takvih „agenata“. Svoje razmišljanje kroz čitavu knjigu Bekavac iznosi jasnim mislima, biranim izrazima, laganim stilom, informativno i argumentirano, za svaku činjenicu navodi izvor, odnosno gdje se nalazi ono o čemu govori tako da čitatelj o svemu može produbljivati svoju spoznaju.
Čitajući knjigu FAŠIZAM NAŠ SVAGDANJI čitatelju postaje jasnije što se sve krije iza mnogih lažnih optužbi svega što je hrvatsko. Knjiga ne samo da nas informira o našem okruženju, nego nas, doista, i uznemiruje spoznajom što nam pripisuju i priželjkuju oni koji ne prihvaćaju ni Hrvate ni Hrvatsku.
Split, 9. prosinca 2019.
Dr. sc. Anđelko Mijatović
