HRVATSKA BAŠTINA ̶ Ivan Gundulić
Slika 1. Gundulićev spomenik u Dubrovniku (rad Ivana Rendića, 1893.) (MJ)
Gjivo Franov Gundulić (1589. – 1638.), hrvatski je barokni pjesnik, epik, lirik i dramatik; od XIX. stoljeća Ivan, talijanski Giovanni Gondola, nadimak Mačica. Potomak je dubrovačke plemićke obitelji. Školovao se u Dubrovniku i nakon završetka školovanja (1608.) postaje član Velikoga vijeća te obavlja državno-administrativne poslove u Dubrovniku. Godine 1638. postao je član Maloga vijeća (knez Dubrovačke Republike nije postao jer je bio mlađi od 50 godina). Umro je u 49-oj godini i sahranjen ispred velikoga oltara u Franjevačkoj crkvi.
Ivan Gundulić je najznačajniji pjesnik dubrovačkoga baroka.
Gundulić je svoj književni opus započeo pisanjem melodrama u stihu, od kojih su sačuvane: Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida. Analizom sačuvanih dramskih djela, kao i po naslovima izgubljenih, dokazano je da Gundulićev mladenački dramski rad nije izvoran: riječ je o prijevodima – preradbama u Italiji tada popularnih libretističkih drama.
Od Gundulićeve ljubavne lirike sačuvano je samo jedno neoriginalno djelo: pjesma Ljubovnik sramežljiv, u 73 osmeračka katrena, prepjev – preradba pjesme Amante timido, s dodatcima još dviju pjesama (Amante occulto i Amante costante) talijanskoga pjesnika i Gundulićeva suvremenika G. Pretija.
Osim ljubavnih pjesama izgubljene su i neke pjesme s drugačijom tematikom. Među sačuvanim djelima za koja se ne može sa sigurnošću reći da su Gundulićeva, valja spomenuti devet kraćih pjesama što se nalaze u najstarijem sačuvanom rukopisu Osmana (1654.).
Prvo, u Rimu objavljeno, Gundulićevo djelo Pjesni pokorne kralja Davida (1621.) posvećeno je dubrovačkom vlastelinu.
Osam mjeseci nakon Pjesni pokornih kralja Davida u Mlecima su objavljene Suze sina razmetnoga (1622.). To je religiozna poema u tri »plača« koja obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je oprošteno. Priča ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu i pristajanje uz grijeh, ali i put povratka Bogu.
Gundulićeva Dubravka pripada pastoralnoj dramskoj vrsti, proširenoj u doba renesanse i baroka; prikazivala se u Dubrovniku 1628. pa se pretpostavlja da je nastala sredinom trećega desetljeća XVII. st. Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u mitsko vrijeme sreće i blagostanja, a pripovijeda o svetkovini slobode koja se slavi u Dubravi svake godine, a tom se zgodom vjenčaju djevojka i momak za koje suci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par.
Dubravka je prvi put tiskana tek 1837. godine, a od 1888. često se izvodila u hrvatskim kazalištima. Drama sadrži najpoznatiji stih hrvatskog pjesništva: „O Lijepa, o draga o slatka slobodo“ (poznata i kao Himna slobodi koja se izvodi na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara).
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar, u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit’ plata tvoj čistoj lipoti.
Uglazbili su je Ivan Zajc, Antun Dobronić, Jakov Gotovac i Ivo Malec.
Alegorijsko tumačenje ovog djela odnosi se na grad Dubrovnik koga u drami predstavlja Dubravka, a Grdan predstavlja obogaćeni stalež građana. Ovoj klasično pastirskoj igri Gundulić je dodao i širi alegorijski politički smisao, gdje je Dubravka simbol slobodne i sretne države.
Gundulićev viteško-junački ep „Osman“ nastao je pod uticajem Tassova epa „Oslobođeni Jeruzalem“. Ep se zasniva na pogibiji mladoga sultana Osmana II. u Carigradu 1622. godine. Osman je ispjevan u 20 pjevanja, od kojih 14. i 15. pjevanja nema ni u jednom od mnogobrojnih rukopisa. Dopunu, 14. i 15. pjevanje, pisali su P. Sorkočević (u prvom izdanju), nepoznati pjesnik (budimsko izdanje) i M. Zlatarić. Za Matičino izdanje 1844. dopunu je napisao Ivan Mažuranić i otada se Osman izdaje s tom dopunom. Osman je jedno od rijetkih djela starije hrvatske književnosti koje je prevedeno na nekoliko jezika (italijanski, poljski, njemački, češki i druge).
Iako nije dovršen za vrijeme Gundulićeva života, njegov Osman “drži se vrhunskim ostvarenjem kako pjesnika tako i cjelokupne starije hrvatske književnosti, premda u povijesti književnosti postoje različita stajališta o njegovoj cjelovitosti i osobinama književnog izraza. Načelni mu je poetski uzor Tassov Oslobođeni Jerzualem, no tematika i kompozicija oba djela posve su različite: Osman opisuje kraj vladavine turskog sultana Osmana II. i njegov poraz u sukobu s Poljacima, a složena kompozicija upućuje kako na povijesne tako i na alegorijske i eshatološke razine razumijevanja” (Milivoj Solar).
„Pjesnički jezik Gundulićeva opusa, štokavska jekavština s mnogim ikavizmima i nekoliko ekavizama, smatra se najbogatijim pjesničkim jezikom starije hrvatske književnosti. Po pjesničkim osobinama njegova djela pripadaju književnom baroku, razdoblju koje je, inspirirano talijanskim sečentizmom, u hrvatsku književnost unijelo rafiniran i biran pjesnički izraz, ispunjen mnogim metaforama, figurama dikcije i misli, domišljatim igrama i lucidnim končetoznim postupcima. G. je takav stil u svojim djelima bogato ostvarivao te je Suzama sina razmetnoga, Dubravkom, a ponajprije Osmanom, već za života postao pjesničkim uzorom i klasikom hrvatske književnosti. Kao klasičan pjesnik dubrovačke književnosti G. je zadobio u XIX. i XX. st. istaknuto mjesto u nacionalnim ideologijama te je – napose zbog srpskih svojatanja – postao simboličnim znakom hrvatskoga nacionalnog identiteta, pa je kao knez-pjesnik i na Bukovčevu svečanom zastoru koji prikazuje hrvatski narodni preporod (1895.) u zagrebačkom HNK. U Dubrovniku je 1898. na Gundulićevoj poljani podignut pjesnikov spomenik (rad kipara I. Rendića).(Dunja Fališevac)
Kao istaknuti pjesnik svoga vremena Gundulić je postao članom Akademije ispraznih u Napulju. Gundulić je najznačajniji pjesnik dubrovačkoga baroka. Slavu je stekao za života, a dobio je status klasičnoga i kanonskoga pjesnika. Njegova najznačajnija sačuvana djela su: „Pjesni pokorne kralja Davida“ (Rim 1621.), „Suze sine razmetnoga“ (Venecija 1622.), „Dubravka“ (Dubrovnik 1837.), „Osman“ (Dubrovnik 1826.), „Arijadna“ (Ankona 1633.), „Dijana“, „Prozerpina“ i „Armida“. Mnoga njegova djela su zauvijek izgubljena. U svojim djelima Gundulić se bavio pitanjima ljudske egzistencije, smisla života, odnosa u društvu i odnosa društva prema pojedincu.
Najčešći stih Gundulićevih djela jest osmerac, a strofa katrena.
Njegov portret osnovni je motiv na licu hrvatske novčanice od 50 kuna.
Izvori: Dunja Fališevac, Marko Dragić, Milivoj Solar, biografija.org.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
